VELJKOVA FOTO-KRITIKA: Izložba '60 godina Galerije Fotokluba Split' dokaz je da gradu nedostaje izložbenih prostora
Mislim da ovako veliku izložbu trebaju selektirati bar dva fotografa, a najbolje bi bilo da ih je troje što u ovom slučaju nije bilo tako
Prvo, u ime redakcije Dalmatinskog portala čestitam svim članovima i voditeljima Fotokluba Split na velikom jubileju i svakako iznimnom doprinosu splitskoj i hrvatskoj fotografiji. Hvala u ime svih početnika, amatera, profesionalaca i ljubitelja fotografije.
Gledajući na malo širu izlagačku sliku Splita potrebno je puno više truda od strane grada tj. Odjela za kulturu, jer jedan izložbeni prostor isključivo za fotografe je za ovoliki grad malo i to su nadležni do sada trebali shvatiti, a onda na tome i poraditi. Postoji nekoliko mogućnosti za izlaganje u Splitu: Galerija Fotokluba Split, Salon Galić, Multimedijalni kulturni centar (ex Dom omladine), Stara gradska vijećnica, Galerija muzeja grada Splita, Galerija restauratorskog zavoda (kraj HNK-a), Stara bolnica i prostorije palače Milesi. Pola od tih prostora isključivo služi za članove HDLU-a i vrlo je teško dobiti termin za izložbu u tim prostorijama.
Osim zaključka da Galerija Fotokluba Split nije dostatna za potrebe grada Splita jer većina autora koji žele izlagati moraju čekati u redu koju godinu ukoliko se na vrijeme ne jave na natječaj za izlaganje godinu prije.
Fotografije povodom 60 godina izlagačke djelatnosti su šarolike i njihova lepeza ne može stati u jedan tekst. Najbolje je za svakog ljubitelja fotografije da se uputi direktno u Marmontovu 5. Ipak, ponovno ću izdvojiti najbolje od najboljih; pet najboljih fotoreportera i pet najboljih fotografa.
Jedan od najboljih splitskih fotoreportera, od 1991. god. i ratni fotoreporter Slobodne Dalmacije, sada urednik fotografije u istoj novini je svakako Matko Biljak. Njegova fotografija branitelja s jedne strane okvira ulaznih vrata i psa u lijevom donjem kutu je najbolja među fotoreporterskim. Posebno je važna crno bijela tehnika koja je toliko osnažila ovu vrhunsku dokumentarnu, povijesno-ratnu i umjetničku fotografiju. Pas čuva lijevu stranu i upozorit će lajanjem svog prijatelja ako tko neočekivano naiđe. Povjerenje i bliskost je izraženo tolikom snagom da je pobjeda neupitna, a strah je zaboravljen.
Tom Dubravec donosi vrhunsku portretnu fotografiju koristeći prirodno svjetlo, koristi jedan mali dio svjetla u mračnom hodniku kako bi poručio koliko je važan čovjek i njegovo stvaralaštvo. Tom je prirodno talentiran za kadar i treba mu vrlo malo da učini toliko puno, spreman je za velike korake, ali to nažalost ne ide u ovako malom gradu. Realnost je da 'veliki kalibar nije za male mete'...
Božo Vukičević je otkrio prirodno okruženje, bez mora je kao čovjek bez zraka. Pliva stopljen s ribama i morskim svijetom, donosi nam donju perspektivu kako bi dočarao taj čudesan svijet i pojačao kontrast. Prvi plan govori o drugome i nekako je prazno ako nisu skupa, kao da Božo kadrom radi simbiozu i pokušava sve to ispod površine prenijeti svima nama na površini.
Nikola Šolić nosi mir u ratna područja, slikom sutona iz Iraka u kojem se iz osmatračnice može vidjeti sve. On šalje goluba mira kao svoju vlastitu autorsku poruku. Pokušava smiriti situaciju, donosi rješenje, ali nitko ga ne sluša, nitko ne čuje povike... Nikola je hrabar, smiren, razuman, a sve želi prenijeti na borbeno okruženje. Nažalost, njegovu poruku mira samo razumiju tek poneki gledatelji na izložbi...
