Jedno desetljeće dovoljno je da se promijeni apsolutno sve. U deset godina svijet je prošao put od Velike depresije do Drugog svjetskog rata, odnosno od potpunog ekonomskog sloma do novog globalnog sukoba. Od pada Berlinskog zida 1989. godine do kraja 90-ih iz temelja se promijenila politička karta Europe te je započela era globalizacije. Od terorističkih napada 11. rujna do Arapskog proljeća u potpunosti je promijenjen način na koji svijet promatra sigurnost, politiku i moć. Deset godina jako je puno vremena. Kako u političkom, ekonomskom i tehnološkom području, tako i u sportu. A ako postoji primjer koji to u nogometu najbolje utjelovljuje, onda je to Leicester City.
Ovaj klub u jednom je desetljeću prošao izuzetno turbulentnu priču: 2016. godine popeli su se na tron engleskog nogometa i tako ispisali jednu od najvećih sportskih senzacija svih vremena, dok su 2026. postali novopečeni trećeligaš. 'Lisice' su od simbola nade za sve male klubove postali podsjetnik na činjenicu da je nogometni mikrokozmos izuzetno promjenjiv te da u njemu slava traje samo onoliko koliko je istinski zaslužiš.
A kako je uopće došlo do toga da klub u deset godina prođe put od najljepše nogometne bajke do potpunog raspada? Kako se momčad koja je prkosila svim zakonima igre i logike pretvorila u onu koja svim snagama pokušava spriječiti svoj slobodni pad? Odgovori na ta pitanja kriju se u nizu pogrešnih odluka, globalnih ekonomskih i političkih nepogoda, propuštenih prilika, ali ponajviše u jednoj velikoj tragediji. Vrijedi se stoga prisjetiti što je sve u posljednjih deset godina prošao ovaj klub koji je nekoć imao simpatije cijele nogometne zajednice.
Mitska sezona
Leicester city je u sezoni 2014./15. jedva osigurao opstanak u Premier ligi, a kako se početak novog prvenstva bližio, ‘lisice’ su bile jedan od glavnih favorita za ispadanje. Nisu imali momčad sa zvijezdama, a novi trener Claudio Ranieri po samom je dolasku etiketiran kao promašaj. Leicester je od mnogih bio otpisan i prije nego što je sezona počela. Međutim, mišljenja su se jako brzo promijenila.
Momčad koju je sagradio Steve Walsh od samog je starta svima na Otoku dala do znanja da misli ozbiljno. Bila je to jedna od najjeftinijih ekipa lige bez ijednog globalno prepoznatljivog imena, sačinjena od pojedinaca koji su došli besplatno ili nisu bili naročito skupi. Na vratima je bio mlađi Schmeichel, a blok ispred njega činio je stasiti par Morgan-Huth. Sredinom terena gospodarili su Kante i Drinkwater, a dvojac Mahrez-Vardy, koji je žario i palio u napadu, ostao je zapamćen kao jedan od najubojitijih u povijesti lige.
Te se sezone apsolutno sve ‘poklopilo’. Walsh je pogodio sa svakim igračem, Ranieri je stvorio nesalomljivu zajednicu prepunu vjere, a igrači, željni dokazivanja, pružali su nevjerojatne partije iz tjedna u tjedan. Ipak, ni to ne bi bilo dovoljno za naslov prvaka da iza njih nije stajala vlasnička struktura koja se bitno razlikovala od ostalih u ligi. Te razlike nisu bile administrativnog karaktera, već su proizlazile iz pristupa vlasnika. Vichai Srivaddhanaprabha, tadašnji peti najbogatiji Tajlanđanin i vlasnik kompanije King Power, posjedovao je bogatstvo koje je bilo procijenjeno na oko 3,8 milijardi dolara, što ukazuje na činjenicu da mu Leicester nije trebao, već ga je svojevoljno izabrao, iz dobrih namjera, da stvori jednu lijepu priču. I upravo to je ostvario.
Vichai se od ostalih vlasnika razlikovao u tome što njegova prisutnost nije bila simbolična ili isključivo formalna. Iz tjedna u tjedan demonstrirao je predanost klubu, dolazio je na svaku utakmicu, cijelo vrijeme je bio uz trenera i momčad, osigurao im je sve što su od njega tražili, a s navijačima je stvorio povezanost kakva se rijetko viđa. On je, u vremenu kada su mnogi klubovi postali projekti udaljenih milijardera koji rijetko kroče na stadion, bio anomalija, bio je neizostavan dio klupskog života. Sinergija između svih ključnih klupskih aktera dovela je do toga da je Leicester redom rušio velika imena, odbacivao granice koje su mu drugi postavili, pretvarao skepticizam promatrača u nevjericu te postepeno popločavao svoj put prema tituli prvaka Engleske. Na koncu su uspjeli. Drugog dana petog mjeseca, kada je Tottenham remizirao s gradskim rivalom Chelseaom, Leicester se službeno popeo na tron engleskog klupskog nogometa te tako ispisao jednu od najljepših sportskih priča svih vremena.
