Svjetsko prvenstvo u Sjevernoj Americi već sada nosi teret turnira koji će se pamtiti po nizu negativnih presedana. Kako se njegovo održavanje približava, FIFA i zemlje domaćini suočavaju se s rastućim valom kritika koje su usmjerene na vrtoglave cijene ulaznica, netransparentan model njihove prodaje, intenzivnu komercijalizaciju te političke utjecaje koji će značajno oblikovati iskustvo običnih navijača. No, u središtu tih prigovora sve se jasnije izdvajaju i same promjene u strukturi natjecanja. Novi format, koji se na papiru promovira kao iskorak prema većoj inkluzivnosti i globalnoj zastupljenosti, u stvarnosti otvara ozbiljna pitanja o padu kvalitete igre, dodatnom opterećenju igrača i daljnjoj pretvorbi turnira u komercijalni proizvod.
Što je Infantino promijenio?
Dosadašnji format svjetskih prvenstava bio je strukturiran oko 32 reprezentacije podijeljene u osam skupina po četiri momčadi. U grupnoj fazi svaka je reprezentacija igrala tri utakmice, a dvije najbolje iz svake skupine plasirale su se u osminu finala, nakon čega je slijedila klasična nokaut faza, od osmine finala do finala. Ukupno se igralo 64 utakmice, a turnir je imao relativno linearan i pregledan tijek, s jasno definiranim kriterijima prolaska i bez dodatnih slojeva kvalifikacija unutar samog natjecanja.
Novi format prvenstva značajno mijenja tu strukturu povećanjem broja sudionika na 48 reprezentacija, koje su raspoređene u 12 skupina po četiri. I dalje svaka momčad igra tri utakmice u skupini, no za razliku od prijašnjeg sustava, u nokaut fazu prolazi čak 32 reprezentacije, odnosno prve dvije iz svake skupine i osam najboljih trećeplasiranih. Time se uvodi dodatna eliminacijska runda, šesnaestina finala, čime se produžuje put do završnice i povećava ukupan broj utakmica na 104. U odnosu na raniji format, novi sustav je opsežniji i složeniji, s većim brojem sudionika u završnoj fazi i drugačijom raspodjelom mjesta koja vode dalje kroz natjecanje. Možda na prvi pogled faktori poput većeg broja utakmica, dužeg trajanje prvenstva te većeg broj sudionika zvuče atraktivno, ali sa sobom povlače nekoliko velikih upitnika.
‘Spektakularna’ grupna faza
Ekspanzijom turnira došlo je i do promjena u kvotama koje dobiva svaka konfederacija. Tako je, recimo, broj afričkih predstavnika porastao za 100% u odnosu na prošlo prvenstvo, a broj južnoameričkih, azijskih te predstavnika Srednje i Sjeverne Amerike za 50%. S druge strane, broj europskih predstavnika porastao je s 13 na 16, što je rast manji od 25%. Na temelju kojih parametara je to odlučeno? Zašto se konfederaciji koja nema niti jednu medalju s prvenstava udvostručuje broj predstavnika? To su pitanja na koja, valjda, samo predsjednik FIFA-e Infantino ima odgovor.
Svakako, ova neutemeljena i nebulozna raspodjela mjesta po kontinentima osigurala nam je privilegiju da u grupnoj fazi natjecanja gledamo spektakularne dvoboje kao što su Curacao protiv Obale Bjelokosti, Zelenortska republika protiv Saudijske Arabije te Uzbekistan protiv DR Konga. Da bi stvar bila još bolja, ako je to ikako moguće, nakon 72 od ukupno 104 utakmice s prvenstva će biti eliminirano samo 16 reprezentacija. Drugim riječima, trebat će osam utakmica više nego na čitavom prošlom prvenstvu da se eliminira broj reprezentacija koji je ovom ekspanzijom formata dodan…
Grupna faza na prijašnjim natjecanjima bila je znatno neizvjesnija. Nerijetko smo svjedočili ispadanjima velikih zemalja, neizvjesnosti do posljednjeg sučevog zvižduka, a ulog je bio znatno veći. Na prošlom prvenstvu niti jedna reprezentacija nije pobijedila sve tri utakmice u skupini, a samo su Portugal, Francuska i Brazil bili sigurni prije posljednjeg kola. U ovakvom formatu i jedna će pobjeda vjerojatno biti dovoljna za prolazak dalje, što dovodi do toga da će mnoštvo reprezentacija prije posljednje utakmice imati siguran prolazak. Mnoge zemlje tada će se vjerojatno boriti za prvo mjesto, ali neće imati taj najveći motiv, a to je strah od ispadanja. Dakle, ovim promjenama uvelike se smanjila neizvjesnost te otvorio prostor za kalkulacije i pad kvalitete nogometa.
