Sjedinjene Američke Države ispale su sa Svjetskog prvenstva porazom 4:1 od Belgije u Seattleu. Ipak, tu utakmicu nećemo pamtiti samo po velikoj pobjedi Europljana, već i po skandalu u kojem se jasno još jednom pokazano tko ‘drma’ ovim Mundijalom. Naime, Folarin Balogun dobio je crveni karton u osmini finala Svjetskog prvenstva protiv Bosne i Hercegovine. Zgazio je gležanj Tarika Muharemovića, a sudac je nakon konzultacija s VAR-om pokazao crveni karton. Valjda svima koji prate nogomet tada je ‘zazvonilo’ već godinama ustaljeno pravilo: Balogun će dobiti barem jednu utakmicu suspenzije i nema ga u sljedećoj fazi natjecanja. Međutim, u tu se priču zatim ubacio američki predsjednik Donald Trump te je, kao kod mnogih drugih stvari, uspio utjecati na predsjednika FIFA-e Giannija Infantina. Zamolio ga je da se odluka sudaca preispita:
- Zatražio sam reviziju jer nisam mislio da je to prekršaj - rekao je novinarima i dodao da prije toga uopće nije znao što je crveni karton te kako smatra da on daje preveliku moć glavnom sucu…
FIFA je poslije toga, kao vjeran podanik, posegnula za člankom 27. svog disciplinskog pravilnika, onim koji dopušta da se provedba kazne odgodi. Da bi stvar bila bolja, za taj članak gotovo nitko nikad nije čuo jer je ovo prvi put da se koristi na nekom Svjetskom prvenstvu, a jedini put kada je igrač s crvenim kartonom igrao u sljedećoj utakmici dogodilo se 1962. godine, kada pravilo o automatskoj suspenziji nije ni postojalo, a riječ je bila o Garrinchi. Balogunova suspenzija tako je stavljena na čekanje, FIFA je napravila presedan i zakomplicirala donošenje budućih odluka, a prvi put u više od šest desetljeća svjetskih prvenstava igrač s crvenim kartonom je izašao na sljedeću utakmicu. Najgore od svega je što iza te odluke ne stoji pravda, nego jedan poziv iz Bijele kuće.
Ovaj događaj svakako trebamo promatrati u kontekstu, a ne izolirano. On je trenutačno posljednja karika u lancu koji se stvarao neko vrijeme, karika u kojoj se najjasnije vidi tko zapravo drži kontrolu. On je, također, živopisan dokaz koliko je ovo prvenstvo politizirano, a može nam poslužiti i kao podsjetnik na to što je sve u maniri kukavice i beskičmenjaka Infantino dopustio 47. predsjedniku Sjedinjenih država.
Zalupljena vrata
Prva i sigurno jedna o važnijih problematika u kojoj se Infantino nije uspio ili želio izboriti za dobrobit nogometa je američka vizna politika. Navijači, članovi stožera, novinari, pa čak i igrači bili su žrtva američke stroge vizne politike, koju Infantino, iako je imao mnoštvo vremena, nije uspio ni minimalno ublažiti.
Njegova nesposobnost dovela je do toga da se desecima marokanskih navijača s kupljenim kartama i rezerviranim hotelima odbiju vize bez obrazloženja, da se Škotima ponište već odobrene elektroničke dozvole, dok je navijačima Obale Bjelokosti i Senegala od američkih dužnosnika poručeno da ih na američkom tlu ne žele. Takvih navijačkih priča ima na pretek, a nevjerojatno je da od takve politike nisu zaštićeni ni igrači.
Iranskoj reprezentaciji američka je vlada zabranila da uopće prenoći u zemlji u kojoj igra, pa je momčad bazu preselila u meksičku Tijuanu i u Sjedinjene Države ulazila utakmicu po utakmicu. Desecima članova stručnog i administrativnog stožera odbijene su vize, uključujući predsjednika iranskog nogometnog saveza. Tako je ova azijska reprezentacija na svjetskom prvenstvu tretirana kao sigurnosna prijetnja kojoj se ne dopušta ni noćenje.
