Postoje stvari koje se ne uče iz knjiga. Ne pišu u priručnicima, ne dolaze s diplomama i ne prenose se učenjem u institucijama. One se šapću – uz kuhinjski stol, u tišini sobe, između različitih generacija žena. Upravo iz tog trasngeneracijskog prostora i nasljeđa nastao je nagrađeni dramski tekst ‘U mojoj babi mjesec’ autorice Anite Čeko koji je osvojio prvu nagradu za dramsko djelo, kultnu ‘Nagradu Marin Držić’ za 2025. godinu.
Odlukom povjerenstva u čijem sastavu su bili Lucija Ljubić, Ivan Planinić i Filip Šovagović, ovaj je tekst prepoznat kao izniman doprinos suvremenoj dramskoj književnosti i to u rekordnoj konkurenciji od čak 83 prijavljena rada s tim da je drugo i treće mjesto podijelilo još pet autora, odnosno autorica.
Međutim, ovo nije samo priča o nagradi jer u slučaju Anite Čeko, tu su brojna postignuća počevši od dvije ranije nagrade Marin Držić, nagrade na regionalnom natječaju EURODRAM do kazališnih i TV adaptacija.
Ovo je priča o tijelu koje pamti, o strahu koji se nasljeđuje, o snazi koja se prenosi i o trenutku kada žena, sama autorica, na pragu majčinstva instinktivno traži onu koja je sve to već prošla – svoju babu Gojku. Uoči čitanja i svečane dodjele nagrade na otvorenju Festivala hrvatske drame ‘Marulićevi dani’ u Splitu, tijekom kojega je predviđeno javno čitanje prvonagrađenog teksta u izvedbi studentica glume UMAS-a, s Anitom Čeko razgovarali smo o porodu kao prijelazu, patrijarhatu, ženskim obiteljskim linijama koje nas oblikuju, razlikama između švicarskog i hrvatskog porodiljnog sustava i onome što nam bake ostavljaju čak i kad mislimo da smo od njih fizički daleko.
Možete li nam otkriti malo više o samom tekstu? Kako je tekao stvaralački proces?
- Motivacija za pisanjem dramskog teksta proizašla je uslijed procesa snimanja mog kratkog dokumentrarnog filma ‘Bi’ će žensko’ koji je trenutno u fazi montaže u produkcijskoj kući Restart. Inače, teme koje me zanimaju su transgeneracijski prijenos znanja, mudrosti i vrijednosti u ženskoj liniji s kojima i kritički polemiziram, a zatim i tranzicija žene u majku i porod kao ritualni prijelaz. Zanima me i kritika patrijarhalnog bolničkog sustava koji zdrave trudnice i rodilje tretira kao nesposobne i bolesne žene, gura ih u submisivnu poziciju i na taj način pokušava uspostaviti kontrolu nad njima. Tako ‘The Moon Rests in My Grandmother’, odnosno ‘U mojoj babi mjesec’, prati trudnicu koja s kamerom dolazi kod svoje babe u Bosnu kako bi od nje dobila savjete za porod i kako bi se umirila prije velike tranzicije u majku.
Ispočetka, film sam krenula sama snimati za vrijeme svoje prve trudnoće, onda kad sam otišla kod babe u Bosnu po savjete, a tek u kasnijim fazama mi se pridružila i snimateljica Andrea Kaštelan.
Budući da nije sve stalo u dokumentarni film, temu sam istražila dalje kroz pisanje ovog dramskog teksta. Sve počinje s unukom koja je trudna sedam mjeseci i sva isprepadana pred onim što dolazi, dok je baba starija žena s četiri poroda iza sebe. Ona je žena koja je u selu telila krave i molila nad umirućima i koja ima veliku duhovnu snagu.
Njezin i unukin kontakt pratimo u tri vremenske točke. Tako u prvom činu ‘Ti si kuća’ unuka i baba leže na bračnom krevetu u babinoj sobi i razgovaraju o tome kako je bilo nekad rađati pri čemu pratimo unukine unutarnje monologe u kojima pregovara s onim što čuje.
