Hajduk je preko dvije utakmice zasluženo ispao od Pafosa. Da je netko rekao prije prvog ogleda da će Ciprani proći dalje, nitko ne bi bio iznenađen. Niti bi to itko smatrao još jednom Hajdukovom europskom tragedijom. Ali s obzirom na rezultat s kojim su Splićani stigli na Cipar i na način na koji su ondje igrali, ovo ispadanje ipak je, blago rečeno, tragedija.
U još jednoj važnoj utakmici Hajduk je ispao bez ispaljenog metka. Takve su se stvari prečesto događale i prije, pod različitim predsjednicima, sportskim direktorima, trenerima i igračima. Ali nema sada previše koristi od povezivanja ovog rezultata s ostalim povijesnim Hajdukovim neuspjesima. Važno je gledati sadašnjost. A ona je takva da imamo dva očita problema. Prvi je površinski, a podrazumijeva to da Garcia u više od godinu dana nije pokazao da njegova momčad može odigrati dobro u važnoj utakmici. Drugi je pak fundamentalan te služi kao izvor prethodnom. On proizlazi iz toga da je Hajdukova sportska strategija, unatoč dvogodišnjem predsjedničkom mandatu, tek na svom početku.
Hajduk se u Limassolu nije ni pojavio
Nakon tjedan dana mirnog pripremanja za utakmicu na Cipru, Garcijina momčad kao da uopće nije izašla na teren. Potpuna neusredotočenost vladala je Hajdukovim redovima, lopte su se gubile bez pravog razloga, skoro sve ‘druge lopte’ osvojio je domaćin, a izgradnju napada iz posljednje linije nismo vidjeli ni u tragovima. Ni primljeni pogodak nikoga nije probudio, a iz svlačionice nakon poluvremena izašli smo jednako loši. Kao da razgovora i predaha nije ni bilo.
Ulasci Livaje i Sigura donijeli su Hajdukov najbolji period utakmice. Nismo tada gledali dobru igru ‘bijelih’, već najmanje lošu. Livaja je pametnim prekršajima i zadržavanjem lopte u svom stilu slomio tempo Ciprana i obrani dao trenutak da uhvati zraka, a Sigur je nakon jedva dva treninga izgledao bolje od velike većine, što dovoljno govori. Pred kraj je Pafos opet stisnuo i u nadoknadi zasluženo izborio nastavak utakmice. I to pogotkom kakav su ovi navijači vidjeli već bezbroj puta. Produžetke je uopće suludo komentirati. Uslijedio je mentalni raspad, a uz to i fizička nadmoć ekipe koja je igrala manje natjecateljskih utakmica i kasnije počela pripreme. Kako ovakvo izdanje uopće objasniti? Zaista ne znam, ali ovaj rezultat savršeno se uklapa u uzorak Hajduka u važnim utakmicama koji se prošle sezone često naglašavao.
Garcia i važne utakmice
Tri pobjede, pet remija i devet poraza. To je učinak Garcijine momčadi u uzvratima europskih kvalifikacija te protiv tri ostale najbolje ekipe u Hrvatskoj. Dakle, u nominalno najvažnijim utakmicama. Sve tri pobjede dogodile su se na Poljudu, protiv Zire nakon produžetaka, Rijeke i Varaždina. Ako Garcijin Hajduk igra važnu utakmicu u gostima, on u pravilu ne pobjeđuje.
Među porazima su dvije, više ili manje, sramotne predstave na Rujevici. Jedna u kojoj je Hajduk ispraćen s pet pogodaka u mreži i druga u kojoj je primio dva pogotka u posljednje dvije minute. Tu su i tri poraza od Dinama, ali i porazi od Dinamo Cityja, Žiline i Pafosa. Najgore od svega je to što je gotovo sve te poraze Hajduk u potpunosti zaslužio, a u većini njih kao da se uopće nije pojavio na terenu.
