Foto: HNK Split
Snaga Mozartova Requiema jača od manjkavosti izvedbe
Pogled kritičara Piše: Tonći Šitin

Snaga Mozartova Requiema jača od manjkavosti izvedbe

Zbor i orkestar HNK Split, pod ravnanjem Ive Lipanovića, održali su koncert u konkatedrali sv. Petra

Postala je dobra  tradicija da se uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana u splitskoj konkatedrali sv. Petra izvodi Mozartov Requiem na zadovoljstvo brojnih vjernika i za takve svetkovine narasle koncertne publike. Tako je bilo i 31. listopada 2014. kada su Zbor i orkestar HNK Split, pod ravnanjem Ive Lipanovića, izveli su Mozartov motet Ave verum corpus, K.618. i Requiem u d-molu, K. 626, uz soliste Valentinu Fijačko, Tereziju Kusanović, Stjepana Franetovića i Ivicu Čikeša.

I dalje misteriozni Requiem

U posljednjoj godini života 1871. W.A.Mozart sklada tri liturgijska rada: kratki i nadahnuti motet Ave verum corpus, nedovršenu veliku i raskošnu Misu u C-molu, KV 427, i konačno Requiem u zloslutnom d-molu, K. 626 koji je također ostao u torzu. Gotovo da nema detalja, ili se barem tako misli, koji nisu dohvatili sve tajne oko nastanka i, pogotovo, zgotovljenja djela u čemu je udio njegova učenika Franza Xavera Sümayera od velike važnosti (recentna literatura o tomu je obimna ali izdvajamo Ch. Wolffa: Mozart's Requiem: Historical and Analytical Studies, Documents, Score i analitička djela R.Levina, A.Schericha i G.Broschea). Posljednje Mozartove skladbe stilski se razlikuju od onih sakralnih djela iz salzburškog razdoblja uglavnom novim, slobodnijim pa i intimnijim pristupom koji ipak ne podliježe izražajnijoj talijanskoj melodičnosti. Uvježbano uho osjetit će dostojanstveni karakter, raskoš duha i melodijsku jednostavnost koja nerijetko iznenadi snažnim udarima kontrapunkta da bi upozorila na dubinu i ozbiljnost teme. Brojne su misteriozne okolnosti Requiemu dale fascinaciju koja nadilazi sve poznato u svijetu glazbe, doživljaj tjeskobne drame kroz neprekidni intenzitet i dubinu koja ne gubi povjerenje u nadmoć oprosta i vječnog svijetla.

Bolesnički krevet prekriven notnim zapisima

Na smrt bolesnom Mozartu 1871. nije ostalo mnogo vremena, bolest je bila jača od njega, sve je trebalo zgusnuti i svesti na bitno, na disciplinu osjećaja prema onome što je tako brzo nažalost već u krevetu trebalo napraviti. Tematski okvir preuzete narudžbe (grof F. von Walsegg) bio je Mozartu jasan, delikatan liturgijski tekst spreman, trebalo je konačno susresti se sa Strašnim sudom i dramatskim prijetnjama odlaska u tamu, sam s vlastitom intimom i autentičnom tugom u sjeni smrti koja je u isto vrijeme kraj poezije i vedrog nemira. Amadeus se pokazuje kao prisan i profinjen tragalac koji je strog prema sebi  ali i hrabar u obrani ovozemaljskog života, koji luta od prkosa do usrdnih lirskih molitvi za ljudske grijehe, koji zna za Božju milost i nada se izbjeći grotlo pakla u zagrljaju lux aeternae. U boli života kroz napornu spiralu pročišćenja Mozart smrt dočekuje ne kao užasnu viziju već kao prijatelja, otmjenost njegova duha urodila je čistoćom oblika i finoćom glazbenog izraza kojemu nema ravna.

Requiem je uvijek izazov ansamblu

Očekivanja od same izvedbe Requiema već duže vrijeme u Splitu manje su važna od same činjenice da se koncert odvija u posebnim okolnostima, da je sve praćeno povišenom temperaturom intenzivnog doživljavanja i oduševljenja čak i onih koji prvi put slušaju ovo velebno djelo. Za one koji su doprli do gotovo intimnog doživljaja ove mise za mrtve i složenijeg tretiranja vokalnih i instrumentalnih dionica traganje za iskrenošću doživljaja i promjenama duševnih stanja pojedinih stavaka nije uvijek najsretnija zadaća. Treba imati na umu da je snimaka (nosača zvuka i slike) Mozartova Requiema gotovo iz godine u godinu sve više, pripreme su dugotrajne i nema kraja stalno novim eksperimentima sa solistima i  orkestrom što bi i moglo odgovarati tvrdnji da je traganje za glazbenom istinom nikad završen posao! Štoviše, Mozartova smrt stigla je usred posla i tako cijelom djelu dala znakovitu aureolu.