U drugom činu ‘Moja priča, moji bokovi’ radnja se odvija u sterilnoj zagrebačkoj bolnici gdje je tekst i stilski postavljen kao kontrast prvom dijelu. Tematski obrađuje jednu košmarnu noć u kojoj se odvija porod: čuju se razgovori s bolničarima, ali i nadrealni upadi babinih priča i komentara u trenutcima prvog poroda u kojima unuka osjeća da pleše na granici života i smrti.
U trećem činu ‘U krilu majke’ unuka se godinu dana nakon poroda vraća kod babe sa svojom curicom u naručju i puno mirnija stupa u kontakt s babom koja se bori s velikim žučnim kamencom i pitanje je hoće li preživjeti.
U pisanju pokušavam balansirati između konkretnih dijaloga i poetskih unutarnjih monologa, zanima me dublje istraživanje transgenracijskog prijenosa znanja i vrijednosti te stav mlađe generacije prema tome. Zato se osim babe i unuke, u tekstu pojavljuju i glasovi prijateljica koje su prošle porod, glasovi medicinskog osoblja i glas doule, žene koja daje emocionalnu podršku trudnici i rodilji, a koja je protagonisticu pratila za vrijeme trudnoće.
Trostruka ste dobitnica nagrade Marin Držić, no ove godine osvojili ste prvu nagradu u do sada nikad većoj konkurenciji. Jeste li očekivali takav uspjeh?
- To ni u ludilu nisam očekivala, pogotovo jer su teme poroda i transgeneracijske linije za mnoge nišne teme. Naime, dramski tekst ‘U mojoj babi mjesec’ počela sam pisati u drugoj polovici 2025. godine i pisala sam ga u nekoliko valova, pri čemu je on, za razliku od prijašnjih tekstova, ‘bio najkraće uz mene’, odnosno najkraće sam ‘sjedila nad njim’. Poslala sam ga gotovo impulzivno na natječaj jer sam osjećala da mora van prije mog drugog poroda. Nakon prijave, krenula sam raditi na tekstu s mentoricom, dramatičarkom Marijom Milisavljević, u okviru rezidencije Atelier for Playwrights u Sarajevu, istražujući njegove izvedbene potencijale. Tako sam tek kasnije saznala da je tekst osvojio prvu nagradu.
Kakva je bila Vaša prva reakcija kad ste otkrili da ste i ove godine postali dobitnica?
- Prva reakcija bila je šok, zatim nevjerica, a potom i uzbuđenje. Zahvalna sam na ovom priznanju i svjesna kako je tekst lako mogao proći neprimijećeno. Sigurna sam i da među onima koji nisu osvojili nagradu postoji mnogo tekstova koji također zaslužuju pažnju.
Dramski tekst zove se ‘U mojoj babi mjesec’, a naveli ste da je prvi radni naslov motiviran rečenicom porodničara Michaela Odentea: ‘I usually claim that pregnant women should not read books about pregnancy and birth. Their time is too precious. They should, rather, watch the moon and sing to their babies in the womb’. Što za Vas simbolizira mjesec u kontekstu ženskog iskustva i cikličnosti?
- Odentov citat mi je istovremeno privlačan i problematičan. Ideja da se trudna žena ‘prepusti’ i samo gleda u mjesec zvuči ezoterično i jednom dijelu mene to je lijepo, dok u stvarnosti to znači da žena ulazi nespremna u sustav koji nije nježan. Zato bih svakoj ženi koja očekuje porod preporučila da se prvo dobro educira, pripremi i informira o prirodi poroda i okolnostima u kojima rađa, a tek onda ako želi ‘sve zaboravi’ i ‘gleda u mjesec’.
Mene je u tom citatu zadržao baš taj motiv mjeseca kojeg doživljavam kao snažan simbol ritma i promjene. U svojim tridesetima sam počela više obraćati pažnju na cikličnost u sebi i svjesno je prihvaćati te se usklađivati s njom. Što sam starija, dozvoljavam si veće pauze, odmore, povlačenja i punjenja te imam povjerenje da nakon njih slijede periodi produktivnosti – i tako u krug.
