Dijelu ljudi koji su Porfirija Perića upoznali tijekom njegova zagrebačkog razdoblja teško je pomiriti riječi koje je patrijarh Srpske pravoslavne crkve izgovorio na sahrani Ratka Mladića sa slikom koju su o njemu tada stekli.
Mladić, bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske, pravomoćno osuđen za genocid i druge ratne zločine, pokopan je u ponedjeljak u Beogradu uz državne počasti, počasnu paljbu i tisuće okupljenih. Među njima su bili pojedini srbijanski ministri, dužnosnici Republike Srpske i ruski veleposlanik u Srbiji.
Podsjetimo, patrijarh Porfirije na sprovodu je kazao da će Mladićevo ime ostati 'duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg srpskog pravoslavnog naroda’, koji prema njemu osjeća ‘duboku zahvalnost’ jer ga vidi kao vojnika i zapovjednika koji je u teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda te ‘položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda'.
Osvrćući se na presudu Ratku Mladiću, poručio je i da 'nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv'.
– Postoji i iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvijek svima mjerili istom mjerom. I naš narod nosi takvo gorko iskustvo. Ne poričući odgovornost čovjeka za svoja djela, znamo da nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpiti istinu o bilo kome, niti o jednom ljudskom životu – kazao je Porfirije.
Upravo su te riječi ponovno otvorile pitanje odnosa između Porfirija kakvog je dio hrvatske javnosti upoznao u Zagrebu i njegovih današnjih javnih istupa.
Nakon što je prestao biti mitropolit zagrebačko-ljubljanski, Hrvatsku je nazivao svojom 'drugom otadžbinom', govorio o dijalogu i pomirenju, a prijateljstva koja je ovdje stekao isticao kao primjer odnosa kakve želi graditi i nakon povratka u Srbiju.
Takva slika Porfirija posebno se gradila na susretima intelektualaca različitih svjetonazora, koji su se i na njegovu inicijativu održavali u prostorijama Pravoslavne gimnazije na Svetom Duhu. Za istim su stolom sjedili vjernici i ateisti, pripadnici različitih vjerskih zajednica te ljudi različitih političkih uvjerenja, otvoreno raspravljajući o društvenim, političkim i etičkim pitanjima.
Sudionici su Porfirija opisivali kao diskretnog domaćina koji bi ih dočekao, zatim uglavnom slušao raspravu, a povremeno se nenametljivo uključivao kao jedan od njih. Ti su susreti pridonijeli njegovu tadašnjem imidžu umjerenog i obrazovanog crkvenog čovjeka, spremnog razgovarati s ljudima čiji su se svjetonazori bitno razlikovali od njegova.
Sudionike tih kružoka okupljao je Porfirijev prijatelj, novinar i teolog Drago Pilsel, koji je susrete i organizirao. S njim smo razgovarali o govoru održanom na Mladićevu sprovodu i odmaku od poruka po kojima je hrvatska javnost pamtila Porfirijevo zagrebačko razdoblje.
Nakon poruka koje je izgovorio na sahrani pravomoćno osuđenog ratnog zločinca odlučili smo razgovarati upravo s ljudima koji su sjedili za tim stolovima na Svetom Duhu. Zanimalo nas je prepoznaju li u današnjem patrijarhu čovjeka kojeg su upoznali u Zagrebu, smatraju li da se Porfirije u međuvremenu promijenio ili njegovo zagrebačko razdoblje sada promatraju u drukčijem svjetlu.
Njihova svjedočanstva i stavove donosimo u nekoliko tekstova kako bismo svakom sugovorniku ostavili dovoljno prostora za odgovor na pitanje koje se nakon Mladićeva sprovoda nameće samo od sebe: što se dogodilo s Porfirijem sa Svetog Duha?
Među ostalima, razgovarali smo s Ana-Marijom Raffai, Draženom Lalićem i Tvrtkom Jakovinom.
