Što sam saznala u razgovorima s redovnicama koje molitvu u samostanu smatraju važnijom od odlaska na sprovod roditelju

Tema svakodnevnog života redovnica je tema kojom sam se bavila za potrebe magistarskog rada na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Međutim, moj interes za svakodnevni život redovnica seže u 2011. godinu. Te godine, početkom vrućeg kolovoza, šetala sam Stradunom u Dubrovniku. (Ne) moram (niti) napomenuti kako Stradun izgleda ljeti, prepun ljudi koji šetaju u ljetnoj odjeći. U trenutku kad sam prolazila pored dviju redovnica, njima je ususret trčala treća i rekla je: 'Jedva sam vas prepoznala'. Sve tri su se nasmijale, a i ja zajedno s njima. Pomislila sam kako i redovnice imaju smisao za humor. A nakon toga sam pomislila kako malo toga znam o redovničkom životu te su se počela javljati mnoga pitanja (poput samog prihvaćanja poziva, percepcije imovine, unutarnjih odnosa, prijateljstava, tijela i tjelesnosti i statusa žene).

Nakon nekoliko mjeseci sam razgovarala sa svojom mentoricom, prof. Biljanom Kašić, koja je moj prijedlog za temu diplomskog rada prihvatila s velikim interesom za malo poznate ženske biografije i priče. 

Odmah u startu sam naišla na 'prepreku' kako u ovom kontekstu definirati svakodnevicu kao 'nešto normalno, uobičajeno, o čemu ne razmišljamo' kad je temelj redovničke svakodnevice upravo promišljanje. Tada mi se učinilo važno razlučiti tri različite svakodnevice u kontekstu redovničkog života: kontemplativnu svakodnevicu, redovničku svakodnevicu i svakodnevicu 'kao takvu'. Kontemplativna svakodnevica je svakodnevno bivanje kroz molitvu, tišinu i promišljanje. Redovničku svakodnevicu karakterizira aktivan život, odnosno apostolat, gdje se življenje zavjeta očituje kroz aktivnu pomoć čovječanstvu, koja se, ovisno o redu kojem redovnice pripadaju, očituje kroz pomoć u obrazovnim ustanovama i domovima za nezbrinutu djecu, starije i nemoćne, u davanju hrane potrebitima i sl. Svakodnevica 'kao takva' odražava se u dnevnom redu unutar zajednice, u civilnim službama van nje i odnosima unutar samostana. Važno je napomenuti kako su sve ove svakodnevice međusobno neodvojive te se isprepleću, i da bih saznala odgovore na sva pitanja koja su me zanimala morala sam uzeti u obzir sve navedene svakodnevice.

Da bih shvatila što to znači 'svakodnevica kao nešto neuobičajeno o čemu ipak promišljamo' odlučila sam se za metodu dubinskog intervjua koja sugovornicima/ama nudi određenu slobodu u formiranju tijeka samog razgovora.

Razgovarala sam sa četiri redovnice iz tri različita reda u različitim gradovima u Hrvatskoj. Jedna redovnica (s. Klara) pripada kontemplativnom redu sv. Klare (tu su redovnice koje ne izlaze iz samostana, a vanjskom svijetu su na raspolaganju za razgovor kroz rešetke), dvije redovnice pripadaju redu školskih sestara franjevki (s. Franka i s. Ana) Krista Kralja (aktivni red čije sestre obavljaju razne funkcije van samostana), a jedna sestra (s. Vinka) je iz, također aktivnog, reda sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog. Bez obzira na red kojem pripadaju, sve njih povezuju poziv, posvećenje života Bogu te život u zajednici. Također, povezuje ih činjenica da njihovi životi i iskustva od samostana kao 'mjesta' čine 'samostan-prostor', odnosno njihove priče su te koje oživljavaju i ispisuju samostanske zidove.