Očito Vam baba Gojka puno znači u životu. Zašto ste kao osobu koja će Vam dati savjete odabrali baš baku, a ne, primjerice, majku koja Vam je generacijski ipak bliža?
- Odnos s bakama je drugačiji nego odnos s majkama. U ovom prvom ima više mira i prihvaćanja, čak i idealizacije s obje strane, dok je odnos majki i kćeri mnogo kompleksniji, konkretniji i napetiji. Uz to, način na koji je rađala moja majka osamdesetih i devedesetih je puno bliži ovom načinu na koji i moja generacija rađa danas. Baš zato u tekstu ciljano preskačem generaciju. S druge strane, Gojka je živjela u radikalno drugačijem i generalno teškom vremenu. Kao i većini njezine generacije odrasloj na selima, život i smrt nisu tabui i apstrakcija.
Gojka je telila krave i istovremeno molila nad umirućima, bez potrebe da to posebno objašnjava. Danas takvu vrstu znanja i mudrosti pokušavamo rekonstruirati i pronaći kroz psihoterapije, radionice, putovanja i razne duhovne prakse. Gojka je to živjela iz dana u dan i ta se razlika ne može nadoknaditi. U trenutku kad se lik Unuke prestraši i nađe pred egzistencijalnim zidom, odlazak kod takve živuće pretkinje, koja ne paničari pred onim što dolazi, postaje instinktivan potez.
Po čemu pamtite ljetovanja provedena u Bosni?
- Ljetovanja u Bosni pamtim po mirisu pokošene trave, zrikavcima, dugim noćnim šetnjama po selu i livadama. Pamtim ih po babinim pitama zeljanicama, beskonačnim druženjima s prijateljicom Ivanom, prvim zaljubljivanjima i prvim noćnim izlascima, po čuvanju krava na livadama ispod Kamešnice i kupanjima na jezeru Val. Tako su se ljetovanja u Bosni u mene utisnula kao mjesta slobode, dokolice, bezbrižnosti i igre.
U kojoj mjeri je tekst autobiografski, a gdje počinje fikcija?
- U prvom pasusu teksta unuka automobilom ulazi u Bosnu, u babino selo. Osobno, iako imam vozačku dozvolu, još uvijek ne vozim auto. Za mene je bilo važno otvoriti tekst fikcionalnim elementom i tako u startu odvojiti unuku od sebe same, odnosno dati joj snagu koju ja još nemam. Riječ je o autofikciji. Materijal jest moj, ali lik unuke nije ja. Ona je verzija mene koja ide korak dalje. Bez tog pomaka tekst bi ostao zatvoren u iskustvu i ne bi postao drama.
Koji babin savjet Vam je posebno pomogao u nadolazećem razdoblju?
- Nakon iskustva prvog poroda, a osobito tijekom pripreme za drugi koji slijedi, babin savjet da sve predam ‘u Božje ruke’ me smiruje. To predanje tumačim kao slobodu ‘zaboraviti sve’, sve ono što sam usvojila tijekom pripreme za porod i s povjerenjem se predati procesu poroda, inteligenciji tijela, višoj sili, procesima koje i to malo biće prolazi u činu rađanja, kao i što više bivati u ‘ovdje i sada’. Kontrola u porodu je potpuna iluzija i drago mi je što je više nemam.
Baba Gojka
U trećem činu, Vi pružate podršku bolesnoj baki. Ako nije preosobno, kako je danas baba Gojka?
- Baba Gojka i ja nedavno smo se čule i vidjele preko video poziva, ona se rumeni, smije, iznimno je bistra i vedra kao i uvijek. U njoj nema nimalo gorčine, to je žena od devedeset godina koja, iako zbog bolesnih kukova ne izlazi iz spavaće sobe, pršti životom.
U poznatom tekstu ‘Daleko je Kandahar’ bavite se dramatizacijom rata, obitelji i emocionalnih sukoba, u ‘Justina je stisnula gas’ fokus je na drami savjesti koja postavlja pitanja uzroka i posljedica, reagiranja ili ignoriranja začetaka nasilja kod djece, a novi tekst problematizira patrijarhalni sustav i polemizira transgeneracijski prijenos znanja, mudrosti i vrijednosti među ženama. Gdje nalazite inspiraciju za svoje tekstove? Kako se javljaju ideje?
