Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru ponovno je otvorila pitanja postupanja prema osobama na psihijatrijskom liječenju, primjene mjera prisile i uvjeta u kojima se odvija njihovo liječenje. U tom kontekstu ponovno se dijeli i video Marine Vidović, peer support stručnjakinje Udruge Feniks Split, snimljen 2024. godine, u kojem je govorila o osobnim iskustvima i svjedočanstvima ljudi koji su prošli kroz prisilne hospitalizacije i različite oblike prisile.
Vidović je na početku iznijela i vlastito iskustvo, istaknuvši kako se već 16 godina nosi s bipolarnim poremećajem te da je četiri puta bila hospitalizirana na psihijatrijskom liječenju. I sama je, kaže, iskusila prisilne mjere i prisilne hospitalizacije, a o ovoj temi već godinama razgovara s korisnicima grupa podrške koje djeluju u sklopu Udruge Feniks.
Naglasila je kako su iskustva ljudi koji su se liječili u različitim bolnicama, od Slavonskog Broda do Splita, različita i kako postoje i pozitivni primjeri, no svjedočanstva o primjeni prisilnih mjera uglavnom su negativna.
- Mjere prisile nisu terapijski postupak, terapija ne može biti prisilna. To je već paradoks kad se izgovori. One su jedno nužno zlo i ja bih rekla da su izraz bespomoćnosti cijelog sustava pa tako i osoblja da razumije čovjeka u krizi i da dopre do njega, da uspostavi jednu konstruktivnu komunikaciju te da uspije postići jedno smirenje bez toga da čovjek mora biti vezan ili da mu moraju biti propisane jako velike doze lijekova - poručila je.
Posebno je potresan dio u kojem je prenijela iskustva članova grupa podrške koji su opisivali kako su se osjećali tijekom primjene prisilnih mjera. Jedna osoba ispričala je da se tijekom vezivanja osjećala ranjivo, nesigurno i prestrašeno, da je izgubila povjerenje u medicinsko osoblje te da je počela sumnjati u sve što joj govore.
Druga je opisala osjećaj poniženja i dehumanizacije, uspoređujući vezivanje s postupanjem prema životinji. Svjedočila je i o tome da je bila prisiljena obavljati nuždu u pelenu, iako je kao odrasla osoba mogla otići na toalet.
- Govorili bi mi ponašaj se kao odrasla osoba dok bi mi stavljali pelenu. Ne bi li me onda trebali tretirati kao odraslu osobu? Mislim da često primjenjuju prisilne mjere jer nas se boje, ne razumiju i bespomoćni su. I kažu: ovo je za tvoje dobro. Kako nanošenje boli i ponižavanje može biti za moje dobro? - prenijela je riječi jedne osobe.
U drugom svjedočanstvu osoba je usporedila takvo postupanje s odgojnim metodama koje je društvo odavno napustilo, pitajući se zašto se bol i ponižavanje i dalje primjenjuju na odraslim ljudima koji su došli potražiti pomoć. Kao posebno teško iskustvo opisano je i vezivanje za krevet, uz otvorena vrata prostorije i prolazak drugih ljudi, dok je osoba čekala da se smiri kako bi je osoblje odvezalo.
Vidović je upozorila da se prisilne mjere, prema iskustvima korisnika, primjenjuju češće nego što bi trebale, da se nedovoljno pokušavaju pronaći alternative i provesti postupci deeskalacije te da često izostaje razgovor s pacijentima prije, tijekom i nakon njihove primjene.
Iako priznaje da postoje situacije u kojima se prisilne mjere ne mogu izbjeći, naglašava kako se prije njihove primjene moraju poduzeti svi mogući koraci kako bi se pronašlo drugo rješenje. Također je upozorila da mjere u praksi nerijetko traju dulje nego što je nužno, čak i kada su zakonski utemeljene.
Kao moguće razloge navela je nedostatak osoblja, neadekvatne prostorije i organizaciju rada na pojedinim odjelima. Međutim, istaknula je kako nedostatak novca, prostora ili zaposlenika nikako ne smije biti opravdanje za narušavanje dostojanstva pacijenata.
- Moram naglasiti da se sjetimo čovjeka. Čovjeka koji je s druge strane, koji je u boli, koji je došao po pomoć i koji ne smije biti kažnjen zato što nemamo dovoljno novca, dovoljno resursa ili dovoljno osoblja. Ako je to razlog za primjenu ovakvih mjera, to je nedopustiv razlog - poručila je.