Nije, dakle, stvar u tome što je Hajduk izgubio od Pafosa. Ciprani su kvalitetnija ekipa. Stvar je u tome što je Hajduk protiv Pafosa izgledao točno onako kako je prošle sezone izgledao na Rujevici i u Tirani, ali i na Maksimiru. I to je prva teza ovog teksta, ona za koju odgovara isključivo trener. Ali postoji i drugo pitanje, ono koje nije upućeno treneru, već predsjedniku Biliću.
Godine (de)stabilizacije?
Prva puna sezona predsjednika Bilića na čelu Hajduka obilježena je promašenim odabirom sportskih direktora i potpunim nogometnim pragmatizmom. Nikola Kalinić odabrao je Gennara Gattusa, a Talijan je sve žrtvovao kako bi ostvario rezultat. Na koncu, naravno, nije ništa osvojio. Mladim igračima pala je vrijednost, igre uopće nije bilo, a sportski direktor brzo je otišao. Bivšu devetku Hajduka u ulozi šefa sportske politike zamijenio je Francois Vitali, koji se zadržao samo do kraja sezone.
Kada ga je naslijedio Goran Vučević, on je već u prvom obraćanju javnosti nadolazeću sezonu opisao kao 'godinu stabilizacije'. Gledajući s odmakom, ta sezona bila je sve osim toga. Od devet igrača koje je doveo za prvu momčad, četiri su već napustila klub, jedan samo što nije, dvojica nisu u prvom planu, a samo Marešić i Pajaziti trenutno su starteri. Robert Graf došao je i napravio puno promjena, što zbog financijskih razloga, što zbog nogometnih. Tim promjenama ne možemo još dati predznak. Prerano je za to. Ali činjenica je da s tolikom količinom promjena prošlu godinu ne možemo nazvati stabilizirajućom. Dapače. Iz ovog trenutka ona djeluje uvelike destabilizirajuće, kao i ona prije nje.
Garcia je tako naslijedio momčad u jako lošem stanju, pa ju je u prvoj sezoni gradio s jednim sportskim direktorom. Onda je stigla druga sezona s novim kadrovskim potrebama i s novim šefom sportske politike, koji je uz to okovan financijskim stanjem kluba. Garcia je u svoje dvije sezone krenuo s različitim ekipama, o čemu svjedoče gotovo potpuno drugačije početne postave u Tirani i Limassolu, u različitim uvjetima te s različitim šefom. Stoga je ispadanje momčadi koja se tek gradi od kluba koji je prošle sezone igrao Ligu prvaka realnost. Međutim, realnost ne bi trebala biti da se Hajduk ni ne pojavi na utakmici. To je Garcijin križ. No, čija je odgovornost za sve iznad napisano? To što smo u godinu dana s istim trenerom težili izgradnji dva različita igračka kadra? Ili to što smo u tri godine promijenili četiri, pet voditelja sportske politike? Pa valjda osobe čija je dužnost odabrati sportskog direktora…
Gdje plovi bijeli brod?
Pitanje je uopće na čemu gradimo ovu sezonu? Jesmo li išta naučili iz protekle dvije godine? Pa mislim da nismo. Prošle dvije sezone kao da smo bacili u smeće. Za njih više ne želimo ni čuti. A u sportu se uspjesi teško dogode preko noći. Hajduk je te dvije sezone lutao, a to je lutanje bilo popraćeno raznolikim turbulencijama. Nikakve sportske strategije nije bilo, a s dolaskom Grafa tek se počinje graditi jedna nova priča. Možda je ovoga puta predsjednik Bilić ispravno odabrao sportskog direktora, ali poslije 22 godine čekanja, teško je prihvatiti da se tako lako gube godine bez ikakve koristi za klub.
Garcia je, dakle, odgovoran za loše predstave na terenu u važnim utakmicama i nemoguće ga je od toga obraniti. Ali izvor dijela tih neuspjeha leži u dvogodišnjem lutanju za koje prvi odgovara predsjednik Uprave. Dvije godine mandata i dvije potraćene sezone kasnije, Hajduk je ponovno tek na početku svoje priče.
