Prije nekoliko dana, nakon jednog predavanja o mentalnom zdravlju u sportu, prišao mi je mladi sportaš. Nedavno je kao junior promijenio klub i već nakon nekoliko rečenica bilo mi je jasno da ga ta promjena prilično pogodila.
U bivšem klubu bio je jedan od važnijih igrača. Imao je status, osjećao je povjerenje trenera i prihvaćenost suigrača. Znao je svoje mjesto i, još važnije, osjećao se sigurno u njemu.
U novom klubu sve je bilo drugačije. Više nije imao isti status. Suigrači ga još nisu doživljavali kao prije. Trener mu nije davao posebnu pažnju, a ono što je do jučer bilo poznato i sigurno odjednom je postalo neizvjesno.
Počeo je osjećati pritisak. Pojavila se panika, a s njom i pitanje koje se kod mladih sportaša često skriva puno dublje od same igre: 'Što ako nešto nije u redu sa mnom?'
Na kraju me pitao: 'Kako da riješim ovaj osjećaj?' Nisam mu odmah odgovorio. Pitao sam ga nešto drugo. 'Želiš li uspjeti u sportu ili očekuješ da ćeš uspjeti?' Bez puno razmišljanja odgovorio je: 'Očekujem.'
Tu smo se zaustavili. Jer željeti uspjeti i očekivati da moraš uspjeti nisu ista stvar. Možeš silno željeti postati profesionalni sportaš. Možeš tome posvetiti godine života. Možeš trenirati, odricati se, učiti, raditi na sebi i napraviti gotovo sve što je u tvojoj moći. Ali još uvijek ne možeš garantirati da ćeš uspjeti.
Zašto? Zato što sportski uspjeh nikada ne ovisi samo o tebi. Na tvom putu postoje treneri, konkurencija, selekcije, ozljede, prilike koje ćeš dobiti i one koje možda nećeš dobiti. Postoje ljudi koji će donositi odluke o tebi. Postoji protivnik. Postoje okolnosti. Postoji i malo sreće.
Zbog toga nije pošteno prema sebi vlastiti mir vezati uz ishod nad kojim nemaš potpunu kontrolu. Tu nastaje velika razlika između zdravog i nezdravog očekivanja. Ne mogu od sebe očekivati da ću sigurno uspjeti. Ali mogu očekivati da ću preuzeti odgovornost za ono što je u mojoj moći. Mogu trenirati. Mogu učiti. Mogu se truditi. Mogu se nakon pogreške ponovno vratiti u igru. Mogu voditi računa o svom ponašanju, odnosu prema suigračima, radu i disciplini. Mogu pokušavati postati bolji. Uspjeh mogu željeti. Proces za njega mogu živjeti.
Kada smo to razdvojili, vidio sam kako mu se lice promijenilo. Problem nije čudesno nestao. Novi klub i dalje je bio novi klub. Trener mu i dalje nije davao status koji je imao prije, a suigrači ga nisu preko noći počeli drugačije doživljavati. Ali dogodilo se nešto drugo. Shvatio je da je dio tereta koji nosi stvorio sam sebi očekivanjem da njegov sportski put mora izgledati onako kako ga je zamislio.
A život, kao ni sport, rijetko pita za naš scenarij. Kada očekujemo određeni rezultat, svako odstupanje od tog scenarija počinjemo doživljavati kao prijetnju. Klupa više nije samo klupa, nego znak da možda nećemo uspjeti. Loša utakmica nije samo loš dan, nego dokaz da možda nismo dovoljno dobri. Nova konkurencija nije osoba od koje možemo nešto naučiti, nego netko tko ugrožava naš plan. Ozljeda nije samo prepreka koju treba proći, nego rušenje budućnosti koju smo već unaprijed proglasili sigurnom.
I tada više ne nosimo samo ono što se stvarno dogodilo. Nosimo i strah da se neće dogoditi ono što smo očekivali. Tu istu pogrešku svakodnevno radimo i mi odrasli u dječjem sportu.