Put ka stabilnosti
Nakon ovog nevjerojatnog pothvata, novi cilj za klub definitivno je bio stabilizacija u gornjem dijelu tablice. Ipak, kako su mnogi sezonu ranije bili previše pesimistični oko Leicestera, tako su mnogi nakon osvajanja naslova bili previše optimistični. Prvi udarac za ‘lisice’ stigao je i prije sezone, kada je klub napustio Steve Walsh, arhitekt ove povijesne momčadi. Već tu je spomenuta unutarklupska sinergija bila donekle narušena, a to se osjetilo i na rezultatima. Izuzetno loša pozicija na tablici te sve veća prijetnja od ispadanja koštali su pozicije trenera Ranierija. Koliko god ta odluka bila teška te koliko su je god tada mnogi navijači osuđivali, ona se ispostavila ispravnom. Leicester je naredao nekoliko dobrih rezultata te na koncu sezonu završio na 12. mjestu. Tako je branitelj naslova izbjegao potencijalnu sramotu ispadanja, a ponovno je jedan od najzaslužnijih bio upravo vlasnik Vichai, koji je potegao ključne teške poteze u izazovnim trenucima.
Ovo je ujedno bila sezona ‘otriježnjenja’, klub je dobio jasnu potvrdu da ne može živjeti na slavi starih uspjeha. To ih je potaknulo da krenu i u određeno osvježenje igračkog kadra, što se pokazalo kao ispravna odluka jer su sezonu 17./18. završili na solidnom devetom mjestu. Međutim, uslijedila je zatim tragedija koju nitko nije mogao ni zamisliti.
U listopadu 2018. vlasnik Vichai poginuo je u padu helikoptera zajedno s još četiri osobe neposredno nakon domaće utakmice protiv West Hama. Njegova smrt duboko je pogodila klub i navijače. Čitava tamošnja zajednica ostala je bez simbola kluba i vođe, čija su energija, odvažnost i predanost bile ključ uspjeha. King Power Stadion tada je postao mjesto tuge, a ispred njega svjedočili smo scenama koje su nadišle sport. Tisuće šalova, svijeća, dresova i emotivnih poruka ostavljeni su na mjestu pada helikoptera kako bi se Vichaiju odala počast kakvu je zaslužio. Te scene potvrdile su tezu da Vichai nije bio vlasnik karakterističan za moderni nogomet. Bio je prisutan, blizak navijačima, klub je percipirao kao zajednicu, a ne kao sporedni hobi. Navijači su to neizmjerno cijenili.
Njegov sin Aiyawatt preuzeo je upravljanje klubom s ciljem da nastavi tamo gdje mu je otac završio. A treba se reći da mu na terenu nije krenulo loše. Klupu Leicestera 2019. godine preuzeo je Brendan Rodgers i donio jednu novu energiju. Momčad predvođena Jamesom Maddisonom i Jamiejem Vardyjem igrala je moderan i napadački nogomet, temeljen na intenzitetu i brzoj tranziciji. Rezultat toga su dvije uspješne sezone, 2019./20. i 2020./21., u kojima je Leicester završio na petom mjestu i došao vrlo blizu plasmana u Ligu prvaka.U tom je razdoblju klub donio i veliku infrastrukturnu odluku. 2020. godine uloženo je oko 100 milijuna funti u novi kamp, koji je postao četvrti najskuplji u Europi, odmah iza onih koje imaju Manchester City, Paris Saint-Germain i engleska reprezentacija. Bio je to jasan znak ambicije, ali i dodatni financijski teret koji je zahtijevao dugoročnu stabilnost prihoda.
Kraj sezone 2020./21. donio je jedan od najvećih trenutaka nakon šampionske sezone. Leicester je osvojio FA Cup, prvi u klupskoj povijesti, pobjedom protiv Chelseaja koji je iste godine bio prvak Europe. Taj trofej trebao je potvrditi da klub ulazi u novu eru stabilnosti, ali se u stvarnosti pokazao kao posljednji trzaj uspješnosti. Sljedeća sezona otkrila je sve slabosti koje su se godinama nakupljale. Prevelike plaće i predugi ugovori postali su okovi koji su zarobili sportsku politiku kluba. Bilo je teško dovoditi nove igrače i pronalaziti prostor za njih, što je posljedično dovelo do izuzetnih nedostataka dubine kadra i preopterećenosti ključnih igrača. Kombinacija svih ovih faktora rezultirala je padom forme. Leicester je završio tek na osmom mjestu, a kvaliteta igre postala je nestabilna.
U tom razdoblju značajni pritisci mogli su se uočiti i van klupskih prostorija. Prihodi kompanije King Power, koja je do tada imala potpuni monopol nad duty free tržištem u Tajlandu, počeli su značajno patiti zbog pandemije Covid-19 i astronomskog pada kineskog turizma zbog strogih mjera mobilnosti. Dodatno, političke nestabilnosti na Tajlandu, koje su podrazumijevale zamjenu vlade odane kompaniji King Power s vojnom huntom, kao i ekonomske problematike poput nestabilnosti tamošnje valute, dodatno su oslabile dugoročnu moć vlasnika Leicestera. Klub je i dalje dobivao financijsku podršku, ali ona više nije bila jednako snažna i neograničena kao prije.
Do 2022. godine postalo je jasno da Leicester više nije onaj klub koji je šokirao cijeli svijet niti da je stabilan član elite kakav je pokušavao postati. Umjesto toga, nalazio se između dva svijeta, između nasljeđa jedne od najvećih sportskih priča i realnosti koja je pokazala koliko je teško konstantno biti u vrhu u modernom nogometu.
Povratak u realnost
Nakon povijesne ere, Leicester City je od 2022. godine ušao u razdoblje koje se može opisati kao povratak u realnost i kao postupno razotkrivanje svih strukturnih pogrešaka koje su se godinama skrivale iza rezultata. Klub koji je nekoć prkosio nogometnim moćnicima počeo se suočavati s posljedicama vlastitih odluka, ekonomskog i političkog slabljenja vlasnika i izostanka jasne strategije.
Ako se do sada pad forme Leicestera mogao ignorirati, onda tijekom sezone 2022./23. sigurno više nije. Brendan Rodgers, koji je godinama držao momčad na visokoj razini, smijenjen je u trenutku kada je šteta već bila izuzetno vidljiva. Mnogi navijači i komentatori smatrali su da je ta smjena došla prekasno, da su se problemi gomilali mjesecima i da je reakcija jednostavno trebala biti ranija, odlučnija i jasnija. Na njegovo mjesto došao je Dean Smith, ali nije uspio spasiti sezonu. Momčad koja je u kadrovskom smislu vrijedila oko 300 milijuna funti na kraju je ispala iz Premier lige.
Uzroci tog ispadanja nisu jednostavni i nisu se dogodili odjednom. Prije svega, odlazak Stevea Walsha, ključne figure u skauting sustavu, dogodio se prelagano te je ostavio duboku prazninu u sposobnosti kluba da pronalazi podcijenjene igrače i gradi vrijednost na tržištu. Njegov odlazak značio je gubitak sustava koji je proizveo Mahreza, Vardyja, Kantéa i cijeli kostur šampionske momčadi. Drugi, ali i najveći udar na klub bila je tragedija u listopadu 2018. godine, kada je poginuo vlasnik Vichai. Koliko god se njegov sin trudio nadomjestiti očev odlazak, stvari jednostavno nisu bile iste. Pokazao je da nema liderske sposobnosti i odvažnost donošenja ispravnih odluka u ključnim trenucima kao otac. Također, klub je nakon toga krenuo lutati, u trenucima snažne i kratkotrajne ambicije davati neobjašnjivo skupe i duge ugovore igračima upitne kvalitete, a jasna strategija sportske politike bila je nepostojeća. Uz sve to značajan utjecaj imao je i sve slabiji financijski kapacitet kompanije King Power.
Leicester je u sezoni 2023./24. odmah osvojio Championship i vratio se u elitni rang. Dolazak Enza Maresce s novim stilom igre vratio je vjeru navijačima da je sezona ispadanja bila izuzetak te kako su ispravili svoje pogreške. Ipak, problem je bio taj što se Leicester financijski nije prilagodio Championshipu, već su većinu skupih ugovora nastavili plaćati, što je kasnije imalo ozbiljne posljedice. Leicester je cijelu tu sezonu imao budžet za sredinu tablice Premier lige, a prihodi su im znatno pali. Prekršili su EFL-ova financijska pravila, a kazna za to stigla je ove godine u vidu oduzimanja šest bodova.
Maresca je nakon osvajanja lige otišao, a klub je preuzeo Steve Cooper. Njegov zadatak od samog početka bio je izuzetno težak jer je došao u sustav koji nije prilagođen njegovom stilu igre niti njegovim idejama. Predugi i skupi ugovori, kao i nedostatak svježeg kapitala onemogućili su značajne promjene u kadru. Takva situacija odrazila se na terenu. Nakon niza loših rezultata trenera Coopera je zamijenio Van Nistelrooy, ali Nizozemac nije uspio popraviti situaciju te su ‘lisice’, drugi put u tri godine, ispale iz Premier lige.