Andro Damjanić je stara škola, uočava momente, ali im nije smetnja, ne namješta nego iskorištava prilike i zauvijek ih sprema na film. Tri stare žene zavijene u crno i tri djevojčice u bijelim haljinicama su najbolji pokazatelj kontrasta tj. preneseno fotografski naglaska dva svijeta. Staro i novo, starosti i mladosti, smrti i života, tame i svjetla. Šjor Andro zaslužuje mjesto među velikanima hrvatske reporterske fotografije.
Najbolja umjetnička fotografija je 'Stvar navike' odličnog fotografa Vedrana Marketića koji donosi bit u dvije slike i jednoj utičnici na sivom zidu. U tri riječi stopljeno je sve što je potrebno da bi prosječan gledatelj mogao izvesti poneki zaključak. Vedran je shvatio jednostavnost i promišlja dovoljno duboko da napravi vrhunac od jednog tužnog šporkog zida. Rijetke su ovakve čiste, jednostavne, snažne autorske poruke. Bravo i svaka čast.
Iva Lulić je najinteresantnija autorica novije generacije, fotografiju duboko promišlja i daleko je od prizemne površnosti. Ivine fotografije svijetle, lete i imaju dojam bajke. Osobnim zaronom u svjetlo osigurala je mjesto među top autorima. Jednostavnost prikaza, ali i posebnost fotografije koja govori onoliko koliko široko i slobodno gledamo jedna je od specijalnosti majstora svijetla. Bravo, Iva!
Petar Vranković od staklene plohe i boce radi studiju života, razmazana povijest boce i životnih prilika, ploha za razmišljanje, ploha za poruku, ploha za kreativnosti. Od jednog mat stakla i sjene napola potrošene boce toliko prostora za razmišljanje, ostaci života koja tu i tamo otkrije pozadinsko svjetlo.
'Lulaš' Mladena Vrdoljaka je pokazatelj kako se pokazuje ali ne dira privatnost kadra. Lulaš je odličan portret, velikog kontrasta i iznimnog potencijala. Pokazuje mudrost i smjelost, a pušenje lule ostavlja dojam smirenosti u svim situacijama, pa i u najtežim životnim prilikama.
Stanko Abadžić donosi akt iz gornje, ptičje perspektive što je neuobičajeno pa je stoga zasluženo među najboljom desetorkom. Ponekad treba biti hrabar i pokušati napraviti nešto novo. Refleksija je svakako odličan odabir za pojačavanje kadra i slanja jače poruke. U ovom slučaju pojačana je ženstvenost i pokušava se ponoviti nevinost i duhovna čistoća, neukaljanost bića.
Izložba je svakako vrijedna posjeta Fotoklubu, ali nažalost ponovno ima fotografija kojima nije mjesto na ovako važnoj izložbi. Prosječne fotografije žive samo nekoliko minuta i potom padnu u vječni mrak. Potrebno je još izdvojiti autoportret velike hrvatske fotografkinje, nažalost pokojne Marije Braut koja je srećom po gledatelje iza sebe ostavila veliki umjetnički opus.
Mislim da ovako veliku izložbu trebaju selektirati bar dva fotografa, a najbolje bi bilo da ih je troje što u ovom slučaju nije bilo tako. Fotografije je, naime, odabrao samo jedan fotograf, dugogodišnji član Fotokluba Pero Dragičević.
Hrvatska fotografija svakako ima vrhunskih autora. Poneki tek kreću, a neki su već ušli u povijest. Šezdeset godina izlaganja u Fotoklubu veliki je događaj za Split i Hrvatsku, a posebno za mlade autore koji bi trebali učiti od iskusnijih. Kad kupite prvi bolji fotoaparat onda shvatite koliko zapravo malo znate...