U današnje vrijeme, kada su psovke postale sastavni dio razgovora većine odraslih, kad se oni koji bi trebali imati uzorna ponašanja, jer žele predstavljati ovaj narod i ovu državu, javno služe uvredama i neprimjerenim izrazima u svojim kampanjama, teško je očekivati da dijete ne usvoji nešto od toga, za razliku od ranijih vremena kada je psovanje bilo izraz nekulture i vrlo rijetko. Djeca, ta naša blaga zbog kojih bismo se trebali mnogo čega odreći i odričemo se, zaslužuju da se prije svega, odreknemo grubosti i ružnih, uvredljivih izraza. No, svijet je takav kakav jest, a djeca poput spužve upijaju taj životni 'crtić' i usvajaju ono što im najviše 'zapne za uho'. Psovke se izgovaraju u afektnim situacijama, onda kad čovjek želi naglasiti svoja stanja frustracije, pa imaju i drugačiji naglasak od ostalih riječi. Tim su pamtljivije i svojim pipcima se bolje hvataju na otvoreni dječji um.
Neki odrasli, tome sam čak često i svjedočila, namjerno uče malu djecu psovkama, smiju se načinu njihove interpretacije, stavljaju ih u centar pozornosti i, naravno, to djeci odgovara i onda psuju i onda kada se isti ti odrasli zacrvene zbog toga.
Prvo i osnovno je da pred djecom koliko je god moguće kontroliramo svoja ponašanja i način svog izražavanja. Točno je da nismo jedini kao obitelj, koji utječemo na dijete, ali dobra osnova u vlastitoj obitelji je izuzetno bitna i, rekla bih, u budućnosti 'secira' ponašanja i izdvaja model koji je usvojilo upravo tu.
No, što napraviti kad čujete svog mališana da sočno i slatko izgovara psovke? Stručnjaci kažu, a ja se s tim potpuno slažem, od druge do četvrte godine, ništa. Treba jednostavno ignorirati to neprimjereno što ste čuli, praviti se kao da se nije dogodilo, ne pridavati važnost gruboj riječi. Time se ne naglašava značaj iste te psovke, a djetetu će neka druga, njemu zanimljiva ponašanja, vrlo brzo zamijeniti ova ranija. Usporedbe radi, vjerojatno ste primijetili, sad već u odrasloj dobi, da, ako imate neki tik (grizete nokte, čupkate kosu i sl.), ako vas netko upozori da to ne radite, potreba se pojačava, jer je dodatno osviještena, pa to još češće radite. Dakle, prijedlog je jednostavno prečuti, praviti se kao da se nije dogodilo i, ponavljam, paziti na svoja ponašanja. U kasnijem razdoblju djetetova odrastanja je druga priča. Ali o tome neki drugi put.