Roditelji i treneri često zaborave jednu jako važnu stvar: djeca nisu mini odrasli.Ne razmišljaju kao odrasli. Ne nose emocije kao odrasli. Nemaju kapacitet obraditi pritisak, sram, kritiku i neuspjeh kao što to može formirana odrasla osoba. I upravo zato način na koji razgovaramo s djecom u sportu ostavlja puno dublji trag nego što mislimo.
Atmosfera straha kao alat rada
Nedavno mi je jedan roditelj pričao o situaciji u jednom lokalnom klubu. Trener mlađih kategorija djecu tretira gotovo kao neprijatelje. Kada pogriješe, odmah ih vadi iz igre. Dere se zbog svake pogreške. Ponižava ih 'radi motivacije'. Rezultat mu je važniji od svega, a atmosfera straha postala je glavni alat rada.
I onda se pitamo zašto djeca odustaju od sporta. Zašto gube samopouzdanje. Zašto im sport postane teret umjesto mjesto razvoja. Iskreno, meni je danas teško razumjeti kako još uvijek postoje klubovi koji nemaju ozbiljan sustav kontrole rada s djecom. Još teže mi je razumjeti kako neki ljudi uopće mogu raditi s djecom ako ne razumiju osnovne emocionalne potrebe djeteta. Jer dijete nije tu da odrasli kroz njega liječe vlastite ambicije.
Dijete je čovjek u razvoju. I zato pravi trener prvo gradi čovjeka, pa tek onda igrača. Dobar trener je poput vrtlara. Ne divimo se samo cvijetu kada procvjeta. Znamo da je netko to sjeme godinama zalijevao, čuvao, razvijao i imao strpljenja kada nije odmah bilo rezultata. Takve trenere želim za našu djecu.
Ne trenere kojima su kontrola, strah i dominacija glavni način rada. Nažalost, neki treneri autoritet grade upravo na djeci. Pred djecom su glasni, strogi i agresivni jer znaju da tamo imaju instant moć. Ali čovjek se nekad mora iskreno zapitati bi li se istim tonom obraćali odraslim profesionalnim igračima ili snažnim karakterima u seniorskoj svlačionici. Vrlo vjerojatno ne bi.
I zato je važno reći nešto što se danas premalo govori. Dječji trener prije svega mora biti gospodin. To ne znači da ne smije imati kriterije. Naravno da smije. Sport bez reda i zahtjeva nije razvoj. Ali postoji ogromna razlika između zahtjevnosti i ponižavanja. Između discipline i straha. Djeca mogu podnijeti zahtjevnost. Ono što ih lomi je osjećaj da vrijede manje kada pogriješe. A to je danas postao veliki problem dječjeg sporta.
Djeca vrlo rano počnu vjerovati da svoju vrijednost moraju dokazivati kroz rezultat, minutažu i pobjede. Kao da ne smiju pogriješiti. Kao da pod svaku cijenu moraju opravdati očekivanja odraslih. I upravo zato mnogi mladi sportaši polako izgube ono najvažnije. Radost.
Najdublja potreba djeteta nije medalja ni trofej. Najdublja potreba djeteta je da osjeti vlastitu vrijednost. Da može reći: 'Ja vrijedim'.
Bez obzira na rezultat, pogrešku ili poraz. Sport bi trebao biti mjesto gdje dijete razvija disciplinu, karakter, otpornost i samopouzdanje. Ali dijete prije svega treba osjetiti prihvaćenost. Osjetiti da vrijedi već samim tim što postoji, što se trudi i što raste.
Trud je nebeska valuta
Zato često kažem da je trud nebeska valuta. Ali ne trud kojim dokazujemo da vrijedimo. Nego trud koji dolazi iz zahvalnosti, radosti i osjećaja da naš život ima smisao i vrijednost bez obzira na rezultat. Roditelji u svemu tome imaju ogromnu ulogu. I znam da među roditeljima ponekad zaista ima teških situacija. Ima pritiska, ega i nerealnih očekivanja. Ali djeca nikada ne smiju plaćati cijenu sukoba odraslih.
Dobar trener mora znati jasno i mirno komunicirati kriterije, granice i vrijednosti koje zastupa. Bez rata. Bez ponižavanja. Bez emocionalnih eksplozija. A roditelji moraju razumjeti da minutaža u dječjoj dobi nije najvažnija stvar na svijetu.
Nedavno sam razgovarao s jednim dječakom koji prolazi kroz težak period jer ne igra dovoljno. Pitao sam ga: 'Misliš li da će seniorskom treneru jednog dana biti važno što kao dječak neko vrijeme nisi igrao?'
Zastao je i rekao: 'Pa… vjerojatno neće'.
'A što će mu onda biti važno?'
'Pa da znam igrati'.
Točno.
Vještina, radne navike, karakter, odnos prema radu i sposobnost učenja ostaju puno duže od dječje minutaže. Trener će proći. Klub će proći. Ali ono što dijete izgradi u sebi ostaje za cijeli život. I zato mislim da je vrijeme da si svi zajedno postavimo jedno jednostavno pitanje: 'Što zapravo želimo od dječjeg sporta?' Jer ako nam je rezultat važniji od djeteta, onda smo negdje ozbiljno promašili smisao svega.
Kada shvatimo da je trening važniji od utakmice, trud važniji od rezultata, karakter važniji od sporta, a uživanje važnije od svega, tada ćemo početi odgajati ne samo bolje sportaše, nego i zdravije ljude.
