Čekajući Krško, Hrvatska se okreće mini nuklearkama

Neizvjesno je to hoće li Hrvatska kao suvlasnica Nuklearne elektrane Krško biti uključena u moguću gradnju novog bloka snage između 1000 i 2400 MW. Kao alternativno rješenje ministar gospodarstva Ante Šušnjar nedavno je spomenuo male modularne reaktore (SMR). Čak je najavio da će država 'po tom pitanju uskoro poduzeti prve konkretne korake'. Što su SMR-ovi, za T-portal je pojasnio stručnjak za nuklearnu tehnologiju, prof. dr. Zdenko Šimić, trenutno angažiran na uglednom švicarskom Institutu Paul Scherrer.

Sudjelujući na energetskoj konferenciji prije desetak dana, ministar Šušnjar izjavio je da nuklearna energija ne smije biti isključena iz promišljanja o energetskoj budućnosti Hrvatske.

'Nuklearna elektrana Krško nije samo ključna za energetsku stabilnost, već i za nacionalnu sigurnost u idućih 20, a vrlo vjerojatno i 40 godina', poručio je ministar.

Osim postojećih kapaciteta, osvrnuo se na planove Slovenije za izgradnju novog bloka u Krškom te podsjetio da je 1980-ih bila predviđena i gradnja nuklearne elektrane na hrvatskom teritoriju, između Ivanić Grada i Siska.

Posebno je naglasio važnost novih tehnologija u nuklearnom sektoru: 'Razvoj nuklearne tehnologije stavio je u fokus male modularne reaktore, a njih svakako treba uzeti u obzir kao jedno od niskougljičnih rješenja za Hrvatsku. Po tom pitanju uskoro ćemo poduzeti i konkretne korake.'

Mali modularni reaktori, u stručnim krugovima poznati pod skraćenicom iz engleskog jezika SMR, i nisu tako nova tehnologija. Prvi komercijalni prototipovi pojavili su se još kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća.

'SMR-ovi su nuklearni reaktori snage do 300 megavata. Znatno su manji od konvencionalnih nuklearnih elektrana - za usporedbu, u Krškom je instaliran reaktor snage 696 megavata. Njihova najveća prednost su niži troškovi i brža izgradnja', ističe prof. dr. Zdenko Šimić.

Moduli se tvornički proizvode i sklapaju na lokaciji, smanjujući rizik od kašnjenja i povećanja troškova. Imaju i veću sigurnost jer koriste pasivne sigurnosne sustave (npr. za hlađenje) koji ne zahtijevaju vanjsku energiju ili ljudsku intervenciju u slučaju nesreće te imaju manju količinu radioaktivnog materijala, što smanjuje potencijalne posljedice nesreća.

Uz to im je prednost, navodi Šimić, to što su fleksibilniji jer omogućuju lakše integriranje u elektroenergetski sustav i opsluživanje udaljenih područja ili industrijskih postrojenja.

'To su puno manji objekti od konvencionalne elektrane. Grade se ispod zemlje, što im povećava sigurnost. Njihova evakuacijska zona je samo uzak krug oko elektrane, tako da ih praktički možete smjestiti uz bilo koje industrijsko postrojenje ili neki grad. Za elektrane poput Krškog, ovisno o regulativi zemlje, evakuacijska zona je od deset pa do više kilometara', kaže Šimić.

Glavni izazovi SMR-a su tehnološka zrelost i cijena. Potrebni su, osim toga, vrijeme i ulaganje za razvoj, odobrenje i izgradnju pilot postrojenja.

'Većina projekata je u fazi razvoja, a komercijalizacija se očekuje nakon 2030. godine. Troškovi izgradnje prvih jedinica su visoki. Kreću se oko 10.000 dolara po kilovatsatu, no masovna proizvodnja mogla bi smanjiti troškove na oko 6000 dolara. Razvoj SMR-ova vjerojatno će zahtijevati državne subvencije ili javno-privatna partnerstva', napominje Šimić za T-portal.

Prema lani objavljenom izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) o SMR-ima, ta je tehnologija zasad primijenjena samo u Rusiji i Kini, gdje SMR-ovi već rade i proizvode energiju, dok su u SAD-u u pripremi za izgradnju.

'Ruska plutajuća nuklearna elektrana Akademik Lomonosov ima dva SMR-a od 35 megavata te su u pogonu od 2020. godine. Kina ima SMR-a četvrte generacije i snage 210 megavata u pogonu od kraja 2021. Radi se o visokotemperaturnom reaktoru HTR-PM, a hladi se plinom s keramičkim gorivom u obliku kugli', navodi Šimić.