Foto: Sveti Martin iznad Bobovišća Srednjovjekovne bračke crkve svjedoče o pokrštavanju doseljenog slavenskog stanovništva
Sakralna baština otoka Brača Piše: Vedran Barbarić, Lino Ursić

Srednjovjekovne bračke crkve svjedoče o pokrštavanju doseljenog slavenskog stanovništva

Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije izdala je vodič 'Sakralna baština otoka Brača', djelo autora Vedrana Barbarića i Lina Ursića, čiji sadržaj objavljujemo...

Jedna je od najosobitijih kulturnih značajki otoka Brača velik broj dobro očuvanih crkava malih dimenzija iz vremena ranoga srednjega vijeka. Budući da čine skupinu koja je prema brojnosti i očuvanosti jedna od najvažnijih ranih iskaza sakralne arhitektonske baštine u Hrvatskoj, odavna su prepoznate kao simbol identiteta koji u sebi sadržava nacionalnu, hrvatsku komponentu. O okolnostima, točnom vremenu gradnje i imenima graditelja za većinu njih ne znamo gotovo ništa.

Tu su od pomoći povjesničari, arheolozi i povjesničari umjetnosti koji su na osnovi istraživanja utvrdili kako stilski uglavnom pripadaju predromaničkoj i ranoromaničkoj arhitekturi i vremenu 9. - 12. stoljeća. Utvrđeno je da se stilske odlike tih ranih građevina prenose i na sljedeća razdoblja, pa ih je ponekad teško vremenski odrediti. Najstarije među njima povezuju se s procesom pokrštavanja slavenskog stanovništva doseljenog s kopna najkasnije tijekom 9. stoljeća, u vremenu kada je Brač bio u sklopu područja koje Konstantin Porfrogenet naziva Paganija. Posebno je važno razdoblje druge polovice 11. stoljeća u Dalmaciji, kada je Brač postao dijelom hrvatske kraljevine. Raskol istočne i zapadne crkve 1054. godine imao je za posljedicu investiranje u crkvene i samostanske, benediktinske objekte, a na stilskom polju širenje romaničkog stila. Tada se na Braču pregrađuje dosta starijih, ali i nastaje velik broj novih crkava iz ove skupine.

Sve su crkve iz ove skupine jednobrodne s jednom apsidom, neraščlanjene (iznimka je Sv. Juraj kod Nerežišća) i ožbukane vanjštine, natkrivene su bačvastim svodom, a pokrivene kamenim pločama. Istraživači smatraju da je upotreba pokrovnih kamenih ploča zaživjela u trenutku kada je na otoku nestalo krovnog crijepa recikliranog s davno napuštenih rimskih građevina. Danas taj element u sakralnoj, ali i pučkoj arhitekturi čini estetski vrijednu poveznicu s davnom prošlošću. Male dimenzije crkava ne odražavaju nužno veličinu zajednice koja ih je posjećivala, jer su obredi služeni ispred crkava. Taj je običaj na otoku zadržan do danas.

Crkva sv. Mihovila iznad Dola

Prilikom obilaska ove grupe građevina treba obratiti pažnju na pojedine konstrukcijske elemente koji ih u stilskom smislu određuju. Iznutra se to odnosi na postojanje slijepih arkada ili pak niša (arkada s prizidanim dnom) na bočnim zidovima, pojasnica koje bačvasti svod dijele na svodovna polja (traveje), na imposte od kamenih ploča na začetku pojasnica te svod apside. Dvije crkve s kupolom nad srednjim svodovnim poljem, Sv. Nikola (Sumartin) s obnovljenom kupolom i Sv. Mihovil (Dol) s očuvanim tragovima kupole najzapadniji su primjeri tog arhitektonskog elementa istočne provenijencije. Izvana je prepoznatljiv stilski element viseći luk koji uokviruje lunetu iznad nadvratnika, a javlja se tek od druge polovice 11. stoljeća.

Većina ovih crkava dobila je tijekom 14. stoljeća zvonik na preslicu. Rijetke su od njih izvorno imale taj element, poput Sv. Jurja u Straževniku, gdje je sačuvan najstariji takav zvonik u Dalmaciji. Najstarije sačuvano zvono na otoku danas visi na preslici iz 14. stoljeća na crkvi sv. Petra u Dolu. Neke su u 15. i 16. st. dobile vrijedne kamene oltarne reljefe nastale u radionicama glasovitih kipara i graditelja Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca te bračkog kipara Nikole Lazanića.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare