Zbogom Natalija Petrovna: Ovaj projekt je prilika mladima za okušati se u super klasicima

Splitsko kazalište PlayDrama osmislilo je program kojeg su nazvali ‘Klasici u rebama’, a prva drama koju je mladi ansambl postavio na scenu u rebama je ‘Zbogom Natalija Petrovna’ koju potpisuje Anastasija Jankovska. U predstavi glumi Katarina Romac kao glavna junakinja Natalija Petrovna, a uz nju se pojavljuje pet lica. Ona voli njega, on ne voli nju. Ne voli on ni ovu drugu koja voli njega. Ove dvije nema tko ih ne voli, samo što je njima ta ljubav nepotrebna. Ukratko, to bi bio sadržaj ove drame o kojoj smo pričali s akterima.

- Gotovo polugodišnji rad na ulozi Petrovne, tako osebujno napisanog lika Turgenjeva, predstavljao je opsežan posao montaže odnosa. U suradnji s redateljicom Jankovskom bila sam u potrazi za partnerskim odnosima, slobodi scenskog izričaja. Istraživali smo fizički osjet, animalni instinkt koji je povezan sa stanjem osjećaja kako bismo dobili glumački izričaj. Naravno da sam nailazila na kojekakve otpore, ali kao što Jouvet kaže, otpor je glumcu prijeko potreban kako bi komad oživio, prodisao i konačno zaplakao - ispričala nam je glumica u naslovnoj ulozi.

Davor Pavić igra Arkadija Sergejevića Islajeva, muža glavne junakinje Natalije Petrovne.

- On je jedan lik kojeg bi danas okarakterizirali kao 'pravog Hrvatinu'. Čovjek koji je tisuću posto posvećen svom radu te je osigurao materijalnu sigurnost. Njegova mana je to što nije svjestan kako prema svojoj ženi ne zna pokazati osjećaje na način koji ona hoće. U njenim očima to izgleda brutalno i sirovo, a on jadan zapravo ne zna drugačije. U braku im se stvara osjećaj gušenja, ona želi slobodu. Zapravo, u svojoj zaokupljenosti on je ranjiva duša i dokaz je da je i njemu potrebna ljubav i da ne može bez svoje žene - ispričao nam je Davor koji svoj lik vidi kao aktualnu temu današnjice.

- Zaokupljeni smo svojim problemima, ne vidimo ljude koji su nama bitni, uzimamo ih zdravo za gotovo, a kada ih počnemo gubiti onda postajemo svjesni kako trebamo promijeniti stvari. Ne mogu se poistovjetiti s likom, on je potpuna kontra mene, što je zapravo dobro.

Anja Ostojić utjelovila je Veru Aleksandrovu, štićenicu Natalije Petrovne.

- Vera se konstantno zaljubljuje u iste likove kao i Petrovna, ali ta ljubav za nju ispadne nesretna na kraju. Ona ima 18 godina, mlada je i u drugom dijelu predstave se odlučuje zauzeti za samu sebe.

Bi li odustala od ljubavi kao tvoj lik u predstavi?

- Borila bih se na neki svoj način, ako se isplati boriti. Kada se boriš, ako se i nije isplatilo, znaš da si probao i dao sve do sebe - mišljenja je Anja.

Matko Elezović ili ti ga Ignatij Iljič Špigeljski...

- On je doktor i pravo je osvježenje u predstavi jer je drugačiji od svih likova koji su emocionalno senzibilni, imaju ljubavne probleme. On je komičan lik, nije spojen u glavi, ukratko poseban je.

Mihajla Aleksandroviča Rakitina utjelovio je Ivan Baranović.

- Navodno je sam Turgenjev lik kojeg tumačim. Rakitin je doživio nesretnu ljubav, on je jedna vrsta romantika koji čita Montecristo te viteški poima svoju djevu. Matko je kazao kako je njegov lik komičan, moj ima neka moralna i etička preispitivanja. Zaljubio se u ženu od prijatelja, na kraju tu ljubav nije izrealizirao - priča nam Ivan Baranović.

Bi li si takvu situaciju ikada dozvolio u svom životu?

- Nadam se da ne bih, mislim da je to pokora. Kada se biraju klasici trebaju biti aktualni, uvijek će biti nevjere i situacija kao u ovom djelu.

Luka Čerjan je Aleksej Nikolajević Beljajev.

- Mlad sam pa smo se lako povezali, on ima 21 godinu, a ja sam navršio prije nekoliko dana 22 godine. Aleksej je učitelj, zanimljiv je jer unosi nemir u jedno staloženo mjesto. Zanimljivo je da sve žene polude za njim, to mi se posebno svidjelo, ha, ha...