Ana-Marija Raffai, mirovna aktivistkinja i katolička teologinja komentirala je kako u istom čovjeku može postojati i jako dobro i jako loše. Njezin osvrt prenosimo u cijelosti:
'Kada govorimo o pokopu Ratka Mladića, sjećam se jedne mirovne inicijative u kojoj smo sudjelovali pravoslavci, muslimani i drugi te razgovarali o Haškom sudu. Kolege iz Sarajeva i Beograda govorile su mi da među Srbima postoji nepovjerenje prema Haagu jer je ondje osuđeno najviše Srba. Tada sam rekla da je šteta što takav sud nema katarzičan učinak na društvo i narod, nego ga se demonizira. Isto se događa i u Hrvatskoj. Umjesto da pogledamo vlastite propuste i kritički se suočimo sa sobom, demoniziramo sud, iako bi upravo to suočavanje trebala biti njegova katarzična uloga.
Svaki čovjek zaslužuje pokop. Čovjek je grešan, ima pravo na oprost i pokop, kao što se slično pitanje postavljalo kod misa za Antu Pavelića. Problem je što se ovdje sve radi javno, gotovo kao da se pokapa državnika. To više nije kršćanski pristup, nego političko djelovanje i instrumentalizacija vjere. Mladića se prikazuje kao nekoga tko je branio narod i obitelj, bez pokajanja za vlastite grijehe i traženja oprosta. To je za mene najveći problem.
Mogu govoriti o zahvalnosti, ali na čemu bi mu narod trebao biti zahvalan? Ratko Mladić pravomoćno je osuđen za genocid. Nema mu na čemu biti zahvalan narod, kao što ni mi Hrvati nemamo na čemu biti zahvalni ljudima koji su u naše ime činili zločine. Nikada nisam bila u ratu i ne znam kakva je to situacija. Rat ljude dovodi u neljudske odnose i neki postanu zvijeri, a odgovorni smo i svi mi koji podržavamo ratove. Ali zločine treba osuditi. Kao antiratna mirovnjakinja i pacifistica osuđujem ratno djelovanje, osobito dokumentirane zločine.
Genocid nije lako dokazati, a ovdje je dokazan i nema se što relativizirati. Kao vjernica nemam pravo osuditi čovjeka, ali političko djelovanje mogu. Ako kao kršćani želimo biti korisni društvu, prvi bismo trebali osuditi zločine. Paradoksalno mi je što naši svećenici to često ne čine. I u Zagrebu vidimo da o gospićkom skandalu naš kardinal šuti. Ne znam zašto klerici tako postupaju, ali s time se duboko ne slažem. Mogu tvrditi da je Mladić kao vojnik branio Srbe i srpstvo, ali branio ih je tako da je počinjen genocid. To se ne smije gurati pod tepih u ime nekakvog pomirenja.
Porfirijeve večeri u Zagrebu i dalje pamtim kao vrlo lijepe događaje. Znala sam govoriti kako mi je žao što i naš tadašnji kardinal Josip Bozanić nije sudjelovao u takvim susretima. Bilo mi je dragocjeno i pobliže upoznati pravoslavnu vjeru, koja nije dio moje kulture.
Ovo što Porfirije danas radi nije njegov prvi pomak u drugom smjeru. Nema što raditi s Aleksandrom Vučićem, kao što nema što nastupati protiv studenata koji su pokrenuli jedan od najsnažnijih nenasilnih otpora u Europi. Jedna je spisateljica dobro napisala da u istom čovjeku može postojati i jako dobro i jako loše. To mi je najbliže objašnjenje Porfirija. Svojim je sadašnjim ponašanjem zatrpao dobro koje je radio u Zagrebu, ali vjerujem da je njegovo tadašnje djelovanje bilo autentično.
Ne mislim da se u Zagrebu pretvarao. Mislim da jednostavno nije imao snage ostati neovisan o srpskoj politici. Ovo je moja spekulacija, ali možda među tim vođama postoji pogrešno uvjerenje da pod svaku cijenu moraju braniti narod kako bi obranili vjeru. To je besmisleno. Ako si vjernik, posebno vođa vjerske zajednice, moraš se voditi kriterijima Evanđelja, a ne politike.