- Ne bih rekla da aktivno tražim inspiraciju. Češće se dogodi neki vrlo konkretan višak unutarnjeg doživljaja koji ne mogu probaviti drugačije nego tako da mu se u potpunosti posvetim kroz pisanje ili snimanje. Situacija, rečenica, slika, osjećaj, sjećanje, sve su to potencijalne ideje i pokretači stvaralačkog procesa koji mi ne daju mira i koje moram probaviti. Naravno, ne dam ni ja mira njima pa ih vrtim, raspisujem, snimam, polemiziram s njima, sve dok ne osjetim da su pronašli svoje mjesto i svoj izraz.
Tekst je nastao kao produžetak autobiografskog filma ‘Bi’ će žensko’. Što se tekstom može izraziti, a da se nije moglo prikazati u filmu?
- Film ‘Bi’ će žensko’ trenutno je u montaži u produkcijskoj kući Restart gdje surađujem s producentom Oliverom Sertićem. Rad na filmu, a osobito proces montiranja pod vodstvom sjajne montažerke Hrvoslave Brkušić, zapravo me potaknuo da krenem raspisivati dramski tekst. Kratki film zahtijeva disciplinu jer iskustvo moraš svesti na 10 do najviše 15 minuta trajanja i donijeti jasne odluke o tome što i zašto ostaje, a što otpada. Zato je važno održati snažan fokus. Dramski tekst pak trpi digresije, unutarnje monologe, kontradikcije, pa čak i lutanja. Sve ono što je u filmu bilo višak – posebno unutarnji monolozi, sjećanja Babe, iskustva drugih žena ili odnos prema bolničkom sustavu – našlo je svoj prostor u tekstu. On nije adaptacija filma, nego prostor za ono što se iz kratkog filma nužno moralo izostaviti.
Također, u tekstu opisujete situaciju koja se javila kao posljedica trudnoće, a paralelno čujemo glasove drugih žena koje ne pružaju podršku, već komentiraju. Držite li da je zaista ‘žena ženi vuk’ i što mislite, koji je tomu razlog?
- U postpartumu na odjelu babinjača lako možete biti preplavljeni tuđim dijagnozama i stanjima. U tom prostoru i unuka u jednom trenutku komentira ‘pasivne’ cimerice koje se nemaju snage zauzeti za sebe, a onda se i njoj dogodi komplikacija koju nije mogla predvidjeti. Odjednom se i ona nađe na drugoj strani, sada druge žene nju potiho komentiraju. Taj me obrat zanimao, odnosno potreba da vjerujemo kako se nama nešto loše – ‘kao onima tamo’ – ne može dogoditi. Takav pokušaj zadržavanja kontrole u situaciji u kojoj ga zapravo nemamo smatram vrlo ljudskim. Međutim, moje osobno iskustvo bilo je drugačije. Doživjela sam puno podrške, empatije i solidarnosti među ženama na odjelu. I šire, kroz život sam okružena ženama koje su mi oslonac. Bliskost među ženama i ženska prijateljstva iznimno su dragocjeni za mene.
Teza da je ‘žena ženi vuk’ uvijek mi je djelovala pojednostavljeno i nikad je nisam ozbiljno shvaćala. Kao i svi odnosi, i odnosi među ženama mogu biti kompleksni i slojeviti.
Tekst otvara i kritiku hrvatskog bolničkog sustava. Po Vašem mišljenju, koja je njegova najveća mana u kontekstu podrške rodiljama? Mogu li alternativni oblici podrške, poput doule, doprinijeti?
- Opcija rađanja unutar bolničkog sustava je dragocjen civilizacijski doseg koji spašava generacije žena i beba od sigurne smrti i teških zdravstvenih komplikacija. Međutim, upravo zato je važno propitivati taj sustav i tražiti načine da se on unaprijedi. Na temelju vlastitog iskustva, kao i iskustava mnogih žena, smatram da hrvatski bolnički sustav, generalno govoreći, često ne podržava ono što je porodu najpotrebnije: osjećaj mira, intime i sigurnosti.