Trener prije utakmice očekuje pobjedu. Roditelj očekuje da njegovo dijete bude među najboljima. Dijete očekuje da će igrati, zabiti, biti izabrano ili jednog dana postati profesionalac.
Ali koliko je od toga stvarno pod njihovom kontrolom? Trener ne može kontrolirati pobjedu jer s druge strane stoji druga ekipa koja također želi pobijediti. Ne može kontrolirati protivnika, suđenje, svaki potez svojih igrača ni sve okolnosti utakmice. Može, međutim, pripremiti djecu najbolje što zna. Može stvoriti okruženje u kojem će igrati hrabro. Može ih učiti da se nakon pogreške vrate u igru. Može od njih tražiti trud, odgovornost i primjenu onoga što su učili.
Roditelj ne može očekivati da će njegovo dijete uvijek biti najbolje.
Zapravo, nitko od nas ne može obećati djetetu ni da će biti među najboljima. Uvijek će negdje postojati netko brži, talentiraniji, razvijeniji ili jednostavno bolji tog dana.
Ali roditelj može pomoći djetetu da shvati nešto mnogo važnije: ne mora kontrolirati ishod da bi moglo preuzeti odgovornost za svoj put. I upravo tu, po meni, nastaje zdrava ambicija.
Ponekad se bojimo da ćemo smanjivanjem očekivanja djecu učiniti manje ambicioznom. Kao da postoje samo dvije mogućnosti: ili od djeteta očekujemo velike rezultate ili mu poručujemo da rezultat nije važan. To nije istina.
Dijete može sanjati veliko. Može željeti biti najbolje. Može željeti osvojiti prvenstvo, igrati za reprezentaciju ili jednog dana živjeti od sporta. Ne trebamo mu uzeti san. Ali san i očekivanje nisu isto. San pokazuje smjer. Očekivanje ponekad počne zahtijevati garanciju. A sport nam nikada ne daje garancije.
Možda upravo zato jedna od najvažnijih stvari koje možemo naučiti dijete nije kako biti sigurno da će uspjeti, nego kako živjeti dobro i onda kada ne zna hoće li uspjeti. To je puno ozbiljnija mentalna snaga.
Jer kada svoju sigurnost vežemo uz rezultat, rezultat dobiva ogromnu moć nad nama. Pobjeda nas podigne, poraz nas sruši. Pohvala trenera govori nam da vrijedimo, klupa nas tjera da posumnjamo u sebe. Selekcija nas potvrđuje, izostanak sa selekcije dovodi u pitanje sve što smo mislili o sebi. A dijete tada više ne igra samo utakmicu. Igra za potvrdu sebe.
Tu nerealna očekivanja prestaju biti samo problem sportske izvedbe. Postaju problem samopouzdanja, a ponekad i osobne vrijednosti. Zato bih volio da roditelji, treneri i mladi sportaši češće naprave jednu jednostavnu razliku. Nemoj od sebe očekivati ono što ne možeš kontrolirati.
Želi pobjedu, ali preuzmi odgovornost za pripremu. Želi medalju, ali preuzmi odgovornost za trening. Želi selekciju, ali preuzmi odgovornost za svoj razvoj. Želi profesionalni ugovor, ali nemoj svoju vrijednost staviti u ruke osobe koja će jednog dana odlučivati hoćeš li ga dobiti.
Jer nije problem imati velike snove. Problem nastaje kada od života počnemo zahtijevati da ih mora ostvariti. Nerealna očekivanja tada nas opterećuju jer pokušavamo kontrolirati ono što nikada nije bilo potpuno naše. Zdrava očekivanja vraćaju nas tamo gdje imamo stvarnu moć: na naše odluke, trud, odnos, odgovornost i svakodnevni razvoj.
I zato se možda vrijedi zapitati nešto što nema veze samo sa sportom. Koliko pritiska koji danas osjećamo stvarno dolazi iz onoga što nam se događa, a koliko iz priče koju smo unaprijed napisali o tome kako bi se stvari morale dogoditi?
Možda nas ponekad ne pritišće život. Možda nas pritišće naše očekivanje od života.
