Ćakula uz jutarnju kavu. Tako bismo nazvali naš jutrošnji razgovor s Borom Primorcem na Žnjanu, gdje najčešće šeta i održava kakvu-takvu formu u umirovljeničkim danima. Kaže da i dalje prati, gleda brojne utakmice, nervira ga kad izgube Hajduk ili Arsenal, ali također i kad vidi da su ‘bili tići’ ispali iz kupa jer, kako kaže:
- Još tu ima mojih igrača.
Za mlađu publiku, podsjetimo ukratko: Primorac je u Hajduk kao igračko pojačanje stigao 1978. godine iz Veleža. U bijelom dresu je odigrao 283 utakmice i zabio 53 gola, a bio je i reprezentativac Jugoslavije, za koju je igrao 14 puta. Trenersku karijeru je započeo u Cannesu, gdje je završio igračku, a najvažniji period mu je bio u Arsenalu, gdje je proveo više od 20 godina kao pomoćnik Arsenea Wengera.
Nakon Arsenala je stigao na Poljud, gdje je u kolovozu 2019. godine preuzeo mjesto voditelja Akademije ‘Luka Kaliterna’. Uz kratki espresso smo krenuli upravo s temom omladinskog pogona.
- Vrlo sam zadovoljan s tim periodom. Zahvaljujem trenerima jer su dali sve od sebe. Proizveli smo i igrače za prvu momčad, radilo se. Imao sam povjerenje trenera, ali uvijek sam ih i štitio. Imali su mir raditi, vjerovao sam im, razgovarao s njima svake sedmice, gledao sve utakmice. Bilo je i rezultata, nismo izgubili od Atletico Madrida, a sezonu kasnije smo prolazili pored Manchester Cityja, Borussije Dortmund, Milana…
Je li to ipak bilo sportsko čudo?
- Nije. Kod nas su djeca kvalitetno radila. Selekcije su bile dobre, a Dalmacija je puna talenata. Ja sam imao problem između Akademije i prve momčadi. Tu je prostor za koji dan-danas ne znam što je najbolje napraviti da ne izgubimo igrača u tom periodu. Jer bilo ih je za koje sam mislio da će postati najbolji u Hrvatskoj, ali su se malo pogubili. Primjerice, Vrcić, Antunović, Brnić, čak i Biuk… Ima ih još, mislio sam da će biti top-razina, a još uvijek vjerujem da se mogu vratiti na taj kolosijek. Očekujem i da Sigur bude odličan igrač, kao Valverde. Ima motoriku, kapacitet da to radi, a sad i sreću da trener vjeruje u njega.
Neki su već i postali najviša razina. Je li Vas iznenadio Luka Vušković igrama u HSV-u?
- Znao sam već onda kakav je on kapacitet. Iskreno, bojao sam se ozljeda, bilo je vrlo važno da prođe tinejdžerske godine bez povreda. A da je nevjerojatan talent, to se odmah vidjelo.
Na spomen HSV-a jasno Vam je koje je sljedeće pitanje. Prošlo je već 46 godina, ali sjetite li se još ponekad tog četvrtfinala Kupa prvaka?
- Naravno. Dali smo sve od sebe, odigrali fantastičnu utakmicu u Hamburgu, gdje smo trebali pobijediti 3:0, a izgubili smo pogotkom kojega smo primili nakon faula na našem vrataru. Krivo mi je zbog tog ispadanja jer smo imali dobru momčad. U uzvrat smo ih na Poljudu pritisnuli, nisam realizirao penal, kasnije sam zabio gol, dobili smo 3:2, ali tada je vrijedilo pravilo gola u gostima, što se danas promijenilo. Ostali smo bez polufinala Kupa prvaka.
Poljud je danas aktualna tema, treba li ga srušiti i sagraditi novi na istom mjestu ili ovaj postojeći renovirati. Vi ste bili prvi strijelac za Hajduk na tada novootvorenoj ljepotici…
- Bilo je to protiv Trabzonspora, zabio sam za 1:0. Ali dobro pamtim i finale Mediteranskih igara, pobjedu nad Francuskom od 3:0 pred 50.000 ljudi. Poljud je bio impresivan, ogroman, a Split dinamike i optimizma. Otvoreni su tada i novi bazeni, dvorana Gripe, probijen tunel na Marjanu… Meni, koji sam došao iz Mostara, izgledao je kao grad mladosti i svježine, igre i Splitskog festivala. Bio je prisutan veliki optimizam. No, tada nisam smatrao da su dva pomoćna terena malo. A uistinu su malo.
Ostanimo još malo u tim danima, s obzirom da ste igrali taman na prijelazu sa Starog placa na Poljud.
