Protekli tjedan na Poljudu označio je prekretnicu tekuće sezone. Nažalost, ponovno su te odlučujuće utakmice, ogledi koji su ključni za nastavak borbe na oba fronta, završile na protivničkoj strani. Rijeka je nastavila svoj lov na Rabuzinovo sunce, a Dinamo je, treba biti iskren, pobjegao na neuhvatljivu bodovnu prednost. Hajduk sada ulazi u razdoblje koje će odrediti njegovu sljedeću sezonu. Novi sportski direktor još nije preuzeo funkciju, a to stvara osjećaj neizvjesnosti i ‘domino efekt’. Bez šefa sportskog segmenta ne može se znati tko će biti trener za sljedeću natjecateljsku godinu, a posljedično ni do kakvih će promjena doći u igračkom kadru.
Splitski se klub trenutačno nalazi u izuzetno važnom razdoblju koje će pokazati jesu li na Poljudu naučili iz počinjenih pogrešaka te koje će odrediti razinu njihove kompetitivnosti u narednoj natjecateljskoj godini. Stoga, vrijedi promisliti o tome koji su sljedeći koraci u Hajdukovoj sportskoj politici te još jednom ukazati na neke prakse koje su za Hajduk postale karakteristične, a nažalost drže Splićane zatvorene unutar kružnog toka.
Mala sreća u nesreći
Ne treba biti naročito upućen u događanja na Poljudu kako bi se znalo da se često kroz javni prostor prolamaju parole o kontinuitetu. Unatoč tome, od njega nažalost nema ništa. U gradu podno Marjana u kratkom su se razdoblju promijenila tri šefa sportske struke, a niti jedan nije otišao u stilu, od čega su dvojica definitivno Poljud napustila u nezgodno vrijeme. Nikola Kalinić je poslije neuspješnog prijelaznog roka otpušten u rujnu 2024. godine, čime je usred zimskog dijela prvenstva stvorena praznina između trenera i predsjednika. Njegov nasljednik Francois Vitali, koji također u toj funkciji nije ostavio naročiti dojam, klub je napustio u srpnju 2025. godine, točnije dva i pol tjedna prije prve službene utakmice u novoj sezoni. Goran Vučević je stoga od samog početka svog mandata bio u zaostatku, ali to kašnjenje nije opravdanje za angažiranje, na koncu se ispostavilo, nekih pogrešnih suradnika i igrača.
Međutim, recentni Vučevićev odlazak, za razliku od odlaska njegovih prethodnika, može se interpretirati kao prilika, odnosno mala sreća u nesreći. Nesreća je naravno ta da Hajduk ponovno nema kontinuitet na toliko važnoj funkciji, da zaostaje za zagrebačkim rivalom deset bodova te da je teza o 'sezoni stabilizacije' pala u vodu. Mala sreća je, s druge strane, ta da Hajduk sada ima dovoljno vremena posvetiti se pripremama za iduću sezonu. Velika je razlika kada sportski direktor ima par mjeseci za pripremu prijelaznog roka, nego kada preuzme funkciju netom prije početka sezone i tako biva 'bačen u vatru'. U slučaju da novi sportski direktor dođe tijekom ožujka, on i njegov tim imaju dovoljno vremena za analiziranje momčadi, dogovaranje ulaznih i izlaznih transfera te razgovor s trenutačnim strategom. Svakako će imati bolju početnu poziciju od spomenute trojice, ali ta će mala sreća ponovno otići u vjetar ako se ne donese ispravna odluka.
Trenutak odgovornosti
Iako se po medijima, pa možemo reći ritualno, krenulo s intenzivnim pogađanjem imena, nacionalnosti i svih drugih karakteristika sljedećeg sportskog direktora 'bijelih', fokus ne bi trebao biti na tome. Hoće li on biti Nijemac ili Hrvat, mlad ili star, manje je bitno. Ono što je od presudne važnosti i na što bi se trebao postaviti dominantan fokus je činjenica da je ovo predsjedniku Ivanu Biliću jedna od, ako ne i najvažnija odluka u njegovom dosadašnjem mandatu. Ako četvrti put donese pogrešnu odluku kod odabira sportskog direktora, po svim bi parametrima bilo krajnje vrijeme da za to snosi odgovornost. Svaki od šefova sportske struke do sada je imao svoje pogreške, krive procjene, krive prioritete… Ali na koncu je svaki od njih bio odabir upravo predsjednika Bilića. Ako ćemo poštovati klupsku hijerarhiju i način na koji je ona zamišljena, došao je trenutak kada se odgovornost oko odabira te ključne osobe treba preliti na onoga koji ju je odabrao.
