Nikola Dominis u svom književnom radu često istražuje povezanost prostora, povijesti i identiteta Brača. Njegova knjiga 'Mirje i Lovrečina', nedavno objavljena u nakladi Bošković, donosi dvije novele smještene u povijesni ambijent istoimenih bračkih lokaliteta.
Polazeći od njihove bogate kulturne i arheološke baštine, autor otvara pitanja sjećanja, pripadnosti i trajanja života na otoku.
U tekstu koji slijedi Dominis promišlja Brač kao književni i umjetnički prostor – otok koji svojim krajolicima, ljudima i poviješću neprestano nadahnjuje nove priče.
'Otok Brač, poput svakog drugog prostora, zavičaja ili općenito bilo kakvog prostora daje mnogo mogućnosti za izražavanje.
Brač nije samo otok. On je za mnoge vizija, ton, glazba, tekst...
On se svakodnevno, ponovno i ponovno ispisuje u kulturnom tijelu, u skulpturi kamena, u poetičnosti vjetra, kiše, sunca, u glazbi njegovih zvukova, u odlascima i povratcima njegovih ljudi.
Svako mjesto na Braču ima vlastite specifičnosti tih izraza, umjetnost od pamtivijeka ispisuje nove stranice. Svugdje pronalazi nešto vrijedno same sebe.
Otok ponekad govori glasno, u cvrčanju cvrčaka i pjevu lastavica, ali češće šuti i prepušta umjetniku da u svojem trenutku nadahnuća pronađe njegovu vibraciju i ritam. Tako nastaje tekst, stih, kip, slika, glazba koji odišu dušom otoka i otvaraju taj skriveni prostor intimnosti prema ostalima, prema publici.
Arheološka nalazišta na Braču: povijest koja nadahnjuje
Prekrasni su ti džepovi nečeg tako starog, a još uvijek živog i u 21. stoljeću.
Na tim mjestima, u tim prostorima, se povijest sažela u male okamenjene 'fosile' i tako preživjela do danas.
Ali njihova povijest nipošto ne izgleda kao nešto završeno, ta njihova povijest traje i danas, često kao uzdah putnika namjernika zbog njihove ljepote ili kao inspiracija umjetnosti.
Kad pišem o Mirju i Lovrečini ne pišem o zidovima koji su opstali tisuće godina već o prostoru života u kojem su živjeli ljudi slični nama.
Bračka mjesta kao rečenice
Za Supetar bih rekao 'prvi korak ka ljepoti Brača', za Nerežišća, Gornji i Doljnji Humac, Pražnica, Dračevicu 'naši težaci', za Škrip 'povijest naša', za Dol 'korijeni moji', za Splitsku 'uvala palmi' za Ložišća 'zvonik', za oba Bobovišća 'sakriveno blago', za Milnu 'brod što plovi na moru', za Pučišća bih upotrijebio riječ 'kamen', za Bol 'zlato našeg otoka', za Selca, Sumartina i Povlja 'poezija našeg otoka', za Postira bih reko 'mjesto mojeg srca'.
Brač kao nadahnuće
Brač se ne može čitati kroz jedan pogled, on je prebogat da bi ga čovjek shvatio samo kao turističku destinaciju. On se čita od mjesta, do mjesta, od plaže do plaže, od autora do autora. Sve to zajedno jesu fragmenti jedne velike slike koja još nije završena.
Najveći dio Brača nije vidljiv nezainteresiranom posjetitelju, te zimske tišine, razmeđa između dvije sezone, između ponovnih susreta, između odlazaka i dolazaka trajekta.
Ali on je za nas tema koja se nikad neće iscrpiti, rukopis koji će se još stoljećima pisati, svatko od nas umjetnika tek je rukom dodana bilješka na rubu teksta koji je otok sam ispisao.
I možda je to i, ne jedini, ali najbolji način da se o otoku piše, ne kao o prostoru ili materijalnom prirodnom čudu ljepote, nego kao o dubokom i trajnom meta-izvoru umjetnikove inspiracije.'
