Deset godina, deset plakata izloženih na Marmontovoj ulici i okrugla obljetnica. Deset godina žene u Splitu obilježavaju Dan žena marširajući ulicama grada i ukazujući na anomalije sustava koji zakaže kada je najpotrebnije.
Svima onima koji se ovih dana možda pitaju zašto žene i danas, odnosno 8. ožujka, još uvijek marširaju, treba istaknuti da je prošlo više od 115 godina borbe na ulicama. Od trenutka kada su žene negdje daleko u Americi prvi put izašle na ulice, pa do prvog glasa i konkretnih pomaka u našim institucijama, proteklo je 50 godina. Od trenutka kada su žene dobile pravo glasa, tu tako potvrđenu građansku prisutnost, prošlo je još 58 godina - do donošenja Zakona o ravnopravnosti spolova 2003. godine.
'I o tome želimo progovoriti koliko vremena treba proći kada govorimo o ozbiljnim društvenim problemima. A ženska ljudska prava, nasilje nad ženama i femicid jesu problemi i teme o kojima trebamo kontinuirano govoriti', kazala je Đordana Barbarić, splitska humanitarka i aktivistica koja je sudjelovala u otvaranju izložbe u Marmontovoj. Izložba kroz deset plakata donosi pregled deset godina feminističkog djelovanja u javnom prostoru Splita, kroz fotografije i poruke s prethodnih marševa, uključujući i najavu ovogodišnjeg, desetog jubilarnog marša pod sloganom 'Ja sam Dalmacija'.
Izložba tematizira kontinuitet borbe za prava žena, vidljivost feminističkog otpora u gradu te važnost javnog prostora kao mjesta solidarnosti, jednakosti i društvene pravde.
'Ovogodišnja poruka: 'Ja sam Dalmacija' zato nije samo slogan. To je izjava pripadanja, hrabrosti i otpora. To je poruka da Dalmaciju čine i žene koje izlaze na ulice, koje ne pristaju na šutnju, nepravdu i nasilje. Ovu izložbu otvaramo i kao prostor sjećanja, ali i kao najavu ovogodišnjeg Marša za prava žena. Jer borba za jednakost, solidarnost, slobodu i život bez nasilja i dalje traje. Hvala svima koji su ovih godina marširale, organizirale, govorile, nosile transparente i ostajale prisutne', poručila je Tea Bošnjak, koordinatorica Centra za podršku ženama 'Maja Čulić' uoči otvorenja izložbe koju će svi moći pogledati do nedjelje, 8. ožujka, kada će se ponovno marširati ulicama grada.
Okupljanje ove nedjelje počinje točno u podne ispred Hrvatskog narodnog kazališta, na Trgu Gaje Bulata, nakon čega kreće tradicionalna ruta preko Marmontove, Rive i Voćnog trga, a završava prigodnim programom na Pjaci.
Progovarajući o prošlosti i današnjem trenutku, organizatorice ističu kako je važno marširati zbog budućnosti svih djevojčica koje će se roditi ovog ožujka, ovog travnja i ovog svibnja, ove godine, ali i idućih.
'O njima i za njih zapravo govorimo. Pitanje možda i ovog marša jest koliko još desetljeća treba proći da zaista budemo ravnopravne? Da problemi o kojima govorimo budu vidljivi i da se nijedan građanin ove zemlje ne pita zašto to radimo i zašto marširamo', dodala je Barbarić, ističući da je i ovogodišnji marš borba za ravnopravnost kojoj još nismo ni blizu.
'Ne dopustimo da prođe još mnogo desetljeća dok neke stvari zaista ne postanu sustavne, u zakonima, protokolima i pravilima. Ne možemo reći da je sve ostalo isto kao prije 50 godina, bilo je promjena na bolje. Ali ovo je vrijeme u kojem živimo mi i svjesne smo da u tijelima odlučivanja ni blizu nismo ravnopravne. Nemamo priliku odlučivati o temama koje su i nama važne, jer su one često marginalizirane. Postanu aktualne tek kada se dogodi nešto što završi u crnoj kronici', naglasila je Barbarić.
Kada govorimo o ravnopravnosti žena, tu je i pitanje ekonomske neovisnosti, zaštite na radnom mjestu, zaštite radnih prava, ali i svega onoga na što se upozorava tijekom cijele godine, a ne samo na Dan žena.