Okolnosti unutar kojih Bilić treba povući taj potez definitivno su nezahvalne, ali to za rad u Hajduku, ali i mnogim drugim klubovima, nije anomalija. Jedan od pritisaka vremenske je prirode. Kako bi maksimizirao mogućnost uspjeha svog budućeg bliskog suradnika, potrebno ga je imenovati što prije. Tada bi, kao što je već istaknuto, on imao više vremena u pripremi strategije za nadolazeću sezonu. Drugi pritisak vezan je uz spomenutu odgovornost. Tri pogrešne odluke definitivno su psihološki teret, ali istovremeno i iskustvo iz kojeg se treba izvući lekcija. Na prvu ne pada na pamet posljednji čelnik Hajduka koji je u jednom mandatu doveo četiri sportska direktora. Bilićevi prethodnici nisu imali luksuz kakav ima on, nisu imali toliko prostora za pogreške te shodno tome nisu imali toliko prilike za ispravak. Međutim, ovo što mu slijedi trebao bi biti konačni ispit njegove kvalitete i sposobnosti učenja iz pogrešaka. Posljedice koje će izaći iz te odluke presudno će odrediti uspješnost i kompetitivnost kluba u narednom periodu, a ako ponovno sve ode u krivom smjeru, Nadzorni odbor trebao bi se zapitati.
Kuda plovi bijeli brod?
Sam čin dovođenja novog kreatora sportske politike za sobom stvara 'domino efekt' koji bi se prije svega trebao odraziti na poziciju trenera, a potom i na igrački kadar. Ovom prilikom fokus neće biti na pitanjima je li Gonzalo Garcia pravi odabir za klupu Hajduka te treba li i dalje davati povjerenje staroj okosnici momčadi. Naglasak će biti na strategiji kluba koja neko vrijeme nema kontinuitet, odnosno ne postoji. Mogli bismo se vratiti nekoliko godina unatrag kako bi to dokazali, ali dovoljno je uzeti u obzir samo posljednje dvije sezone.Dok se u prošloj natjecateljskoj godini zauzeo pristup potpune pragmatičnosti po pitanju rezultata, (ne) korištenja mladih igrača i stila igre, u ovoj se dogodio radikalan zaokret ka modernom i napadačkom stilu igre te adaptaciji mladih igrača. Snažni i opetovani zaokreti u smjeru u kojem klub ide jednostavno ne mogu polučiti uspjeh, naročito ako paralelno ne dođe i do velikih promjena u igračkom kadru. Isti igrači u Hajduku promijenili su nekoliko različitih nogometnih filozofija pa je suludo za očekivati da se mogu u kratkom roku prilagoditi takvim promjenama.
Uspješan klub treba imati funkcionalan sustav s jasnom idejom, strpljenjem i dosljednosti. Kada se iz sezone u sezonu mijenjaju ljudi koji stvaraju sportsku politiku, to dovodi i do mijenjanja prioriteta i smjera, a klub koji to konstantno čini teško može ostvariti zacrtane ciljeve.
Upravo to već je dugo vremena najveći izazov za Hajduk. Iako često fokus javnosti pribjegava na pojedinačne pogreške u transferima, promašene trenerske procjene ili izgubljene utakmice protiv izravnog konkurenta, to nisu ključni problemi, već posljedice. Istinski problem dublji je i sustavniji. Pronalazimo ga u čestom lutanju između različitih koncepata, između kratkoročnog spašavanja rezultata i želje za stvaranjem dugoročnog projekta koji pritom uopće ne dobije dovoljno vremena da se razvije. Ova priča aktualna je već jako dugo vremena, ali dok se nešto ne promijeni, ukazivanje na nju ima vrijednost.
Unatoč svemu tome, upravo se u ovom trenutku skriva određena prilika. Sljedeći kreator sportske politike ne smije biti samo još jedno ime u nizu, već osoba koja će postaviti temelje jasnije i dugoročnije ideje. Ta ideja više ne smije trajati jednu sezonu, za vrijeme jednog trenera ili jedan prijelazni rok. Ako Hajduk želi izaći iz tog začaranog kruga, mora prije svega odabrati osobu koja ima znanje i karakter za tu funkciju, a zatim svom svojom snagom i voljom stati iza njegove vizije. Hoće li se ta vizija temeljiti na modernom i napadačkom nogometu ili pragmatičnoj potrazi za rezultatom manje je bitno. Nijedna od tih opcija sama po sebi nije pogrešna. Pogrešno je jedino konstantno mijenjanje smjera.
Ova sezona gotovo sigurno neće završiti onako kako su se navijači nadali, ali to ne znači da ne može biti korisna. Ona daje priliku Hajduku da nakon mnoštva pokušaja nauči iz svojih pogrešaka. Koliko god okolnosti odabira novog sportskog direktora bile teške, predsjedniku Biliću ovo je četvrta sreća, što može služiti kao izvor optimizma i nade da je čelnik Hajduka naučio iz svojih pogrešaka. Međutim, s druge se strane ta činjenica može protumačiti i kao podloga za pesimizam i sumnju, jer ako nije dobro odabrao do sada, postoji velika mogućnost da neće ni ovog puta. Iskustvo nas je naučilo da češće potonja strana bude u pravu, ali tko zna. Po pitanju Hajduka sve je moguće. Možda taj toliko zazivani kontinuitet i povjerenje koje je predsjednik Bilić dobio na kraju urode plodom.