Ovog ljeta trenerske su promjene došle prekasno jer klub nije mogao otpustiti Van Nistelrooya prije srpnja zbog financijskih pravila, što je značilo da je novi trener Marti Cifuentes došao u klub otprilike tri tjedna prije početka natjecateljske sezone. Naslijedio je momčad koju nije slagao te koju nije imao vremena uigrati. Isto tako, ta ekipa je i dalje previše skupa, nedovoljno duboka i neuravnotežena, a klub se nije uspio riješiti nekih dugotrajnih ugovora. Budžet za plaće iznosi oko 43 milijuna funti, što je daleko najviše u ligi, a čak sedam od deset najplaćenijih igrača u natjecanju nastupa za Leicester. Coventry, koji je osvojio naslov, raspolaže s budžetom od otprilike 15,6 milijuna funti, što govori jako puno. Leicester je tako postao ‘rob’ prijašnjih ambicioznih vremena kada su mnogim igračima dali preduge i prevelike ugovore, bez klauzula za njihovo smanjenje ili raskid u slučaju ispadanja u Championship.Ova Leicesterova sezona pretvorila se u pravu noćnu moru. Rezultati su užasni, oduzeto im je šest bodova zbog prijašnjih kršenja financijskih pravila, ponovno su mijenjali trenere, a veliki dio navijača je pobjesnio na vlasnike. U 2026. godini upisali su 2 pobjede u 21 utakmici, a potvrda potpunog debakla stigla je u ovotjednom remiju s Hull Cityjem nakon kojeg su službeno ispali u treću ligu. Leicesterov sustav nije se prilagodio stvarnosti i to ih je na koncu koštalo. Više ne postoji nikakva unutarklupska sinergija, a ključni akteri nemaju uzajamno povjerenje. U razdoblju od 2022. do danas ‘lisice’ su postale primjer toga kako se nogometni projekt vrlo lako može slomiti zbog lošeg upravljanja te neusklađenosti između sportskih ambicija i financijske realnosti.
Jedan vlasnik?
Slučaj Leicester Cityja jedan je od najslikovitijih suvremenih primjera koliko model jednog vlasnika može biti dvosjekli mač. S jedne strane, upravo takva struktura omogućila je ono što se činilo nemogućim. S dolaskom Vichaija, osim pozamašnog kapitala, Leicester je dobio i vlasnika koji je u potpunosti bio investiran u klupska zbivanja. Klub je funkcionirao neometano, iz jednog centra, bez stalnog političkog nadmetanja u klupskoj hijerarhiji. Leicester je mogao donijeti hrabre odluke, a u ovom slučaju jedan je čovjek ubrzao procese, iskoristio prilike i pretvorio klub u projekt s jasnim ciljevima i strategijom. Međutim, ne može se reći da je model razlog za povijesnim uspjehom Leicestera, već sposobnost, involviranost i emotivna povezanost koju je Vichai svakodnevno demonstrirao.
Isti taj model ubrzo je pokazao i svoju tamnu stranu čim se promijenila ključna figura. Smrt Vichaja započela je dugotrajni institucionalni lom. Klub koji je bio građen oko jedne osobe ostao je bez svoje srži. Nasljednik je preuzeo formalnu ulogu, ali ne i onu emocionalnu i lidersku snagu koju je imao njegov otac, a sustav koji je godinama funkcionirao na osobnoj energiji počeo je gubiti stabilnost. U klubu bez šire vlasničke strukture, bez dioničarske ravnoteže i bez institucionalnog ‘kočenja’, svaka pogreška počela je imati veći odjek, a svaka kriva procjena imala je dugotrajnije posljedice.
Kao što smo vidjeli, kada je u ovom modelu taj jedan vlasnik snažan, prisutan i kompetentan, klub može pozitivno eksplodirati. Ali kada taj pojedinac otiđe ili kada se dogode neki vanjski šokovi, klub može poći u jako krivom smjeru. U modelu jednog vlasnika ne postoji opsežan dijalog, odluke se donose brzo, ponekad impulzivno te na temelju osobne procjene. Ne postoje instance koje te odluke provjeravaju i propitkivaju, a financijska fleksibilnost ovisi o jednom izvoru koji u današnjem turbulentnom svijetu može lako biti snažno pogođen, što se vidjelo u slučaju King Powera.
Model jednog vlasnika donosi veliki profit ako je ta osoba izuzetno sposobna i željna uspjeha, ali 'caka' je u tome što je takvih jako malo. Ako ta osoba nije prava, onda je ovaj model, baš kao u slučaju Leicestera, recept za katastrofu.