Razvodnjeni prestiž
Ova ekspanzija smanjuje osjećaj posebnosti koji reprezentacije dobivaju samim plasmanom na Svjetsko prvenstvo. Kada se broj sudionika značajno poveća, ulazak na turnir postaje manje ekskluzivan čin nego što je to bio u dosadašnjim formatima, gdje je samo kvalificiranje predstavljalo snažan sportski i simbolički uspjeh. Širenjem broja mjesta u završnici razvodnjava se dojam elitnosti, pa plasman na prvenstvo sve manje djeluje kao rijedak i teško dostižan cilj, a sve više kao očekivani korak za veći broj reprezentacija.
Posljedično, mijenja se i percepcija samog natjecanja, jer se smanjuje kontrast između kvalificiranih i nekvalificiranih sudionika, a upravo je taj kontrast ranije davao dodatnu težinu i prestiž sudjelovanju na turniru. U okruženju u kojem sve veći broj reprezentacija dobiva priliku nastupa, granica između vrhunskih i prosječnih postaje manje izražena, što utječe i na način na koji se doživljava uspjeh kvalifikacije. Plasman se tako za sve više reprezentacija normalizira, čime se gubi dio simboličke vrijednosti koju je Svjetsko prvenstvo desetljećima nosilo.
Veliki turnir, još veći troškovi i umor
Veći broj utakmica dovodi do potrebe za većim brojem stadiona, a posljedično i zemalja domaćina. Tako se ovo prvenstvo igra preko cijelog kontinenta, na nikad većoj površini. Gradovi domaćini podijeljeni su u tri zone (zapad, centar i istok), ali udaljenosti između njih još uvijek su ogromne. To sa sobom, naravno, vuče određene posljedice.
Prva od njih povezana je s navijačima, kojima će značajno porasti troškovi ako budu željeli gledati više utakmice svoje reprezentacije. Osim što su cijene karata same po sebi sulude, putni troškovi koje će navijači snositi također će biti ogromni, pogotovo ako u obzir uzmemo i činjenicu da su cijene avionskih karata u porastu zbog geopolitičkih zbivanja. A ako se odluče pak na put drugim prijevoznim sredstvima, trebat će se voziti po cijele dane. Tako recimo između Kansas Cityja i Mexico Cityja, koji oboje spadaju u centralnu zonu, treba 28 sati autom, a dva dana javnim prijevozom. Ovakvih primjera ima na pretek.
Druga posljedica tiče se natjecatelja. Reprezentacije su na prijašnjim Svjetskim prvenstvima većinu turnira provele na jednom mjestu, u svom kampu, iz kojeg bi putovali na utakmice. Iako će takva praksa biti primijenjena i ove godine, ona je manje učinkovita. Razlika je u tome što će natjecatelji neupitno puno više vremena i snage uložiti na putovanje. Kamp hrvatske reprezentacije tako je od Dallasa, gdje će ‘vatreni’ igrati s Engleskom, udaljen preko 1900 kilometara zračne linije, otprilike koliko je Zagreb udaljen od Moskve. Nije za to kriv HNS, nemoguće je pronaći lokaciju koja bi svakom gradu bila geografski bliska, već je to posljedica igranja na nikad većoj površini, a taj je problem proizašao iz proširenja formata.
Ako nije pokvareno, ne popravljaj?
Format svjetskog prvenstva koji je obilježio 21. stoljeće bio je izuzetno dobar, a apsolutno svaki njegov aspekt bio je funkcionalan i zanimljiv. Plasman na prvenstvo imalo je ogroman značaj. Grupna faza nije izgledala suludo, prenatrpano i predvidljivo. Svaka utakmica, s obzirom na to da ih nije bilo previše, imala je svoju priču i pažnju. Dakle, format nije bio pokvaren. Dapače, bio je jako dobar i upravo su iz njegove logike proizašle mnoge zanimljive priče. Samo od sebe se, stoga, nameće pitanje zašto je došlo do promjene? Postoje dva najočitija odgovora.