Nerijetko se, posebno kod prvorotkinja, događa bespotrebno ubrzavanje poroda intervencijama, pri čemu se olako zanemaruju psihičke i fizičke posljedice. Zdrave trudnice se, umjesto kao glavni subjekti, guraju u ulogu pasivnih pacijentica čiji porod treba odraditi i iskontrolirati.
Uz veliku preopterećenost osoblja među kojima zaista ima mnogo sjajnih, nježnih i stručnih pojedinaca, uzrok takvom pristupu vidim u duboko društveno ukorijenjenom patrijarhalnom pogledu na rađanje gdje kontrola nad porodom nije samo stvar bolničkog protokola, već odraz društvenog odnosa prema ženskoj autonomiji.
Snaga, moć i animalna sloboda koje žena može osjetiti u porodu ugrožavaju patrijarhat. Autonomija koju žena doživi na porodu mijenja način na koji ona vidi sebe; to je iskustvo nevjerojatno osnažuje i u svim drugim sferama života, što sustavu koji teži kontroli ne odgovara uvijek.
Budući da se sustavi sporo i teško mijenjaju, žene se prije svega trebaju educirati, zauzimati za sebe i postavljati pitanja. Pritom doula u porodu može biti važna i korisna jer vam čuva leđa i vraća osjećaj sigurnosti, no imati doulu je privilegija koju si većina žena ne može priuštiti i stoga je važno da se žena samostalno informira i osnaži koliko god može.
Dugoročno bih voljela da se porod prestane tretirati kao bolest i da žena može izabrati kako će i gdje rađati. Porod bi, osim bolničke opcije, trebao uključivati i druge modele rađanja poput kuća za rađanje ili opcije kućnih poroda, a sve uz stručnu podršku i brzu dostupnost medicinskih intervencija. To ne bi bio samo dobitak za žene, nego i rasterećenje za sam sustav.
Što Vas posebno u patrijarhatu ‘živcira’?
- Najviše me živcira to što se patrijarhat često tretira kao mišljenje, a ne kao realnost. Tretira se kao da je stvar stava, a ne sustava koji ima vrlo konkretne posljedice. Zato o njemu treba govoriti stalno, ne kao o teoriji, nego kao o nečemu što oblikuje svakodnevne odluke, tijela, odnose te oštećuje i žene i muškarce.
Kada sam saznala za nagradu, osjetila sam nelagodu
Je li bilo teško takve emotivne i privatne misli ostaviti na papiru, pa i pred kamerom i podijeliti s drugima? Što Vas motivira da se bavite temama o kojima se tek posljednjih desetljeća više razgovara?
- Nije mi bilo teško jer da sam osjećala ozbiljan otpor, ne bih se time bavila. Za mene je izlazak iz komfort zone nešto što volim i u pisanju i u životu; u tome ne osjećam težinu, već više uzbuđenje i strah, možda ponekad i sram, ali i poriv da se unatoč svim tim emocijama, ili zajedno s njima, bacim na glavu u neku temu.
Na kraju dana, važno mi je mirno stajati iza svega što napišem ili snimim. Kad sam saznala za nagradu, ne mogu reći da se nije javila i nelagoda što će tekst kojeg sam slobodno i intimno pisala unutar svoja četiri zida sada postati javan. Ono što me inače smiruje u takvim situacijama je svijest da ono što doživljavam nije ekskluzivno i samo moje. Često se vraćam rečenici ‘Ništa ljudsko nije mi strano’ kao podsjetniku da su sva naša iskustva zajednička. To je i ono što me motivira u radu – ta želja da s drugima podijelim stvari koje su mene, kao ljudsko biće, tektonski prodrmale, izbile iz dotadašnje pozicije ili nadahnule.
Što Vas je najviše plašilo, a što najviše radovalo u prvoj trudnoći?