Posebno je upozorila na dugoročne posljedice takvih iskustava. Prisilno vezivanje i druge mjere ne predstavljaju samo neugodan događaj koji će s vremenom biti zaboravljen, već mogu ostaviti trajnu traumu i dodatno pogoršati stanje osobe koja je već došla potražiti pomoć.
Jedan od ključnih problema, prema njezinim riječima, jest nedostatak komunikacije. Prisjetila se i razgovora na konferenciji u Vrapču, na kojoj je medicinska sestra istaknula da osoblje nema dovoljno vremena za temeljit razgovor sa svakim pacijentom.
Vidović smatra da je upravo razgovor ključan za sprječavanje eskalacije krize. Ako pacijent odbija određenu terapiju, potrebno je pokušati razumjeti razloge, a ne odmah njegovo ponašanje tumačiti kao nesuradnju. Kao primjer navela je trudnicu koja se boji da bi joj propisani lijekovi mogli naštetiti djetetu. Uz odgovarajuće objašnjenje i razgovor, takva se situacija, smatra, možda može riješiti bez prisilnih mjera.
Dodala je i kako posljedice prisilnog postupanja ne osjećaju samo pacijenti nego i zdravstveni djelatnici. Sustav bi zato trebao osigurati podršku i osoblju koje sudjeluje u takvim situacijama, kroz dodatnu edukaciju, prevenciju i razgovore nakon primjene mjera. Važno je, smatra, da se zajednički razgovara o tome kako se osjećala osoba nad kojom su mjere primijenjene, ali i zdravstveni djelatnici koji su u njima sudjelovali.
Gubitak povjerenja u liječnike i medicinsko osoblje može imati ozbiljne posljedice za daljnje liječenje. Ljudi koji su prošli takva iskustva često postaju manje skloni uzimati propisane lijekove, vjerovati objašnjenjima i prihvaćati procjene zdravstvenih djelatnika, što dodatno otežava njihov oporavak.
Kao posebno važnu istaknula je potrebu za primjenom alternativa prisilnim mjerama, među kojima su i one koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. Navela je sobe za umirenje, koje bi trebale biti prostor sigurnosti i izbora, a ne nova metoda kažnjavanja, kao i individualne planove oporavka te unaprijed dogovorene planove za krizne situacije.
Upozorila je i na važnost razumijevanja uznemirenosti pacijenata. Umjesto da se svako problematično ponašanje automatski označi kao agresija, potrebno je prepoznati da osoba može biti uplašena, uznemirena i da joj je potrebna podrška.
U završnom dijelu iznijela je i prijedloge članova grupa podrške za poboljšanje sustava psihijatrijskog liječenja. Među najvažnijim zahtjevima je više vremena za razgovor s pacijentima jer, kako je istaknula, uobičajena vizita nije dovoljna. Potrebno je i obogatiti bolničko liječenje dodatnim terapijskim i psihoterapijskim postupcima, uključujući muzikoterapiju i radno-okupacijsku terapiju.
Zalaže se i za veću suradnju bolnica s udrugama koje pružaju podršku osobama nakon liječenja, kao i za uključivanje peer support stručnjaka, odnosno osoba s vlastitim iskustvom bolesti koje su dodatno educirane za pružanje podrške drugima. Oni bi mogli biti važna poveznica između pacijenata i zdravstvenog osoblja te pomoći u sprječavanju kriznih situacija i poboljšanju komunikacije.
Među prijedlozima je i humanizacija bolničkih prostora. Odjeli bi, smatraju članovi grupa podrške, trebali izgledati kao mjesta liječenja i oporavka, a ne kao zatvorske ustanove, te pružati osjećaj sigurnosti, povjerenja i smirenosti.
- Da se cijeli taj sustav malo više humanizira, kako bismo zaista zajednički njegovali kulturu oporavka, a ne samo eliminaciju simptoma. Nego da vidimo čovjeka onako kako u našoj strategiji jako lijepo piše, ali nažalost u praksi iz bespomoćnosti, iz frustracije, iz nekakvih rutina i navika se primjenjuju postupci i metode koje ne da nisu učinkovite, nego ljudima izazivaju dodatne traume i pogoršavaju kvalitetu njihovih života - zaključila je Vidović.
