Poslije duge 22 godine, Arsenal je postao prvak Engleske. Godine frustracija, prosječnosti, neuspjeha i propuštenih prilika napokon su ostale iza njih, a crveni dio Londona dočekao je titulu o kojoj je predugo mogao samo sanjati. Ona, dakako, nije osvojena slučajno. Iza nje stoje godine kontinuiteta, strpljenja i povjerenja u projekt Mikela Artete, trenera koji je od izgubljene momčadi stvorio ozbiljan, stabilan i gladan kolektiv. Arsenal se stoga nije popeo na tron engleskog nogometa zato što je imao nekoliko velikih zvijezda, ili zato što mu se, eto, slučajno sve potrefilo. To je ostvario zato što je imao momčad koja je godinama rasla zajedno, a bila je predvođena trenerom u kojeg su svi igrači i uprava vjerovali.
U drugom, bijelom dijelu sjevernog Londona atmosfera je kompletno drugačija. Tottenham je tek u zadnjem kolu izborio opstanak. Kao ni Arsenalov uspon, ni njihova situacija nije slučajna. Ona je plod godina lutanja, krivih odluka i diskontinuiteta. Upravo zato vrijedi se pozabaviti pričom o tome kako su dva velika rivala iz istog dijela grada u samo nekoliko sezona završila na potpuno suprotnim stranama nogometne priče.
Preko trnja do zvijezda
O tome kakav je trag Arsene Wenger ostavio u Arsenalu suvišno je govoriti. Osvojio je tri prvenstva, od kojih je u jednom ostao neporažen, sedam FA Kupova i još sedam superkupova… Međutim, zbog konteksta ove priče posebno je važno prisjetiti se da kraj njegovog dugoročnog mandata nije bio bajan. U njegove posljednje dvije sezone Arsenal je završio na petom i šestom mjestu, a u Europi nije ostvario nikakav rezultat. Nezahvalan zadatak preuzimanja kormila Arsenala poslije njega dobio je Unai Emery koji, treba se priznati, nije oduševio. Niti jedan trofej nije osvojio, a u jedinoj cijeloj sezoni koju je odradio na klupi 'gunnersa' završio je na petom mjestu. Dakle, Arsenal je u tom trenutku bio apsolutno izgubljen. Navijači su bili frustrirani, igrači su bili prosječni, a klub je živio isključivo od stare slave.
U tom stanju beznađa novi trener Arsenala postao je Mikel Arteta. I ne, on to beznađe nije automatski riješio. Dapače, klub je u njegove prve dvije sezone završio na razočaravajućem osmom mjestu. Ni osvojeni FA Cup i Community shield u prve dvije sezone nisu mogli isprati gorak osjećaj kojeg su imali najvjerniji navijači Arsenala. Razočaravajuća atmosfera prelila se i u Artetinu treću sezonu, u kojoj je završio na nešto boljem, ali i dalje nedovoljnom petom mjestu. Parole 'Arteta out' nisu bile rijetke, a medijski natpisi ni malo mu nisu išli u korist. Arsenal je i tada bio predmet zezancije, bio je klub u koji gotovo nitko više nije vjerovao.
Međutim, uprava kluba oduprla se negativnim kampanjama i nastavila davati puno povjerenje Španjolcu. Takvi potezi danas se uistinu rijetko viđaju. Najlakše je smijeniti trenera, napraviti u tom trenutku popularan potez, a onda se nekako 'u hodu' nadati da će sve krenuti na bolje. A najčešće ne krene.Odluka o zadržavanju Artete polučila je napredak jer je Arsenal u naredne tri sezone završavao na drugom mjestu. S boljim ligaškim plasmanom, navijači su nanjušili nagradu koju njihov klub nije osvojio posljednja dva desetljeća, a koja je povijesno često krasila klupske vitrine. Zbog toga su narasli i njihovi apetiti. Čak i nakon tri uzastopna druga mjesta te ogromnog napretka u Europi u kojoj su igrali polufinale Lige prvaka, proteklog ljeta mogli su se u javnom prostoru uočiti spomenute parole koje pozivaju na Artetin odlazak. Poznati 'punditi', odnosno nogometni eksperti, vodili su debate treba li Španjolac dobiti još koju priliku ili je već proživio svoj vrhunac na klupi Arsenala. Brojni novinari ispitivali su javno mnijenje navijača, a nerijetko su dobili odgovore kako je vrijeme za osvježenje, kako na klupu Arsenala, sada kada je klub konsolidiran, treba sjesti neko etablirano trenersko ime. Ipak, ni u tom trenutku čelnici londonskog diva nisu popustili, već su Arteti dali puno povjerenje, ali i resurse da složi momčad spremnu za pohod na najveće nagrade.
I eto nas u 2026. godini. Arteta je objeručke zgrabio dano povjerenje i ispunio san svih navijača Arsenala. Vratio je njihov klub tamo gdje i pripada, u vrh engleskog i europskog nogometa. Iz ovog kratkog pregleda zbivanja na Emiratesu u posljednjih šest godina, jasno je zaključiti da je do ovog trenutka došlo zbog dugoročnog povjerenja, postepene izgradnje momčadi te niza hrabrih i, u tom trenutku, nepopularnih odluka. Arsenal je imao jasnu strategiju kojoj je vjerovao, a unatoč silnim vanjskim pritiscima ta vjera nije posustajala. Arsenal je s razlogom postao prvak Engleske, a temelj svega je odnos Mikela Artete i čelništva kluba. Iz tog zdravog odnosa proizašla je momčad koja vjeruje u svog trenera i u samu sebe. Momčad koja je trnovitim putem nosila teret dugogodišnjih neuspjeha i prosječnosti te, na koncu, došla do zvijezda.