U stvarnosti, je li to isto tako?

- Bilo bi lijepo da je tako.

Splitska publika ima priliku ovu predstavu pogledati večeras u 20 sati, te 19. travnja... 

- Svih šest ljudi koji su radili na ovom projektu međusobno se poznaju s akademije, s Anom i Lukom sam na klasi, a Ivan, Kate i Matko su stariji kolege. Imao sam osjećaj da nije bila predstava već kao da smo na akademiji i pripremamo ispit. Bilo je naporno, puno vremena smo posvetili improviziranju i vježbanju. Rad na ovome je bio jako poučan i zanimljiv proces rada - ispričao nam je Davor s kojim se složila i Anja.

- Znači mi puno što sam na četvrtoj godini akademije dobila priliku raditi jedan klasik koji se danas, pogotovo u Splitu, malo radi. Na neki način zahvalna sam što je proces rada trajao šest mjeseci, zbližili smo se međusobno, naučila sam puno od Anastasije Jankovske i ostalih kolega. Projekt daje priliku mladim glumcima da se pokažu u većim ulogama i voljela bih da zaživi ideja i donese još puno adaptacija klasika.

- Ovaj projekt zaslužuje ocjenu 5 od 5. Mislim da je prilika mladima za okušati se u super klasicima. Činjenica da smo na samo 15 centimetara od publike je posebna, to ćeš rijetko kada imati priliku iskusiti u karijeri. Za mene kao mladog glumca puno znači zbog treme, iskustva i u tom smislu mi je bilo zanimljivo - mišljenja je Luka.

Je li bilo treme?

- Nije, možda malo na premijeri, ali nakon nekoliko izvedbi osjećam se opušteno. Navikao sam, sada bih mi bilo čudno u kazalištu gdje je publika daleko od pozornice.

- Ovaj komad ima Čehovljev kod, s kojim smo se imali priliku susresti na akademiji. Radeći s Jankovskom Metafore I. S. Turgenjeva, duhovitost, podtekst moguće je pronaći isključivo istraživanjem partnerskog odnosa, pa svojevrstan ‘ključ’ se često nađe u naoko neznatnom detalju. Ljubav je općeljudska tema koja, vjerujem zanima svakog čovjeka, stoga znam da će predstava i publika zajedno disati - ispričala nam je glavna junakinja.

- Iz predstave u predstavu vidi se naš novi napredak. Dobili smo jedan komorni teatar gdje si izložen ljudima sa svih strana, nemaš privatnost. To što klub Quasimodo radi šteta je što rijetko viđamo kod nas. Vanka na Zapadu gdje god sam bio, od Italije, Engleske, Irske, Škotske, normalna je pojava klub koji ima svoj kazališni program. Kod nas je to u povojima i tek dolazi - navodi Matko Elezović.

- Apsurd je što u zemlji od 4 milijuna ljudi imamo čak pet akademija. Jugoslavija koja je imala 20 milijuna stanovnika imala je samo tri akademije, izbacivao se bolji kadar jer je selekcija bila stroža. Nepotreban je toliki broj studenata koji godišnje završe glumu, odnosno nema toliko kazališta gdje bi oni mogli raditi. Ako netko želi napraviti karijeru treba kako se kaže staviti boksačke rukavice i boriti se - dodao je Davor.

Katarinu Romac publika je upoznala u predstavama ‘Kraljevna na zrnu graška’ u GKM-u, Molly Bloom, diplomskoj predstavi koju je igrala s kolegicom Monikom Vuco pod mentorstvom prof. Milana Štrljića te u ‘Romanca o tri ljubavi’ u HNK-a Split.

- (Ne)sreća bavljenja ovim poslom leži u tome, sto sa svakim projektom polazimo od ‘starta’, neka usvojena iskustva su naravno sačuvana, ali svaki lik misli, čini i osjeća drugačije. U svakom novom procesu rada, potraga za karakterom je neminovna - ispričala nam je Kate.

Davor u planu ima završiti akademiju, a nakon toga raditi što više.

- Ambicija mi je HNK Split, ako ne bude pronaći ću neki drugi put. Uvijek ću laganu prednost dati kazališnom poslu zato što je gluma trenutka, živo je i ima energiju publike koju je teško usporediti s ičim. No, gluma je gluma, bilo kazališna, filmska ili neka druga.

Anji je ovo bio prvi značajni projekt i uloga koju je igrala.

- Inače sam iz Like, gdje nemamo profesionalno kazalište. Trenutačno mi je cilj završiti akademiju, nakon toga odraditi pripravnički, a nakon toga pokušati naći što više posla. Trenutačno bih voljela ostati u Splitu, tu mi je dobro, a budućnost što donese. Mislim da sam više glumica za kazalište. Voljela bih steći i druga iskustva, ali bih se uvijek pokušavala vratiti u kazalište.