- U prvoj trudnoći je bio izražen strah od poroda i porođajne boli. Način na koji će iz mog tijela izaći novo tijelo, bila mi je potpuna apstrakcija, a čak i danas mi je to nevjerojatno. Istovremeno, radovala me spoznaja da u meni raste malo biće bez da ja time moram upravljati jer moje tijelo zna što radi, biće raste, ima svoj život, a ja samo trebam paziti da ne napravim neku glupost. Osjećala sam i veliko uzbuđenje što nam u životu dolazi potpuno nova osoba.
Osjećate li se smirenije i samopouzdanije u drugoj trudnoći?
- Definitivno sam mirnija i samopouzdanija, rekla bih i hrabrija. Znam da me čeka velika tranzicija – ritualni prijelaz kroz koji nitko ne može proći umjesto mene. Veselim se susretu s djetetom i pripremam se na intenzivnu kombinaciju ranjivosti i snage koju i porod i postpartum razdoblje nose.
Kako Vas je trudnoća, a onda i majčinstvo promijenilo?
- Trudnoća me usmjerila na tijelo i unutarnje procese te usporila na svim razinama. Majčinstvo me potom potpuno usredotočilo na ‘ovdje i sada’ - na male stvari, na bivanje u trenutku: sada slažemo puzzle, sada ljuljam svoju curicu u parku, sada joj pripremam hranu, sada se smijemo i valjamo po podu, sada se bavim njezinim tantrumom, a tek poslije dolazim sebi jer mi bude previše.
Vrijeme, kao takvo, postalo je dragocjenije, a instinkti oštriji. Danas mudrije biram ljude s kojima provodim vrijeme kad nisam sa svojom obitelji, kao i aktivnosti, poslove i putovanja. Osjećam se istovremeno i sporija i brža u životu.
Prvi put ste rodili u Zagrebu, a sada u Zürichu. Kako Švicarci doživljavaju trudnice – jesu li senzibilniji u usporedbi s s jugoistočnom Europom?
- Važno mi je naglasiti kako je Švicarska imućna i uređena kapitalistička zemlja u kojoj medicinsko osoblje ima bolje uvjete za život i rad od osoblja u Hrvatskoj. Međutim, ta infrastrukturna prednost nikako ne opravdava stav koji generalno hrvatski bolnički sustav ima prema rodiljama, a o kojem sam pisala u jednom od prethodnih odgovora. Sve ono što sam u Hrvatskoj učila od doula na grupama podrške, a što mi se tada činilo kao znanstvena fantastika za naš kontekst, u švicarskim javnim bolnicama je standard.
U Zürichu imate svoju sobu za porod u kojoj koristite kadu za rađanje, pilates loptu, podne prostirke, muziku, prigušena svjetla. Cijelo vrijeme se možete kretati, jesti i piti, pri čemu vas osoblje, a to smatram ključnim, sluša, uvažava, poštuje i neprestano vodi dijalog s vama.
Na kraju se isprobavaju različite poze rađanja i ne nameće se porod na leđima. Ipak, kako bih izbjegla idealizaciju, moram spomenuti tretman majki nakon poroda. Dok Hrvatska nudi do godinu dana plaćenog rodiljnog dopusta, švicarski sustav zahtijeva da se žena, iako ne nužno na puno radno vrijeme, vrati na posao nakon samo tri mjeseca.
Uz to, vrtići su ekstremno skupi čak i za njihov standard. Tu se jasno vidi lice kapitalizma: sustav na ženu gleda isključivo kao na produktivnu radnu snagu i ne profitira od njezinog bivanja kod kuće s djetetom. U tom pogledu jako cijenim socijalnu osjetljivost koju još uvijek imamo u Hrvatskoj i žao mi je što tretman žene na samom porodu nije jednako tako osjetljiv.
Kad bi u budućnosti Vaša kći pročitala ovaj tekst, što biste htjeli da razumije o Vama? Biste li htjeli da nešto od navedenog u tekstu doživi drugačije u svijetu u kojem će živjeti?