Govori se da su to samo zemaljski sudovi, ali tko će bolje od zemaljskog suda utvrditi zemaljsku krivnju? Sud iznosi argumente i dokaze, a pravo je jedno od najkompleksnijih znanja koja imamo. Ne možeš odbaciti presudu zato što je pripadnik tvoje crkve zgriješio, a smatraš ga svojim prijateljem. Ovom je paradom i srpski narod dobio vrlo negativnu težinu, a Srbima je već dovoljno teško jer ih se napada i kada treba i kada ne treba. Sada su njihovi protivnici dobili dodatne argumente.
Ali slično je bilo i kod nas: mons. Vlado Košić dočekao je Darija Kordića. Zato nije dovoljno samo osuđivati ono što se dogodilo u Beogradu, nego moramo odbaciti takav način razmišljanja. Tridesetak godina nakon rata trebali smo shvatiti da nam je potrebno pomirenje. Kada se približimo jedni drugima, možemo razjasniti ono što je još ostalo nerazjašnjeno. Naša prva zadaća nije osuditi način na koji je ispraćen Ratko Mladić, nego vidjeti što kao građani i političari možemo učiniti da Hrvatska i Srbija što više žive kao prijateljske države. Ovo što su napravili u Beogradu ide upravo protiv toga i zato sam ljuta.
Voljela bih ponovno susresti Porfirija, iako ne znam kako bih mu ovo izrekla tako da do njega dopre. Ja sam žena i dolazim iz druge tradicije pa možda ne znam pronaći riječi koje bi ga navele da razmisli. Njegova funkcija ima i političku dimenziju, ali njegov je prethodnik, po mom mišljenju, bio bolji u očuvanju autonomije. Patrijarh može biti Srbin i brinuti se za Srbe, ali njegov posao nije da se o njima prvenstveno brine kao Srbin, nego kao svećenik i vjerski vođa', kazala je katolička teologinja.
Dražen Lalić, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te jedan od najpoznatijih hrvatskih politologa i sociologa, bio je sudionik Porfirijevih kružoka. Smatra da je upravo Porfirije koji je u ponedjeljak govorio na sprovodu Ratka Mladića pokazao svoje pravo lice, koje je vješto skrivao dok je bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski.
'Nisam ga osobno poznavao dok nisam nekoliko puta sudjelovao u razgovorima u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji na Svetom Duhu. Bile su to vrlo zanimljive rasprave u kojima su sudjelovali upućeni ljudi iz različitih krugova – najviše ateisti, agnostici te obični vjernici, a ondje sam sreo i ponekog hodžu, katoličkog teologa i časnu sestru. Uglavnom je dolazilo oko 50 ljudi. Nisam bio među onima koji su držali uvodna izlaganja, nego sam slušao i katkad sudjelovao u raspravi. Takvih dijaloga kod nas već dugo nedostaje i zato mi je tada bilo zadovoljstvo sudjelovati u tim razgovorima.
Porfirije je tada ostavljao dojam blagog, kulturnog, tolerantnog i uključivog svećenika i čovjeka. Malo tko o njemu zna da se kao iguman manastira bavio i suzbijanjem problema ovisnosti o drogi, o čemu smo u nekoliko navrata on i ja razgovarali. Smatrao je da je glavni razlog obolijevanja ovisnosti o drogi nedostatak vjere u Boga, a ja sam mu odgovarao da se ipak prije svega radi o teškoćama individualnog i kolektivnog ostvarenja ljudskosti. Pokazao se tada kao strpljiv slušatelj i razuman sugovornik.
Bez obzira na sve to, danas smatram da sam pogriješio kada sam sudjelovao u tim raspravama. Kada bih mogao vratiti vrijeme, ne bih tamo otišao.