'Kada govorimo o ekonomskom položaju žena, upravo je to razlog zašto su žene prvi put izašle na ulicu, ali i zašto danas u većini država svijeta žene i dalje izlaze na ulice. Sustav u kojem živimo duboko je patrijarhalan. Žena je u tom sustavu često na njegovu rubu. Nije bitno koliko se sustav demokratizirao, on nikada neće biti uistinu demokratičan ako u njemu nema ravnopravnosti. Najlošiji položaj žena u Hrvatskoj upravo je u ekonomskoj sferi', kazala je Mirjana Kučer, izvršna koordinatorica udruge Domine.
Istaknula je kako neće ni govoriti o svim razlikama u plaćama, jer postoje jasne i nedvosmislene direktive Europske unije koje treba implementirati u hrvatske zakone kako bi se te razlike smanjile. Morala se donijeti direktiva Europske unije kako bi se uvele takozvane menadžerske kvote. Uostalom, imamo kvote i u politici, pa ih se mnogi ni ne drže.
'Evo jedan primjer ekonomskog položaja žena u Hrvatskoj, a odnosi se na obiteljsku mirovinu. Ako žena ode u mirovinu, a najčešće su žene te koje žive dulje, ona ima svoju mirovinu i samo 27 posto prava na obiteljsku mirovinu. Pri tome imamo apsurd da bračna imovina i sve što je stečeno radom u braku jednako pripada i ženi i muškarcu. Gdje su onda nestale dvije trećine te mirovine? Žene koje su u najgorem položaju upravo su umirovljenice, jer su već prije bile u lošijem položaju na tržištu rada', navela je Kučer kao jedan od primjera.
Spomenula je i zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine, a odnosi se na dodatak na dijete.
'Žena po djetetu dobije oko devet eura mjesečno na mirovinu. I tu sva priča o ekonomskom položaju zapravo prestaje. Već više od dvadeset godina imamo statistički godišnjak ‘Žene i muškarci u Hrvatskoj’, ali se iz njega gotovo ništa ne koristi. Ne znamo koliko nekretnina imaju muškarci, a koliko žene. Bez ekonomske moći ne možemo govoriti o ravnopravnosti. A bez ravnopravnosti ne možemo govoriti ni o promjenama u pravednom i demokratskom društvu', istaknula je Kučer.
Što se tiče femicida kao kaznenog djela, izvršna koordinatorica Domina tvrdi da su vidljivi određeni pomaci. Doneseno je nekoliko presuda za femicid, odnosno za ono što je u zakonu definirano kao teško ubojstvo ženske osobe. Ipak, to je tek mali dio šire slike. Fokus je i dalje prvenstveno na represivnom aparatu i povećanju sankcija, dok je daleko važnija prevencija.
'Prevencija podrazumijeva obrazovanje i sustavno njegovanje kulture nenasilja. Dok se na tom području ne naprave ozbiljniji pomaci, teško je očekivati stvarno smanjenje nasilja. Nasilje nad ženama nije nova pojava, ali danas se više prijavljuje i sve se češće seli u digitalni prostor, kroz različite oblike online nasilja, što samo potvrđuje da je riječ o kontinuiranom društvenom problemu. Bez obzira na zakone i direktive, još uvijek nemamo učinkovit odgovor kako ga zaustaviti. Ključ je u prevenciji i promjenama u obrazovnom sustavu od najranije dobi, jer iskustvo pokazuje da su i vrlo mala djeca već izložena različitim oblicima nasilja', podvukla je Kučer.
Kada govorimo o funkcionalnosti sustava, on je djelomično funkcionalan - dovoljno da možemo reći da postoji, ali u praksi često ne daje stvarne rezultate. Primjerice, Ministarstvo redovito objavljuje podatke o popunjenosti sigurnih kuća i prema tim statistikama dio kapaciteta navodno je slobodan. Međutim, u konkretnim situacijama često se pokazuje da mjesta zapravo nema.
'Vidjet ćete u tim statistikama da je navodno oko 40 % mjesta prazno. Međutim, neki dan je žena zvala u Domine, a mi smo zvali sklonište u Caritasu i mjesta nije bilo. Statistika je često dobra za manipulaciju’' istaknula je Kučer.
Zato Domine već godinama zagovaraju otvaranje kriznog centra koji nije isto što i sigurna kuća. Takav centar omogućio bi ženama da odmah dobiju informacije, podršku i zaštitu u kriznim situacijama. No upravo na ovom primjeru vidi se kako se ravnopravnost spolova i nasilje nad ženama često tretiraju kao ‘mekana’ politička tema o kojoj se govori, ali kada treba donijeti konkretna rješenja, procesi se usporavaju. Tako se iz godine u godinu napravi tek mali korak naprijed. Zato žene marširaju i ove nedjelje.
