Što učiniti kada dijete plače dok mu se ne kupi igračka?

U mom osobnom životu, a i radnom, princip dosljednosti je princip kojemu se doista klanjam. Dakle, kad nešto želimo učiniti, najprije dobro razmislimo kolike su nam mogućnosti, je li nam to potrebno ili se radi samo o megalomanskom hiru, onda odlučimo što ćemo i u kolikoj vrijednosti dati, i samo to učinimo. Primjerice, napravimo dogovor s djetetom: danas ću ti kupiti samo jednu (određenu stvar) i više ne. Naime, svako dijete treba granice. Granice služe da ih se i poštuje i mijenja s promjenom odgovornosti i sazrijevanjem. Roditelji su prve osobe u dječjem životu i kontinuirano najdugotrajniji djetetovi suputnici, pa je na njima i najveća odgovornost.

Djeca stalno testiraju naše granice. Vrlo su kreativni kada nešto žele postići. Svjedok sam 'bezgraničnosti' kod mnogih roditelja, čije 'ne' nikada ne znači upravo to, jer na svaku djetetovu reakciju (plač, vrištanje, bacanje po podu...), to 'ne' pada kao kula od karata. Što dijete razumije iz toga? Naravno, da ta riječ ne znači ništa, da je može promijeniti svaki njihov ispad i, u konačnici, da roditelj nije osoba u koju može vjerovati, jer nema stav. Dijete je jače od njega. I, uostalom, zašto to ne bi činilo?!

Ostati dosljedan je savjet koji mogu dati i za koji znam da je ispravan. Pa čak ako se baca po trgovini, ako vrišti, ostanite dosljedni svojoj odluci. Time učite dijete da mijenja svoja ponašanja, da drugačije vrednuje vaše odluke, da im vjeruje i da, na kraju, vjeruje vama i poštuje vas. Dobivate još jednu važnu dimenziju, a to je povjerenje djeteta u vas, jer kad vi nešto kažete, onda to jest tako. Dakle, siguran sam da sam zaštićen jer me štite moji roditelji koji, kad nešto kažu, to i ispune.