Od službenih sudionika na Prvenstvu nisu samo meta bili Iranci, već i jedan Afrikanac. Somalijski sudac Omar Abdulkadir Artan, najbolji afrički sudac 2025. i prvi Somalijac imenovan za suđenje na svjetskom prvenstvu, sletio je u Miami i vraćen je kući, a da nije ni kročio van aerodroma. Imao je valjanu vizu i FIFA-ino imenovanje, ali američke su ga vlasti proglasile nepoželjnim ‘zbog sigurnosnih provjera’, koje nitko nije temeljito obrazložio. Da bi stvar bila još luđa, šef Trumpove radne skupine za prvenstvo poručio je da je to učinjeno ‘iz vrlo dobrih razloga’, ma što god oni bili...
Zabrana putovanja obuhvatila je tako državljane 39 zemalja, među njima i mnoge sudionike prvenstva. Reprezentacije su zbog nje bile u lošijem početnom položaju, jednom sucu ugašen je san suđenja na najvećoj pozornici te, ono najvažnije, navijačima diljem svijeta vrata ‘najinkluzivnijeg prvenstva do sada’ ostala su zaključana samo zato što je Sjedinjenim Državama dopušteno da ulogu domaćina shvate kao produžetak vlastite imigracijske politike. FIFA, čuvarica krilatice o ‘nogometu za sve’, oprala je ruke rečenicom da se ne miješa u imigracijske procese zemlje domaćina, a zapravo Infantino samo nije imao sposobnost, utjecaj i želju boriti se za dobrobit sporta kojeg je vrhovni predstavnik.
Najskuplje prvenstvo u povijesti
Infantino je po pitanju cijena ulaznica, baš kao i u slučaju viza, kukavički pognuo glavu. Svojim (ne)djelovanjem dopustio je da se prvi put u povijesti svjetskih prvenstava uvede dinamičko određivanje cijena, mehanizam po kojem cijena raste s potražnjom, a koji je karakterističan ponajprije za Sjedinjene Države. Ako do sada niste čuli za ovu degutantnu izmišljotinu, njena jedina funkcija je da na temelju umjetne inteligencije u potpunosti maksimizira profit. Problematika tog mehanizma je, dakle, u tome što umjetna inteligencija, bez ikakve transparentnosti i ograničenja, temeljena na više ili manje valjanoj procjeni interesa potencijalnih kupaca, diktira cijenu. Tako cijena u jednom trenutku može biti nekoliko tisuća dolara ili nekoliko stotina, a sve bez transparentnog, jasnog objašnjenja ili javno objavljene gornje i donje granice. Dakle, cijene rastu jer mogu, ne zato jer trebaju.
Vrijedi napomenuti kako je u Sjedinjenim Državama preprodaja ulaznica ne samo dopuštena nego i posve neograničena. Drugim riječima, prodavač smije tražiti koliko god on misli da je zaslužio. FIFA tu slobodu nije samo tolerirala, nego ju je i unovčila, otvorivši vlastitu platformu za preprodaju na kojoj od svake transakcije uzima do 30 posto, po petnaest od kupca i prodavača. Posljedica je bila predvidljiva. Uz dinamičko određivanje cijena na primarnom tržištu, gdje su karte za finale poskupjele s početnih 6.730 na gotovo 11.000 dolara, neograničena je preprodaja dodatno raspalila iznose: prosječna preprodajna karta za finale vrtjela se oko 16.000 dolara, a pojedine su ponude premašivale i dva milijuna dolara. Da sumiramo, umjesto da se FIFA izborila za navijače i omogućila u ovom slučaju izuzetak od tog suludog zakona, ona se apsolutno prilagodila pravilima igre u SAD-u, a sve s ciljem profita. Dakle, FIFA se boji odstupati od pravila u Sjedinjenim Državama, dok njihov predsjednik jednim telefonskim pozivom može promijeniti već godinama ustaljeno pravilo FIFA-e. Krasno.
Za obične navijače, one koji su na let i smještaj već potrošili ušteđevinu, sve ove činjenice stvorile su potpuno jasnu poruku: Svjetsko prvenstvo nije događaj za vas. FIFA, odnosno predsjednik Infantino, od početka organizacije Prvenstva ponašali su se kao beskičmenjaci, a nagrada u vidu nikad većeg profita u ovom je slučaju stigla nauštrb navijača, onih koji bi trebali biti u centru ovog događaja.