- Ja sam imao sreću igrati s Veležom protiv tog Hajduka, koji je bio moćan. Holcer, Jerković, Žungul, Šurjak, Jovanić…, sve odlični igrači. Od hotela Marjan, gdje smo spavali, do Starog placa, trebalo nam je sat vremena. Nisi mogao proći od ljudi na ulici, ne znam kako je autobus uopće ulazio i parkirao se. Na onom malom stadionu teren je uvijek bio fantastičan, brz, a cijeli stadion u bijelo. I publika koja stvara pritisak. S jakom generacijom Veleža sam igrao tamo nekoliko puta, nikad nisam dobio. Pritisnu te, ne možeš se izvući. Kad sam došao u Hajduk, imao sam pokraj sebe Peruzovića, osjećao sam se moćno. I shvatio sam da igraš zajedno s publikom, izgubili smo tu samo jednu utakmicu. Pričamo o sezoni 1978/79, nama je na pola prvenstva otišao Slaviša Žungul, a tek sam kasnije shvatio da je Zlatko Vujović vrhunski igrač, u početku se malo pribojavaš. Osvojili smo prvenstvo, a uvjeren sam da bi ih u prvoj polovici osamdesetih Hajduk osvojio još da je ostao na starom stadionu.
Zašto to mislite?
- Na Poljudu je sigurno manji pritisak na gostujuću momčad. Na Starom placu kao da su ti nad glavom, tjeraju te, izvuku maksimum iz tebe kao igrača Hajduka. Ne znam, činilo mi se kao da živim s njima. Definitivno je da je već moja generacija puno više bodova gubila na Poljudu nego na Starom placu, a znali smo u gostima tući i Crvenu zvezdu i Partizana.
Jeste li kao voditelj Akademije imali adekvatne uvjete?
- Nikako. Došao sam iz Arsenala, gdje smo imali 12 terena. Obećavali su mi bolje uvjete, išao sam u Divulje, blizu Trogira, čak i stavio kamen temeljac - i ništa. Putovali smo na utakmice mlađih kategorija u Zagreb, dobro, pustimo Dinamo, ali Osijek, Zaprešić, Sesvete… Svi su imali bolje uvjete od nas. Kod nas je omladinska škola imala jedan veliki teren s umjetnom travom, te dva mala. Na tom jednom velikom igraju pioniri, kadeti, juniori, žene… Žao mi je zbog toga jer smo izgubili šest-sedam igrača kojima su otišli križni ligamenti. Sad je, doduše, Stobreč je koliko-toliko rasteretio Akademiju, ali sve to skupa treba biti puno bolje.
Zašto Hajduka nema u Europi? Koji je po Vama razlog?
- To je za mene misterija. Bio sam na Malti, dobijemo prvu utakmicu protiv Gzire 2:0, doma na poluvremenu vodimo 1:0 i ispadnemo. Naš Marin Ljubičić zabije dva gola Tobolu, odemo tamo i ispadnemo - nevjerojatno. Hajduk jednostavno treba biti u Europi, tamo mu je mjesto. Ali mora biti stabilan, nogometno i financijski. Također mora biti primjer u svemu - kvaliteti, radu i poštenju. Vjerujem da ima pametnih ljudi u klubu.
Odužila se ćakula. Šjor Boro je u međuvremenu naručio još jedan kratki espresso. Uspoređivao je Hajduk i Arsenal, govorio je kako je tamo drugačije, da je politika bila kupiti najbolje svjetske mlade igrače pa su tako dovodili Anelku, Trezegueta, Henryja…, pratio je redovito Afrički kup jer bi tamo uvijek pronašao kojega igrača, ali tvrdi da se sve promijenilo, spustila se dobna granica, te klubovi danas prate već djecu od sedam godina. Tvrdi da je talent biti i dobar skaut, te prepoznati tko će za pet godina biti igrač, a ne slaže se s Hajdukovim čestim promjenama trenera, te smatra da je bilo domaćeg kadra kojemu je trebalo dati povjerenje na duge staze.
Upitali smo ga i za kratak period kada je bio trener prve momčadi. Odgovorio je da ga je tadašnji predsjednik Lukša Jakobušić zamolio da preuzme dva kola dok ne dođe Matjaž Kek, slovenski trener, koji je tada bio opcija. Nije to bio lagan period, ali igrači su ga poštivali i dao je koliko je mogao. No, svo vrijeme je bio fokusiran na omladinski pogon.
Ćakulu smo zaključili pitanjem svih pitanja, što misli o odnosu Gonzala Garcije i Marka Livaje? Dao nam je zanimljiv odgovor:
- Što se dogodi u familiji treba ostati u familiji. Ne volim kada sve izlazi vani. U Arsenalu ni moji doma nisu znali o čemu sam razgovarao s Arseneom Wengerom, a kamoli netko drugi. Sve je ostajalo u četiri zida i tako iz dana u dan, više od 20 iscrpljujućih godina, gdje je svako tri dana bila utakmica. Ovdje bih održao sastanak, važna tema, nas šestorica, kasnije sve izađe u medijima. Vraćao sam se u prostoriju gledati snima li od negdje kamera. To je Hajdukov problem, otvorena pitanja se rješavaju na drugačiji način, ne treba sve davati vani - zaključio je Primorac.