REDOVNIČKI POZIV

U ovom mi radu nije bio cilj pronaći neku definiciju redovničkog poziva koju je moguće empirijski provjeriti. Naprotiv, željela sam razumjeti kako same redovnice doživljavaju svoj poziv te kako ga je doživjela njihova okolina. Niti jedna sestra nije pričala o nekom posebnom trenutku 'prosvjetljenja' već sve poziv opisuju kao želju i proces koji se u njima samima odvijao puno prije nego su ga prihvatile. Tako sestra Klara kaže: 'Bog je radio u meni, a ja nisam znala, je li, on je znao mene, a ja nisam njega znala tada. Ja sam jednostavno u tom... u 17. godini vidjela da mene vodi Božja ruka, da mene neka... jače nešto od mene moj život usmjerava u drugom pravcu'. U toj 17. godini je sestra Klara prestala čitati ljubavne romane. Upravo to smatra simptomom promišljanja o prihvaćanju poziva. Sve sestre su nailazile na neodobravanje okoline zbog prihvaćanja poziva, bilo zato što su jedino dijete u obitelji, zato što im obitelj smatra da je teško biti redovnica, ili su pak bile preživahne djevojčice što je bilo nemoguće povezati s redovništvom. Pričajući o pozivu, sestre su koristile riječi 'željela sam', 'bilo mi je zanimljivo', 'zanimalo me', što ukazuje na to da je zaređenje isključivo njihova odluka, a ne, kako se često smatra, da ih roditelji šalju u samostan zbog siromaštva (da izbjegnu plaćanje školovanja ili davanje miraza prilikom udaje). 

POIMANJE IMOVINE

Tome u prilog ide i zavjetovanje na siromaštvo kod nekih redova. Siromaštvo se shvaća odricanjem svega viška materijalnog i davanje prednosti onom 'duhovnom'. Imovina je prihvatljiva dok je u službi duhovnog. Tako se sestre sv. Klare nazivaju 'siromašnim gospođama' jer se svojim životom i zavjetima, obvezuju na siromaštvo, na minimalizam te tako pokušavaju živjeti što bliže sv. Klari koja je utemeljila red. Za razliku od njih, redovnice koje pripadaju aktivnim redovima su često zaposlene u državnim službama odakle dobivaju određenu naknadu. Ta naknada se daje zajednici, a iz zajednice se dobiva skromni džeparac uz kojega je osigurano sve što im treba, misleći pritom na odjeću, hranu, higijenske potrepštine i sl. Redovnice se često susreću s komentarima da žive 'na tuđi račun' na što je se posebno osvrnula s. Franka: 'Sve redovničke ženske zajednice u Hrvatskoj se isključivo uzdržavaju od svog rada. Nije baš svejedno kada prođete ulicom pa vam opsuju ili mater, ili ovoga, onoga, Crkva ti daje, ili... šta ja znam... u kontekstu Pape ili ovoga ili onoga. Pustite vi Papu, pustite sve, ali ja znam konkretno da moja provincija od nas dvista petnaest živi isključivo od svog rada. Isključivo od svog rada! Sve što smo radili, gradili, to su u pitanju krediti, u pitanju su naši... vrlo, vrlo mukotrpan rad, al' od toga zaista nastojimo da to služi nekome. Da služi nekome... To, to, to je... I danas, sutra, eto, kako god koja naša kuća, bilo da se gasi, ako dođe do toga, to će pripasti ljudima, neće nikome od nas.'

Niti redovnice smatraju da bi trebalo pripasti njima, a ta skromnost se da iščitati iz izjave sestre Vinke: 'Što se tiče džeparca, naš džeparac je rekli bismo skroman, sto kuna mjesečno, ali mislim da i ne treba biti nešto drugačiji, jer, zapravo, sve što trebaš, imaš.'

DNEVNI RED 

Baš kao što i naknada ide zajednici, koja ta sredstva koristi za pomoć potrebitima, i dnevni red je prilagođen zajednici i teži pomaganju čovječanstvu skladnim životom u zajednici. Dnevni red se u zajednici sv. Klare temelji najviše na kontemplaciji koja se kroz njega permanentno prožima, s tim da sestre imaju i određene sate u danu kada se bave svojim dužnostima i kreativnim radom, te imaju dva puta u danu po pola sata kada prekidaju šutnju i mogu međusobno razgovarati, što one nazivaju 'rekreacijom'.