Pehar koji je unaprijed obećan
Naposljetku, još prije početka nokaut faze bilo je odlučeno da pehar pobjedniku poslije finala neće uručiti samo predsjednik FIFA-e, nego i američki predsjednik, koji će uz to ostati s osvajačima Mundijala u trenutku kada budu podizali ovaj najprestižniji trofej, odnosno u trenutku koji će godinama ostati u pamćenju mnogih. To je još jedno degutantno odstupanje od običaja o kojem nitko nije imao loše mišljenje. Infantino je u Putinovoj Rusiji 2018. godine sam donio pehar Hugu Llorisu, kapetanu Francuske, a onda brzim hodom pobjegao sa slike. U Kataru je pehar Argentincima donio zajedno s tamošnjim monarhom, a obojica su poslije predaje trofeja ostala van slike. Ali, eto, za Trumpa to ne vrijedi, to smo već vidjeli prošlog ljeta kada je zajedno s momčadi Chelseaja podignuo trofej osvajača Svjetskog klupskog prvenstva. Očito mu se svidjelo, pa mu je njegova marioneta Infantino odlučio i to omogućiti. Tako će ovog puta uz Rodrija, Mbappea, Kanea, Messija ili nekoga petoga, u trenutku koji će obilježiti povijest ovog sporta, stajati osoba koja mu je neizmjerno naštetila.
Osim kukavičluka, tu je i dodvoravanje
Infantinovo popuštanje američkom predsjedniku u svakom sukobu interesa između nogometa i Bijele kuće nadopunjeno je i intenzivnim dodvoravanjem. Prije svega važno je spomenuti kako je FIFA, ničim izazvana, Trumpu u prosincu prošle godine dodijelila prvu ikada Nagradu za mir. To priznanje izmišljeno je taman na vrijeme da ga dobije nakon što mu je Nobelova opravdano izmaknula, i to otprilike mjesec dana prije nego što će američka vojska u Caracasu zarobiti tadašnjeg venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i odvesti ga na suđenje u New York te nepuna tri mjeseca prije nego što će Sjedinjene Države i Izrael napasti Iran i u prvom naletu ubiti njegova vrhovnog vođu. Nositelj FIFA-ine mirovne nagrade tako je u svega nekoliko mjeseci srušio jednu stranu vladu i njen suverenitet te pokrenuo jedan rat. Skoro pa da Infantino nije mogao pogrešnijoj osobi u pogrešnijem trenutku dodijeliti tu izmišljotinu.
Treba napomenuti i to kako je FIFA otvorila ured u Trump Toweru te na neko vrijeme odgodila svoj Godišnji kongres u svibnju prošle godine u Paragvaju, samo kako bi se Infantino mogao malo više podružiti s Trumpom na Bliskom istoku. Infantino je tako, u svega nekoliko mjeseci, od američkog predsjednika napravio počasnog gosta svjetskog nogometa, a od vlastite organizacije i najpopularnijeg sporta na svijetu tek njegovu kulisu.
Marioneta u odijelu
Kad se sve zbroji, dobiva se prvenstvo na kojem je FIFA sve rjeđe odlučivala, a sve češće pristajala. Vize, cijene, protjerivanje Iranaca, sudac vraćen s aerodroma, unaprijed obećano dodjeljivanje pehara, Nagrada za mir uručena čovjeku koji je mjesecima poslije rušio vladu i započeo rat… Sve su to slučajevi u kojima je FIFA ili narušila svoj kredibilitet ili postupila kukavički, a koji istovremeno čine jednu čvrstu cjelinu koja Infantina u posljednje vrijeme lijepo oslikava kao Trumpovu marionetu.
Nije presedan samo odluka o odgađanju Balogunove suspenzije, već i činjenica da kad god su se sudarili interes nogometa i volja Bijele kuće, Infantino je birao Bijelu kuću. Tako je u kratkom roku Svjetska nogometna organizacija, koja bi po vlastitim statutima trebala stajati iznad politike, pretvorena u kulisu jedne predsjedničke predstave, a stotine milijuna navijača umjesto da su centar zbivanja, postali su samo njeni statisti.
Devetnaestog srpnja, na finalu u New Jerseyju, sva ova zbivanja dobit će i svoju sliku. Pobjednički će kapetan dizati pehar, a pokraj njega, negdje u sredini kadra, stajat će Donald Trump. Amerike ondje neće biti, ispala je već u osmini finala, i to u utakmici u kojoj je imala i dvanaestog igrača, svog predsjednika. Ali Trumpa za to nije ni briga, on je opet u centru pažnje i to mu je jedino bitno, a sve zahvaljujući čovjeku koji je nastavio trend srozavanja ugleda FIFA-e.