Naime, ne vjerujem da je on preko noći, odnosno u razmjerno kratkom vremenu, napravio takav salto mortale u svojim stavovima, nazorima i ponašanju. Procjenjujem da je zapravo uvijek bio ovakav kakav je bio sad, i da je ona njegova verzija koju smo drugi sudionici i ja vidjeli i čuli u Zagrebu, bila neka njegova predstava. S obzirom na svoje iskustvo, prilično sam oprezan čovjek i nastojim ne biti objekt manipulacije, ali u vezi s tim razgovorima upravo sam bio takva žrtva. S tim u vezi zamjeram i sebi i osobama koji su me pozvali na te razgovore, a u čije prosudbe sam vjerovao, jer su i oni grubo pogriješile.
Naprosto je golema razlika između onoga što u vezi s njim danas gledamo i slušamo i čovjeka u mantiji koji je tada djelovao uključivo, te je tolerantno razgovarao s ljudima koji imaju drugačije nazore na svijet od njegovih.
Zbog te spoznaje prisjelo mi je i sjećanje na te rasprave. Moji su se preci oružano borili protiv četnika, a ja i drugi članovi obitelji ne podnosimo velikosrpski nacionalizam. A lik s kojim sam sjedio i razgovarao, za kojeg sam mislio da je suosjećajan i human, danas brani prononsiranog ratnog zločinca. Nekoga tko je obrazac ratnog zločinca. Nažalost, Porfiriju nije prvi put da kao patrijarh Srpske pravoslavne crkve komunicira i djeluje na takav način.
Smatram da se tada u Zagrebu sakrio pod janjeću kožu koja je skrivala njegove četničke očnjake. Međutim, kada govorimo o takvim nemilim pojavama u Srbiji, mi u Hrvatskoj ne možemo se samo zgražati s velike civilizacijske distance. Što se svega toga tiče, trebamo pogledati sebe u ogledalo.
Zar ratni zločinci nisu dočekivani i od naših građana, pa i katoličkih biskupa, primjerice Vlade Košića? Prisjetimo se dočeka Darija Kordića. Postoje tu neke razlike s obzirom na to da se u Beogradu zbila neprimjerena sahrana, a kod nas u Hrvatskoj smo imali doček živoga čovjeka koji je odslužio svoju kaznu. Također, nije ista razina kada nešto čini patrijarh i kada u slavljenju ratnog zločinca sudjeluje crkveno lice ipak nižeg ranga, ali trebamo imati na umu da se znatan dio hijerarhije naše Katoličke crkve, također klanja zlatnom teletu rigidnog nacionalizma, pa i onoga koji narušava dostojanstvo i život ljudi drugih pripadnosti.
Žali Bože, žali Crkvu i žali ljude što sam sjedio u istoj dvorani s navodno božjim čovjekom koji svojim riječima i postupcima ozbiljno narušava i vjeru i humanost'', kazao je sociolog i politolog.
Hrvatskog povjesničara Tvrtka Jakovinu, koji je također sudjelovao na Porfirijevim kružocima, nije iznenadio zaokret u njegovu javnom djelovanju nakon odlaska iz Zagreba i izbora za patrijarha. Promjenu tumači političkom ulogom Srpske pravoslavne crkve, ali i odnosom društava na prostoru bivše Jugoslavije prema ratovima devedesetih.
‘Srpska pravoslavna crkva politička je organizacija, baš kao i svaka druga crkva na svijetu. Porfirije Perić u Zagrebu je imao političku ulogu i ja sam ga tako doživljavao. Ta uloga i poruke koje je slao nisu bile negativne. Zalagao se za normalan razgovor te integraciju Hrvata i Srba.
Nakon što je postao patrijarh Srpske pravoslavne crkve, počeo je igrati drugačiju ulogu. Na ovaj događaj nije mogao otići predsjednik Republike, ali je otišao onaj koji predstavlja drugi dio političke organizacije i ustroja srpskog društva.
Zašto me ništa od toga ne čudi? Zato što smo svi mi koji smo nastavili živjeti na prostoru bivše Jugoslavije nastavili živjeti i ratove iz 1991. godine. To se nije promijenilo ni u jednom društvu, niti postoji želja da se promijeni. Svi njeguju svoje heroje, a Ratko Mladić u Srbiji je heroj'.