Da bolje predočim što znači 'rekreacija', opisat ću kako izgleda čitav dan redovnica reda sv. Klare, kojem pripada prva sestra s kojom sam razgovarala. Riječ je o zavjetovanju na klauzuru, što znači da se svaki dio dnevnog reda odvija unutar samostana. Dakle, radi se o kontemplativnom redu unutar kojeg kontemplacija dirigira cijelom svakodnevicom. Tako njihov dan počinje jednosatnom molitvom u pola noći (za koju sestre trebaju biti odjevene u habite/uniforme u kojima su i preko cijelog dana), nakon čega se vraćaju na spavanje do 5.30 sati. Tada imaju zajedničku molitvu i meditaciju do sedam sati, kada počinje misa kojoj prisustvuju s vjernicima, međutim, one se i u Crkvi tijekom mise nalaze iza rešetki. Nakon mise slijedi doručak, tijekom kojeg (kao i tijekom svakog drugog obroka), najmlađe sestre čitaju duhovnu literaturu. Poslije doručka sve sestre imaju pola sata slobodnog vremena kojeg provode u svojim sobama, svaka za sebe. Od 8.30 do 11.15 sati vrijeme je dužnosti, odnosno to je radno vrijeme, kada svaka sestra obavlja svoju dužnost (kuhanje, obrađivanje vrta, primanje posjeta, izrada hostija i sl.), nakon čega opet slijedi zajednička molitva, pa procesija do blagovaonice u kojoj slijedi zajednički ručak. Prije ručka se moli, a tijekom ručka najmlađe sestre opet čitaju duhovnu literaturu. Nakon ručka slijedi pola sata takozvane rekreacije, kada se prekida šutnja te sestre slobodno mogu međusobno razgovarati o bilo čemu. Od 13.30 do 15 sati je vrijeme kanonske šutnje kada se sestre povlače u svoje sobe. U 15 sati je opet zajednička molitva, a sat kasnije se sestre vraćaju na dužnosti sve do 18.15 kad je vrijeme za večernju molitvu i meditaciju, a nakon toga opet slijedi odlazak na večeru u procesiji. Tijekom večere se opet čita, a nakon večere slijedi drugih pola sata prekida šutnje (u svim razdobljima godine osim za vrijeme Korizme), nakon čega u 20.30 sati počinje polusatna zadnja molitva u danu, nakon čega opet slijedi kanonska šutnja i povlačenje u sobe.

U razgovoru sa sestrom klarisom sam se dotakla momenta koji remeti takav dnevni red i klauzuru, a to je izlazak iz samostana. Naime, kako mi je objasnila, izlazak je dopušten u slučaju glasanja na izborima, u slučaju dolaska pape, u slučaju teže bolesti i slučaju pogreba roditelja. Međutim, rekla mi je također kako sestre najčešće biraju opciju ostanka u samostanima u svim tim situacijama, ako je to, naravno, moguće. Primjerice, što se tiče pogreba roditeljima, ispričala mi je kako sestre najčešće u tim trenucima ostaju unutar samostana, jer smatraju da je njihova molitva sa sestrama s kojima žive također vrijedna i da zbog toga nema potrebe za izlaskom. Što se tiče ulaska u samostan, s. Klara mi je objasnila kako medicinske sestre i liječnici mogu ući iza rešetaka, dok se ostale posjete primaju isključivo s druge strane rešetki, kako sam bila primljena i ja sama.

U aktivnim zajednicama, dnevni red najviše ovisi o aktivnom životu koji ima primat nad svim ostalim aktivnostima, te se dnevni red prema njemu i određuje. Unutar tih redova, postoji veća individualnost jer se pri određivanju dnevnog reda uzimaju u obzir individualne dužnosti kojima su pojedine sestre posvećene. Aktivni dnevni redovi daju više slobode za međusobne razgovore i za privatnost.

SVAKODNEVICA KOJA NIJE IZRAVNO POD UTJECAJEM ZAVJETA

Ove situacije nam ukazuju na postojanje svakodnevice 'kao takve' unutar samostana i ženskih redovničkih kuća jer se ne odnose izravno niti na kontemplativni niti na redovnički život, iako ova dva potonja na ove situacije uvelike utječu.

Tako sam sa s. Klarom razgovarala o dijalektalnom izričaju, odnosno naglasku unutar samostana u kojem se živi u klauzuri. Sestra mi je rekla da s obzirom na zajednički život pod klauzurom sestre često izgube svoj naglasak, ali da postoje slučajevi u kojima sestre cijeli život pričaju dijalektom mjesta iz kojeg su u samostan došle. Tako je navela primjer osamdesetogodišnje časne sestre iz Blata na Korčuli koja još uvijek priča svojim naglaskom. 

Sa sestrama koje pripadaju aktivnim redovima sam razgovarala o godišnjem odmoru, na kojeg kažu imaju pravo po mjesec dana svake godine. Svaka ga koristi na različit način, ali sve to rade najčešće ljeti jer su najčešće zaposlene u obrazovnim ustanovama pa im je ljeto slobodno. Tada mogu ići na more i kupati se u moru, bilo u jednodijelnom bilo u dvodijelnom kupaćem kostimu, a plaže na koje idu biraju same ovisno o tomu da li im je neugodno kupati se na plažama na kojima ima njima poznatih ljudi. Sestra Franka i sestra Vinka su rekle da im to ne predstavlja problem jer vole biti među ljudima i družiti se. Sestra Franka je pričala i o odlasku na razna kulturna i sportska događanja pa se dotakla teme hrvatskog nogometa, te je ispričala kako redovito ide na nogometne utakmice, a Hajduk je kaže ne zanima zbog loše kvalitete. 