Luku Čerjana splitska publika gledala je u predstavi ‘Što čekamo’ u splitskom kazalištu.

- Za mene je to bio jedan zanimljiv projekt zbog toga što je interaktivni teatar za srednjoškolce. Sastoji se od igranog dijela te 30 minuta razgovora, gdje srednjoškolcima dajemo priliku doći na scenu i boriti se za svoja stajališta i uvjerenja. Drago mi je što sam imao priliku već pomalo raditi, skupljati poznanstva i prijateljstva, gledati kako druge kolege rade mi puno znači. Volio bih raditi, gdje god, što god. Važno mi je raditi i skupiti što više iskustva. Sviđa mi se jednako kazalište i film.

Matko Elezović odlučio je stvari uzeti u svoje ruke, tako svoju diplomsku predstavu izvodi često u Splitu i okolici.

- Zadnja predstava je bila sinoć u Kaštelima u jednom kafiću. Mislim da je to jedna vrsta budućnosti za nas glumce. Split se prije nekoliko godina kandidirao za prijestolnicu kulture, a činjenica je ta da ima ista tri kazališta koja je imao prije nekoliko desetljeća kada je Split bio općina, a sada je grad. Grad se povećao geografski i populacijski, a kulturom je ostao isti - navodi Matko.

- Mišljenja sam da bi trebali raditi svoje projekte jer publika je željna vidjeti nešto novo. To je krvav posao, ministarstvo kulture financira projekte koji nisu isplativi, a predstave koje igraju na stotine puta nemaju njihovu podršku. Također, Splitu nedostaje scena i to je činjenica. Novih glumaca izlazi 10 na godinu i što ćemo mi raditi, to nitko ne postavlja pitanje. Koji je smisao akademije, ako ćemo se baviti drugim poslovima.

Koliko je ti je sestra Matea, inače glumica, podrška?

- Ona je osnovala kazališnu grupu, na početku je radila tekstove koje je pisao naš otac Matko, inače dramski pisac. Onda su napravili svoj autorski projekt, predstavu ‘Metoda za brak’ s kojom nižu uspjehe. Mislim da tu treba imati osim talenta za glumu onaj za menadžment.

Hoćeš li njihovim stopama?

- Sigurno, već sam započeo projekt ‘Kuća smija’. Za sada radim na dvije predstave u kojima će glumiti Ivan Baranović, Stipe Radoja, Franjo Đaković i Monika Vuco. Riječ je o komediji ‘Akademci trče počasni krug’, vjerujem kako ćemo na ljeto održati premijeru. Uz to radim na lutkarskim i dječjim predstavama jer svega fali.

Koja bi bila tvoja poruka mladim glumcima?

- Moja poruka je da gledaju kako će sami sebi olakšati stvar i neka ne ovise o tom hoće li im netko ponuditi posao. Svaki novi projekt uči te nečem novom. Primjerice naučio sam ugovarati poslove, prodavati predstave, znam što je traženo na tržištu ...Vjerujem da ćemo svi napraviti dobre karijere, gledam mlade kolege kako se odnose prema poslu, svi su oni blago rečeno fanatici, takvi ljudi jednostavno ne mogu ne napraviti karijeru.

Do druge diplome glumca u ruci Ivana Baranovića dijeli još diplomska predstava.

-Pripremam od Miljenka Smoje ‘Roko i Cicibela’, kolegica Monika Vuco bit će mi partnerica. Želja i cilj mi je igrati tu predstavu više od jednog puta, no ne mogu skroz utjecati na to.

Magistar si farmacije, pomišljaš li se vratiti u te vode?

- Bit ću iskren, dosta puta sam pomišljao vratiti se u te vode. Međutim, treba se boriti do onoga do čega ti je stalo.

Koja ti je uloga do sada najbolje legla?

- Svaka je uloga draga, igrao sam u svim kazalištima u gradu. Meni možda najdraža je uloga Mile u Poskokovoj dragi, dobro mi je sjela uloga i ekipa s kojom sam radio. Svakako i ova uloga, kao i ekipa s kojom smo radili.

Bi li zbog uloge skratio svoju kosu koja je tvoj zaštitni znak?

- Možda, ali bih se kad tad vratio na svoj imidž.

Uspoređuju te često s Petrom Grašom...

- Prije upisa na akademiju nisam se puno zamarao, ponekad mi zasmeta što neki vide samo to, ali većinom su samo smiješne anegdote nastale na taj račun. Jednom smo se i upoznali i fotografirali, bilo je zanimljivo, haha.