Druga strana sjevernog Londona, druga priča
Dok je Arsenal prolazio kroz teške godine, na klupi njihovog najomraženijeg rivala stajao je Mauricio Pochettino. Argentinac je u svojih pet punih sezona podigao klub na razinu koju njegovi navijači dugo nisu osjetili. Konstantno su Spursi bili pri vrhu Premiershipa te su redovito igrali najprestižnije klupsko natjecanje, Ligu prvaka. I ne samo da su igrali, pod kormilom Pochettina stigli su do njezinog finala. Tamo ih je, na njihovu žalost, dočekao Kloppov Liverpool, koji je iz Madrida ušati pehar ponio na sjever Otoka. Unatoč tome, prije Pochettina takvi rezultati bili su nezamislivi. Argentinac je dugogodišnjim radom došao nadomak onoga što je Arteta napravio u Arsenalu, a to je stvaranje ekipe koja je dovoljno snažna da nadiđe pejorativne etikete koje su joj priskrbljene.
Ipak, za razliku od Artete, Pochettino nije uživao tu razinu povjerenja. Uprava Tottenhama smijenila ga je u sezoni poslije izgubljenog finala Lige prvaka jer nisu bili zadovoljni učinkom u ligi. Naravno, ta odluka je bila pogrešna. Uslijedilo je nekoliko godina u kojima su Spursi završavali na šestom, sedmom mjestu, daleko od drugog i trećeg mjesta do kojeg ih je doveo Argentinac. Lošiji plasman u ligi doveo ih je i do toga da nakon dugo vremena ne igraju europsko natjecanje, a na klupu je tada zasjeo Ange Postecoglu.
Grk s australskom putovnicom u svojoj je prvoj godini završio na petom mjestu, koje je bilo dovoljno da Tottenham vrati u Europu. A treba se reći da ga nije samo vratio, već je u narednoj sezoni prekinuo post trofeja koji je trajao od 2008. godine. Postecoglu je očistio prašinu iz Tottenhamove vitrine i u nju položio trofej Europske lige. Bilo je to pravo osvježenje za sve navijače Tottenhama, koji su napokon smatrali da je njihova momčad u svojim mislima oslobođena teških okova povijesnih neuspjeha i ispuštenih prilika. Mislio je to i Postecoglu, koji je na proslavi toliko čekanog trofeja rekao da je 'treća sezona uvijek bolja od druge'. Međutim, uprava londonskih 'bijelih' tu seriju nije željela gledati. Smatrali su nedopustivim činjenicu da je u Premiershipu završio tek na 17. mjestu te su mu uručili otkaz. Ipak, važno je za istaknuti kako u niti jednom trenutku Tottenham nije bio u borbi za opstanak, već je, kako bi maksimizirao šanse za osvajanje Europske lige, žrtvovao gomilu bodova u prvenstvu. Taj plasman tada jednostavno nije bila Tottenhamova realnost. Međutim, njegovi čelnici su to 17. mjesto učinili njihovom stvarnošću odlukom da smijene trenera kojeg su momčad i većina navijača voljeli.
Ova sezona najgora je u modernoj povijesti Tottenhama. Promijenila su se tri trenera: Thomas Frank, Igor Tudor, a na klupi je sada Roberto De Zerbi. Prva dva su svoj mandat odradila ispod apsolutno svih očekivanja, a stanje je bilo toliko loše da kada je Talijan zasjeo na klupu Spursa ispadanje je bilo realnije od opstanka u elitnom rangu. Međutim, uspio je De Zerbi donekle oživjeti potonulu momčad i u zadnjem kolu spasiti živu glavu. Tottenham je tako od vrha europskog nogometa u kratkom roku došao do borbe za opstanak. A za takvo stanje krivi su jedino čelnici kluba, koji su olako otpustili Argentinca koji ih je doveo do finala najprestižnijeg klupskog natjecanja te Grka koji je prekinuo njihovu sušu trofeja. Umjesto kontinuiteta, odlučili su se za srljanje. I eto, sada su tu gdje jesu, i to potpuno zasluženo.
Kontinuitet nije floskula
'Tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje', misao je iz epa 'Osman' hrvatskog baroknog pjesnika Ivana Gundulića, a koja odlično opisuje situaciju u sjevernom Londonu u posljednjih dvanaestak godina. Nogomet je i u ovoj situaciji pokazao koliko se stvari u njemu lako mijenjaju, ali i kako kontinuitet, pojam koji često i mi u Splitu prosipamo gdje god stignemo, itekako može biti recept za uspjeh. S jedne strane imamo klub koji je unatoč neuspjesima i pritiscima javnosti čvrsto vjerovao u trenera koji ih je na koncu doveo do dugo čekane titule. S druge strane imamo klub koji je olako zabio nož u leđa trenerima koji su ga uspeli na razine na kojima dugo nije bio. I sada su zasluženo tu gdje jesu. Jedni s peharom prvaka u rukama i u lovu na Ligu prvaka, dok su se drugi u ogromnoj neizvjesnosti tek minimalnom pobjedom u zadnjem kolu spasili od ispadanja…