Naravno, u intervjuima smo se dotakle i teme redovničke odjeće u 'vanjskom svijetu'.  Sestra Franka je dugo radila u Centru za socijalnu skrb, a s. Vinka radi u dječjem vrtiću, te su obje zaključile kako njihove stranke (korisnici usluga Centra za socijalnu skrb i roditelji djece u vrtićima) radije dolaze njima nego njihovim kolegama/icama, jer bez obzira na odjeću redovnice one zrače smirenošću zbog toga što ih nakon radnog vremena ne čekaju obiteljske dužnosti s kojima se svakodnevno suočavaju njihovi/e kolege/ice. Osim toga, njihov poziv podrazumijeva solidarnost i skrb o potrebitima, pa takav odnos prema njima niti ne čudi.

HIJERARHIJA I UNUTARNJI ODNOSI

Ukoliko samostan gledamo kao na 'prostor' u kojem se odvija zajednički život osoba s istim zavjetima, razumljivo je razmišljati o njemu kao 'prostoru' moguće hijerarhije i 'prijateljstava' koji predstavljaju svojevrsne prijetnje zajedničkom životu. Naime, hijerarhija unutar samostana je prije označavala određivanje dužnosti drugim osobama, dok se danas sve češće prilikom toga u obzir uzimaju sklonosti osobe o kojoj se radi. U tom smislu, hijerarhija može izazivati određene konfliktne situacije, ali u puno manjoj mjeri nego onda kad se u obzir pojedinačne sklonosti ne uzimaju. Međutim, konfliktnih situacija ipak i dalje ima. Kako kaže s. Franka: 'Dolazi do konflikata, kako ne, i neka ih. Ne bi bilo normalno da ih nema. Čudna je to kuća u kojoj nema (smijeh) (...) mi smo, mi smo zajednica, zajednica koja je vrlo temperamentna, i nema tu da se to neće izreći šta treba. (...) kod nas se to čuje, čuje se s prvog do potkrovlja, budite vi bez brige. (smijeh)'.

Isto tako, prijateljstva se unutar samostana mogu razvijati, međutim ta prijateljstva su više funkcijska jer se temelje na zajedničkim interesima među sestrama. Međutim, prijateljstva se mogu smatrati i opasnošću za zajednicu ukoliko se zbog prijateljstva dvije ili više redovnica zanemaruje zajednički život na koji su sestre obvezane. 

RODNE ULOGE

Razgovarajući s redovnicama o statusu žene i rodnim ulogama, dobila sam različite odgovore. Sestra Ana tako smatra da je ženi 'majčinstvo urođeno', dok s. Franka kaže: '…ako se ja opredijelim da ću ja bit žena u obitelji, u braku i da ću rodit pet dice i posvetit se tome, ako je to moje opredjeljenje da je to moj gušt, moja ljubav, moj...to je izvrsno. Ako je to nužda, toga što to neko bilo s oltara, bilo s pozornice, bilo čega nameće, e jadno je to, nema tu ništa, nema tu ništa…' 

Ovdje je važno napomenuti da sestra Ana priča o urođenom majčinstvu zbog oslanjanja na komplementarnost muškaraca i žena, te ona također ističe kako to majčinstvo žena treba primjenjivati u ophođenju sa svim ljudima, ne samo s vlastitom djecom. 

ŽENSKO TIJELO

Ulazak u samostan, odnosno ulazak u novi oblik 'obitelji' pod zavjetom celibata možemo shvatiti odricanjem od spola, jer se isto događa unutar i muških i ženskih redovničkih zajednica. U tom smislu, tijelo postaje/ostaje samo 'kuća' u kojoj duša boravi i koju treba održavati, da bi pomoću nje duša uspjela živjeti svoju duhovnost – aktivnu ili kontemplativnu. Upravo zbog tog odricanja spolnosti, određene teme ne predstavljaju tabu te redovnice o njima otvoreno razgovaraju. Jedna od tih tema se tiče menstruacije i menstrualnih tegoba. Radi se o temi kojoj je potrebno otvoreno pristupiti unutar života u zajednici zbog mogućnosti da menstrualne tegobe onemogućuju nekoj sestri poštivanje dnevnog reda. Osim toga, po pitanju teme menstruacije su redovnice iznimno otvorene te se ponekad znaju šaliti s drugim redovnicama ako su nervozne 'da su u klimaksu'. 

Ovo je samo jedan dio magistarskog rada pod imenom 'Svakodnevni život redovnica', teme koja me iznimno zanima te kojom se planiram nastaviti baviti.