Preminuo je Ivan Gudelj, bivši Hajdukov prvotimac čija je karijera kratko trajala, ali je bila toliko upečatljiva da slobodno možemo reći - u legendu je otišao jedan od najborbenijih igrača, kojega navijači nikad neće zaboraviti.
Zadnji put smo se čuli uoči utakmice Hajduka i Rakowa. Pripremao se za odlazak na operativni zahvat u Zagreb. Ništa nije sugeriralo da će nam to biti zadnji put. Nije želio publicitet, nije želio da itko zna da ga čeka teška operacija.
- Pozitivan sam. Ja dobivam uvijek teške bitke, uz Božju pomoć - bila je zadnja njegova poruka.
Dobio je prethodno mnoge bitke, kako na terenu, tako i onu za povratak normalnom životu nakon teške bolesti. Izgubio je ovu koju ćemo svi jednom izgubiti.
Kad spomenete ime Ivana Gudelja, prva reakcija svakog navijača će biti - Dnjepr. Velika pobjeda i prolaz u četvrtfinale Kupa UEFA. Onako nitko nikada nije orao po terenu, izvlačio se iz blata i pogađao protivničku mrežu. Ivan nije rođen u vrijeme savršenih terena, umjetne trave i narančastih kopački.
- Po onom nevremenu se danas ne bi igralo - bio je njegov najčešći komentar utakmice s Dnjeprom, za koju se, rekao bih, cijeli život pripremao.
Ivan je, naime, dijete sa sela, iz Zmijavaca. Budili su ga u pet sati ujutro kako bi čuvao kravu, o obrađivanju zemlje da i ne govorimo:
- Tada nije bilo freze, često smo morali cijelu njivu prekopavati na ruke, ašovom. Radili smo od jutra do mraka. To je bio naš život.
Bio je protiv Dnjepra moćan, na vrhuncu snage, ni slutiti nije mogao da će samo deset mjeseci kasnije morati prestati igrati nogomet zbog kroničnog oblika hepatitisa B.
Dana 13. rujna će se navršiti punih 40 godina od prvenstvene utakmice Hajduka i Crvene zvezde, kada se Ivan kao kapetan momčadi u 75. minuti srušio na centru igrališta. Oko njega nije bilo nikoga. Iznijeli su ga s terena. Kako danas, tako i onda, splitska publika je bila nemilosrdna. Ispratili su ga zvižducima. Zamjerali su mu da više ne izgleda onako dominantno. Dobacivali su svašta i dok je ležao uz aut-liniju. Nitko tada nije znao da Gudelj igra bolestan, te da se nikad više neće vratiti na teren.
Njegov odlazak je označio kraj velikog, moćnog Hajduka kojega nitko u Europi nije želio imati za protivnika. 'Bijeli' su imali još veliki uspjeh u sezoni 94/95, ali zapravo je generacija iz osamdesetih jedina kotirala kao ona koja bi u Europi mogla otići do kraja.
Tomislav Ivić ga je prvi stavio u početnu postavu u nekom europskom susretu. I to za dvoboj četvrtfinala Kupa prvaka protiv HSV-a. U studenome 2010. godine, slavni trener mi je na teraci svog stana na Kaskadama nacrtao kompletne momčadi Hajduka i HSV-a, te kazao:
- Ja sam za taj susret radio posebnu taktiku i vidio sam u njemu igrača konstitucije da u sredini zaustavi Magatha. On je svoj posao odradio fenomenalno.
Otišao sam tada iznenađen koliko Ivić pamti još svaki detalj, veliki trener kao da do posljednjeg dana života nije prebolio tu nesretnu utakmicu u kojoj je Nijemce izbezumio presingom, ali nije prošao dalje. Ivić je tada još kazao:
- Mnogi igrači iz njegovog vremena ne bi u današnjem ritmu mogli igrati, ali to se na njega ne odnosi.
Zanimljivu je rečenicu rekao Ćiro Blažević:
- Bio je isklesan kao Apolon, imao je strašnu moć prodora, a tek me Alen Bokšić godinama kasnije znao podsjetiti na njega. Kad bi krenuo, činio se nezaustavljivim poput Gudelja.
Ćiro ga je, ne zaboravimo, redovito posjećivao u bolnici 'Fran Mihaljević' u Zagrebu nakon što se razbolio. Želio je Gudelja u tandemu sa Zvonimirom Bobanom, donijeli su mu iz Dinama i predugovor u bolnicu. Ćiro mu je tada govorio:
- Sine, samo ja te mogu vratiti u najbolju formu. Odigraj barem jednu sezonu u Dinamu, nećeš požaliti.
Gudelj se više nikad nije vratio na teren. Sve svoje seniorske utakmice odigrao je za Hajduk, u 362 utakmice je postigao 93 gola. Najviše je volio trenera Stanka Poklepovića...
- Nanizali smo Metz, Torino i Dnjepr, te pobijedili Waregem u prvoj utakmici. Onda su smijenili Špacu. Uvjeren sam da bismo s njim na klupi izbacili Belgijance i na koncu osvojili taj Kup UEFA. Imali smo potrebnu snagu za taj podvig - govorio je Gudelj.
Gudelj je nakon prestanka igranja nogometa sa 27 godina krenuo u novi život, završio Kineziološki fakultet i posvetio se trenerskoj karijeri. Dugo je radio s mladima, pamte ga generacije igrača kao izbornika U17 reprezentacije Hrvatske, ali kao da je do zadnjeg dana živio prerani prekid igračke karijere. Njegov oblik hepatitisa je bio nemilosrdan, kroničan, zahtijevao je poseban životni režim, gdje nije bilo mjesta niti za rekreativni nogomet, niti nastupe za veterane. Volio je život, zračio pozitivom, bio pun energije, vječno na nekom putovanju, ali i u pričama iz svoje mladosti.
Sljedeće riječi možda najbolje opisuju koliko je teško prihvatio da se igra nova Hajdukova utakmica, ali bez njega:
- Još godinama sam razmišljao kao igrač. Noću, kad bih sklopio oči, u mislima su mi se vrtjele slike najdražih utakmica koje sam odigrao u Hajdukovu dresu. Ponekad mi se činilo da sam opet u igri, imao sam dojam kao da čujem navijanje s punih poljudskih tribina, sanjao sam bivše trenere i suigrače.
Adio, Ivane.