Prvi odgovor povezan je s logikom po kojoj funkcionira FIFA-in kongres, njeno najsnažnije tijelo. Svaka od preko 200 članica sadrži jedan glas, neovisno o njenoj snazi, veličini ili uspjehu. Na tom se tijelu glasa o jako važnim stvarima kao što su odabir predsjednika FIFA-e, odobravanje godišnjih izvještaja, promjena i usvajanje ključnih dokumenata organizacije… S obzirom na važnost tog tijela, značaj odluka koje se na njemu donose te činjenicu da svaka zemlja ima jednaku glasačku moć, racionalni lider organizacije upitao bi se: zašto udovoljiti manjini jakih, ako se može udovoljiti većini slabijih tako što im se poveća šansa za plasmanom na najveću nogometnu pozornicu? Dakle, moguće objašnjenje je da Infantino jednostavno želi imati stabilnu većinu u Kongresu, koja je sačinjena od mnoštva malih zemalja koje su se zadovoljile činjenicom da im se povećava šansa za plasmanom na Svjetsko prvenstvo, a koja mu omogućuje da neometano donosi odluke. Naravno, ne može se sa sigurnošću reći da je proširenje formata došlo iz ovog razloga, ali postoji li logika koja ovaj argument čini suvislim? Postoji.
Drugi razlog mogao bi biti želja za povećanjem prihoda FIFA-e. Veći broj kvalificiranih reprezentacija podrazumijeva veći broj država u kojima će se aktivno pratiti turnir te veći broj utakmica. A veći broj investiranih ljudi i veći broj utakmica podrazumijevaju veće prihode od sponzora i prodaje TV prava. Dakako, veći broj utakmica znači i veću zaradu od prodanih karata, ali to je skroman prihod u usporedbi s prethodno spomenutim TV pravima i sponzorstvima. Na to da bi ovo mogao biti istinski razlog promjene upućuju dvije činjenice. Prva je ta da je FIFA za razdoblje od 2023. do 2026. predvidjela prihode od 11 milijardi dolara, što je 2,5 milijarde više od prethodnog trogodišnjeg razdoblja. Dakle, apsolutno su svjesni toga da će im ova promjena, ali i druge novosti koje su uveli, donijeti osjetno veću zaradu. Također, samim činom uvođenja novog Svjetskog klupskog prvenstva pokazali su spremnost na radikalne poteze koji im donose financijsku korist. Svjetsko klupsko prvenstvo korak je putem kojeg FIFA ulazi na klupsko tržište, s ciljem da na njemu parira UEFA-i te da napravi dodatan financijski iskorak. Dakle, znaju da im predviđene promjene donose više novca te se ne boje napraviti radikalne zaokrete kako bi uprihodili veću zaradu. Ove činjenice definitivno upućuju na pomisao da bi baš financijska zarada mogla biti razlog promjene formata.
Svjetsko prvenstvo kao preslika suvremenog nogometa
Novi format Svjetskog prvenstva sa sobom, dakle, donosi i nove probleme. Prije svega, gubi se osjećaj posebnosti kakvog su reprezentacije dobivale kvalifikacijom na prijašnja prvenstva. Također, cijela grupna faza, što je više od polovice prvenstva, gubi na neizvjesnosti i zanimljivosti. Naposljetku, igrači i stožeri duže će boraviti na prvenstvu, produžit će se period njihovog intenzivnog rada te će znatno više putovati. Osim ovih najistaknutijih problema, postoje i osnovane sumnje u to da je ova promjena prouzrokovana političkim ili financijskim razlozima, a ne željom da Svjetsko prvenstvo uistinu postane bolje natjecanje. Sve ovo dovodi nas do zaključka da je Svjetsko prvenstvo, najvažniji i najprestižniji turnir u povijesti nogometa, palo pod potpuni utjecaj komercijalizacije, politikantstva i kapitalizma. Tako je turnir koji je nekada bio simbol privremenog zajedništva i globalne povezanosti te koji je različite generacije, nacije i kulture spajao kroz iste osjećaje, postao zarobljen u okovima suvremenog pragmatizma i procesa koji su suvremeni nogomet opasno udaljili od njegovog izvornog identiteta.
