Otišao je Boris Sinovčić, bivši cijenjeni i poštovani nogometni sudac, jedinstven po tome koliko je volio ovaj poziv. Ostao je zadnji iz stare garde sudaca koja je obilježila naš Savez, sudio sve od najnižeg ranga pa do derbija Prve lige bivše države, gdje je bio mahač, da bi ostao na terenu više od 55 godina, o čemu su svojedobno pisali hrvatski mediji. Bio je na terenu mentor mladima kojima je mogao biti, ne otac, nego djed, a svi su ga voljeli i poštivali.
Razgovarali smo s njim u vrijeme kad je imao 77 godina, te još onako kao mladić u dresu mahao zastavicom.
- Ja u tome guštam, suđenje volim od prvog dana kada sam sa zviždaljkom u ustima stupio na teren. Osjećam se, hvala Bogu, dobro i baš uživam istrčati na teren s mlađim kolegama, od kojih se neki još nisu ni rodili u vrijeme kada sam sudio neke od najznačajnijih utakmica u karijeri – pričao nam je tada.
Prije nego što je položio za nogometne suce, Sinovčić je igrao za Sjever, nogometni klub iz Splita koji je osnovan 1952., a ugašen 1968. godine.
Za suca je položio 1965. godine, a prošao je sve, od malonogometnih terena, preko mlađih uzrasta i najnižih dalmatinskih liga, pa sve do prvoligaških terena u ligi bivše Jugoslavije, gdje je 1979. godine bio dio splitske trojke koja je sudila derbi između Crvene zvezde i Partizana.
- Sigurno mi je puno pomoglo što sam igrao nogomet. Mislim da su me zbog toga akteri drugačije doživljavali, pa nisam baš imao problema.
Kako su godine prolazile, Sinovčić je sve više sudio djeci, govorio je da mu je draže suditi početnicima od osam, devet godina nego odraslima...
- Tijekom sudačke karijere proživite puno lijepih trenutaka, upoznate nove ljude, steknete prijatelje. Mi splitski suci imali smo običaj vlakom ići na utakmice Dinamo – Hajduk, gdje bismo se družili, zabavljali. Također smo odigravali i prijateljske utakmice, mogu reći da smo bili dosta jaka ekipa, sastavljena od brojnih bivših nogometaša. Kao sudac iz Splita nikad nisam mogao suditi Hajduku u prvenstvenim susretima, nego samo prijateljske utakmice. Čak i na njima se moglo osjetiti koliko publika znači, na Starom placu uistinu nije bilo lako suditi jer je gledalište bilo blizu terenu. Inače mi nikad nije bilo drago na stadionu JNA. Na Marakani je bilo lako, ali na Partizanovom stadionu je isto publika bila bliže, bio je puno veći pritisak.
Ništa ga nije moglo odmaknuti od zviždaljke.
- Meni je suđenje ljubavi. Mnogi odustanu odmah nakon što odu s Prve lige. Po tome bih ja prestao još 1986. godine, ali ja sam se tada opet vratio nižim ligama, pa kad nisam više ni to imao pravo suditi po godinama, ostala su mi djeca i veterani. Danas je sve to skupa puno ljepše, kulturnije, a dobro je i za zdravlje biti na zraku i družiti se s mladim ljudima, koji ti daju novu životnu energiju.
Eto, upravo po takvim riječima će generacije sudaca pamtiti Borisa Sinovčića. Bio je jako dobar čovjek, uvijek vedar i nasmijan, a otišao je u dobi od 90 godina. Prije tri dana je tiho pokopan, sahranjen u krugu obitelji, ali za života je svakako ostavio dubok trag u sudačkoj obitelji, te je zaslužio da mu se i na ovaj način zahvalimo.