- Voljela bih da vidi moju želju za promatranjem i razumijevanjem svijeta u svim njegovim nijansama, i da me slobodno jednog dana konfrontira i s mojim slijepim pjegama. Voljela bih da razumije moju želju za transgeneracijskim poštovanjem svih žena prije nas koje su prošle svašta i proživjele mnogo teže životne uvjete nego mi danas. Što se tiče budućnosti, htjela bih da moja kćer bude opremljena empatijom, kritičkim promišljanjem, samopouzdanjem, da ima radare za situacije i ljude oko sebe, da se ne boji i da osjeća kako ima mjesta za nju i njene talente na ovom svijetu te da se može nositi s kakvim god budućim svijetom koji dolazi. Taj svijet ne mora biti ni bolji ni lošiji od ovog, želim da ona bude dobro opremljena, senzibilna i otporna u isto vrijeme.
Uloga dramske umjetnosti je, povrh svega, i ona društvena – da potiče promjene. Mislite li da hrvatska dramska scena čini dovoljno po tom pitanju? Što joj nedostaje?
- Vjerujem da umjetnost treba pozivati na dijalog te otvarati polja borbe i empatije. Na hrvatskoj dramskoj sceni nedostaju mlade autorice i autori kao i njihove nove drame. Voljela bih da barem jedan novi tekst godišnje doživi praizvedbu u svakom kazalištu.
Rođeni ste u Zadru, odrasli u Splitu, neko vrijeme živjeli u Zagrebu, a danas živite u Zürichu. Nedostaje li Vam Hrvatska? Koliko često se vraćate?
- Nedostaju mi i Split, i Bosna, i Zadar, pa i Zagreb. Budući da većinu vremena provodim živeći u Zürichu s obitelji, to nedostajanje postaje sve jače. Zato se rado vraćam u Hrvatsku nekoliko puta godišnje.
Možemo li očekivati projekciju filma ‘Bi’ će žensko’ i u Splitu?
- Apsolutno se nadam i projekciji u Splitu, a film je trenutačno u postprodukciji. Pritom moram istaknuti da sam zahvalna što na njemu radi tim senzibilnih i talentiranih žena. Uz montažerku Hrvoslavu Brkušić i snimateljicu Andreu Kaštelan, tu su i animatorica Ivana Pipal te glazbenica Marta Kolega. Film gradimo polako i pažljivo, a trenutno smo malo usporile i zbog mog stanja, no nije mi žao jer bih voljela pratiti film na njegovom festivalskom putu.
Tekst se neće i ne mora svima svidjeti
Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon čitanja teksta ili gledanja filma?
- Tekst ili film se neće i ne mora svima svidjeti, ali onome kome se svidi, voljela bih da potakne intimne i vrijedne unutarnje procese.
Postoji li mogućnost da se dramski tekst adaptira i za kazališnu predstavu?
- Vjerujem da svatko tko napiše dramski tekst priželjkuje i njegovo uprizorenje na kazališnoj sceni. U tom smislu, uistinu me razveselilo što je 2025. godine moj dramski tekst ‘Daleko je Kandahar’ adaptiran upravo u Splitu, u HNK-u na Sceni 55, u režiji divne Tee Alagić. Isto tako, voljela bih da i ‘U mojoj babi mjesec’ pronađe put do kazališnih daski, no prvo želim u miru proći kroz drugi postpartum, a zatim pažljivo odabrati suradnice i osjetiti što je najbolje za ovaj tekst.
Imate li neostvarenih želja u vezi karijere? Kakvi su planovi za dalje?
- Ne gledam puno unaprijed. Voljela bih da u meni i dalje ostanu znatiželja i želja za stvaranjem, pisanjem, istraživanjem, snimanjem i radom s ljudima koje cijenim i u čiji senzibilitet vjerujem. Među projektima koje sam završavala posljednjih mjeseci izdvojila bih scenarij za dugometražni igrani film ‘Viktorija’. Riječ je o humorističnoj drami smještenoj u Splitu, koju razvijam s prijateljem i redateljem Lukom Galešićem, a projekt je već gotovo spreman za produkciju. Iznimno sam uživala i u radu kao suradnica s glumicom Marijom Šegvić na tekstu njezine snažne monodrame, koju režira Hrvoje Korbar, i čija se praizvedba očekuje ove jeseni u Zagrebu. Jednom kad malo beba stasa, veselim se polaganom razrađivanju novih ideja i projekata koji su trenutno u stanju mirovanja.