Dirigent Ivo Lipanović u više je navrata, pa i u samom Splitu, ravnao izvedbama Requiema što znači da mu nisu strane veće  i složenije vokalno-instrumentalne forme koje ga osvajaju ozbiljnošću motiva i jasnoćom profilacije. Razumije se izuzetan stvaralački napor i vitalitet očekuje se sa svih strana, a Lipanović je velikoj zadaći prišao bez namještene poze demonstrirajući nadarenost, teatralnu gestu i tehničku spremu (dirigiranje napamet), intenzivne i snažne osjećaje. Ostaje pitanje koliko je zatečena situacija u zboru, orkestru i izboru solista ipak utjecala na određene brzopletosti, neobuzdanosti, promjene tempa (usporenja svaki put kod ulaska zbora ili solista), neujednačenost zvuka, izostanak suzdržanije i duhovnije atmosfere. Da takvih momenata nije uopće bilo naše bi zapažanje bilo suvišno, kao što je bjelodano da bogato umjetničko nadahnuće tek analitikom  i preciznošću dodiruje tragediju i smrt. Ogroman prostor konkatedrale pojačanoj energiji izvođača dodavao je dodatni eho pa su rijetka piana gubila bitku s nerijetko agresivnim tonovima tuttia. Koncentracija višeg ranga i topliji ton postizavan je u standardnoj dvorani HNK. Kako bilo, kreativna Lipanovićeva iskra priklonila se zvukovnoj raskoši, dinamičkim gradacijama, dramatskim uzletima i gustim tonskim sklopovima izabirući radije vanjske (Dies irae, Rex tremendae majestatis ili Sanctus) nego li unutarnje (eklezijalne) poticaje (Lacrimosa ili Lux aeterna).

Orkestar HNK (pouzdani solo drugog trombona Nikolaja Drongovskog u Tuba mirum) korektan i  mobilan bez izvedbenih posrtaja, ali naglašene zvučnosti i dramatične ekspresije s grčem u brzim pasažima i tonom kojemu bi koristila sabranost i ozračje duhovnosti. Treba razmisliti treba li nam toliko pojačani orkestar, kada i s mnogo manjim učinak može biti zavidan. Kvartet solista u skladu s glavnim protokom odabranog ugođaja ali teško do kompaktnosti i prozračnog mozartovskog tona delikatnog balansa, izgovora i ekspresije. Ljepota tona, raspjevana fraza i dinamičko nijansiranje ne postižu se lako, kao ni skladna umjetnička suradnja, a posebno ne nijansirani unutrašnji doživljaji (npr. u Recordare). Iskusna Valentina Fijačko često se vraća Mozartu i uspijeva odgovoriti postavljenim zadacima (više u uvodu, manje u glasnom završetku), ma koliko su njezini tonski kvaliteti vezani uz druga razdoblja. Terezija Kusanović, opreznija u intonaciji i ritmičko-dinamičkim odnosima da bi se donekle približila skladateljevu stilu, dok su još veći zadaci pred tenorom Stjepanom Franetovićem u primjeni pokrivenog tona i vokalne tehnike koja bi iskazala intencije složenog koncepta ali i ugodne boje njegova lirskog glasa. Ivica Čikeš uz pomoć misterija, ali ne uvijek, dodirne nebo Mozartove intonacije, suspregnuto, pokajnički, gipko i bogato. Nikada nisam shvatio zašto se baš u ovakvim djelima suspreže iskazivanje stvarnih emocija, zašto su to za sebe rezervirali samo najveći ili najotvoreniji interpreti.

Zbor HNK imao je veliku ulogu u izvođenju Requiema. Njemu pripada snaga impresivnog tona, ali i niz primjedbi na artikulaciju, kakvoću tona, izgovor, dinamiku. Nije riječ o sitnim nesavršenostima, već sklonosti intonativnoj nečistoći koja se kao problem uočava i polako se stvari mijenjaju. Vokalna tehnika vrlo je važna i zborovođa talentirana Ana Šabašov radi na razumijevanju  interpretacije, pokrivenim tonovima, uopće emisiji tona i plemenitom pjevanju koje je kod Mozarta posebno važno.

Glazba nije u notama već tišini između i poslije njih

Remek djelo svjetske glazbe ispunilo je konkatedralu sv. Petra, svi su željeli čuti Requiem koji je najuže vezan uz mit o Mozartu. Motet Ave verum corpus izveden je kao tiha i dragocjena najava mise koja se može nazvati fascinantnom ali ne i 'sretnom'. Aplauzima nema kraja, kao ni silnim pohvalama i pretjerivanjima medija koji su banalizacijama o svemoćnosti njegove glazbe u liječenju svih bolesti i kojekakvim drugim učincima doveli u pitanje pravi smisao njegova djela. Ključ se Mozartove glazbe krije moguće u veličini jednostavnog predanja o tomu kako biti ljudsko biće znači veseliti se, ljubiti i tugovati, živjeti mimo nametnutih struja vremena ali u duhovnim prostorima kojim odzvanja poezija i glazba. I sve to od mladog čovjeka koji skladajući Requiem drhtavim perom zapisuje da svaki put kada legne pomisli da neće dočekati novi dan... 

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare