ĆORIĆ: 'Otkako sam došao na čelo Ministarstva, potpisali smo ugovore o gradnji aglomeracija u vrijednosti većoj od 24 milijardi kuna'

Usprkos tome što je u posljednje vrijeme postao meta javnih prozivki, ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić smatra da je njegovo ministarstvo posljednjih godina napravilo mnoge velike iskorake. Prema njegovim riječima, Ministarstvo je bilo posebno aktivno prošle godine, kada je doneseno niz zakonskih i podzakonskih akata i kada se krenulo provedbom brojnih projekata u području zaštite okoliša i energetike. U ovoj godini, pak, Ministarstvo se snažno usmjerilo prema izgradnji održivog društva temeljenog na učinkovitom korištenju resursa i niskougljičnom razvoju, donosi Novi list.

Kako ste zadovoljni rezultatima rada svog Ministarstva u ovom mandatu? Što je bilo pozitivno, a što mislite da ste mogli bolje napraviti?

– Ministarstvo zaštite okoliša i energetike jest institucija s vrlo širokim djelokrugom rada. Ako ćemo govoriti o prvom području našeg rada, o vodnom gospodarstvu i vodno-komunalnoj infrastrukturi, naši su iskoraci u posljednjih godina golemi. Otkako sam došao na čelo Ministarstva, potpisali smo ugovore o gradnji aglomeracija u vrijednosti većoj od 24 milijardi kuna. Riječ je o vodno-komunalnoj infrastrukturi koja će našim građankama i građanima omogućiti veću dostupnost vode za korištenje, kao i veću dostupnost javne odvodnje.

Što se tiče vode za korištenje, više od 85 posto naših građana imalo je priključak na javni vodovod, prema podacima iz 2019. godine. Kad je riječ o odvodnji, priključak ima njih više od 50 posto. Ostvarivanje tih aglomeracijskih projekata ima za cilj povećati postotak građana priključenih na jednu i drugu uslugu te omogućiti ono što im je davno trebalo biti omogućeno. Značajno smo iskoračili u području zaštite i obrane od poplava, kao i u sanaciji gubitaka u vodoopskrbnim sustavima.

Sve su to projekti koji su bili na popisu prioriteta Ministarstva. Istaknuo bih i projekte financirane putem Hrvatskih voda, kojima smo poboljšavali vodno-komunalnu infrastrukturu u nizu malih jedinica lokalne samouprave, onih koje nisu dijelovi aglomeracijskih područja.

Drugo naše područje rada je gospodarenje otpadom. Tu smo naišli na vrlo nezavidnu situaciju, zbog višedesetljetne neaktivnosti na tom području, a dijelom i zbog neosviještenosti te neinformiranosti. I tu smo učinili iskorak u gradnji infrastrukture, pritom mislim na pokretanje centara za gospodarenje otpadom, kao i reciklažnih dvorišta.

Pokrenuli smo nabavu infrastrukture, vozila, spremnika, gradnju sortirnica, kompostana, bioplinskih postrojenja. Idemo za tim da što više otpada odvajamo na kućnom pragu te zbog toga u posljednje dvije godine provodimo vrlo intenzivnu edukaciju građana. Naš je cilj da do kraja 2020. odvajamo 50 posto otpada.

Je li to moguće ostvariti da kraja ove godine?

– Vjerujem da ćemo do kraja ove godine dodatno iskoračiti prema tom cilju. Tek na kraju 2021. godine znat ćemo jesmo li ga ispunili. Ono čemu se definitivno nadam jest povećanje razine odvajanja na 55 posto otpada u sljedećih nekoliko godina, u skladu s proklamiranim europskim ciljevima.

Treće područje vašeg Ministarstva je energetika. Što je tu postignuto?

– Istaknuo bih da smo u posljednjih nekoliko godina, putem donošenja novog zakonodavnog okvira, kao i ostvarivanja konkretnih projekata, snažno iskoračili u smjeru povećanja samodostatnosti Republike Hrvatske u energetskom pogledu. Kad sam došao u Ministarstvo, na području energetike zatekao sam dosta nezavidnu situaciju. Kao najveći iskorak istaknuo bih gradnju LNG terminala na otoku Krku, čime osiguravamo alternativni pravac za dobavu plina za Hrvatsku i zemlje sjeverno od nas. Terminal bi trebao početi raditi od 1. siječnja iduće godine.

Otvorili smo natječaje za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika. Natječaji su prošli sa značajnim interesom i otvorili su prostor da naša proizvodnja nafte i zemnog plina ponovno počne rasti. Orijentirali smo se i prema obnovljivim izvorima energije, prema našoj Strategiji energetskog razvoja do 2030. s pogledom na 2050. godinu. Donijeli smo niz zakonskih i podzakonskih akata koji otvaraju perspektivu premijskom modelu, koji bi trebao oživjeti u sljedećim mjesecima. Premijski model tiče se novog sustava financiranja proizvodnje obnovljive energije, koji unosi tržišnu konkurenciju među proizvođačima i time značajno smanjuje trošak države.

Mislite li na trošak subvencija?

– Tako je. Izdvojio bih i aktivnosti Hrvatske elektroprivrede, koja je posljednjih godina povećala ulaganja u kapacitete za proizvodnju iz obnovljivih izvora. Među njima je vjetroelektrana Korlat kod Benkovca što će pridonijeti povećanju udjela energije proizvedene iz obnovljivih izvora.

Kakva je tu uloga INA-e?

– Držim da INA daje značajan doprinos iskoraku hrvatskog energetskog sektora, ponajprije odlukom o gradnji postrojenja »delayed coker« u sklopu rafinerije nafte u Rijeci. Riječ je o projektu u vrijednosti od oko četiri milijarde kuna. To je najveće ulaganje u hrvatsku industriju u posljednjih 30 godina. Tako će rafinerijska prerada u Rijeci doći na višu razinu, učiniti rafinerijski biznis INA-e konkurentnim te dugoročno osigurati vertikalnu integriranost INA-e kao kompanije od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku.

Uza sve to, naše je Ministarstvo trajno posvećeno zaštiti prirode. Prije nekoliko tjedana otvoriti smo javnu raspravu o zakonskom proglašenju Parka prirode Dinara, koje će biti naše 20. zaštićeno područje, ako tako odluči Hrvatski sabor. Uz osam nacionalnih parkova, imat ćemo 12 parkova prirode. Nismo zanemarili ni aktivnosti za prilagodbu klimatskim promjenama te je tako Hrvatski sabor ove godine usvojio Strategiju prilagodbe klimatskim promjenama Republike Hrvatske za razdoblje do 2040. s pogledom na 2070. godinu.

Prije četiri godine bilo je najavljeno da će za mandata ove Vlade biti sagrađeno 11 centara za gospodarenje otpadom, ali plan nije završen. Zašto?

– Projekti za gradnju centara za gospodarenje otpadom višegodišnji su projekti koji zahtijevaju uređivanje dokumentacije i aplikacije na europske fondove. Taj proces traje. U ovom trenutku imamo dva dovršena centra, Marišćinu u Primorsko-goranskoj i Kaštijun u Istarskoj županiji. U tijeku je provedba ugovora o radovima za Bikarac u Šibensko-kninskoj županiji i Biljane Donje u Zadarskoj županiji.

Odobrena su EU sredstva za Lećevicu u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Babinu Goru u Karlovačkoj te Lučino Razdolje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Realizaciju svih navedenih projekata očekujemo do kraja 2023. godine. Za Piškornicu koja obuhvaća Krapinsko-zagorsku, Međimursku, Koprivničko-križevačku i Varaždinsku županiju se očekuje dodjela EU sredstava. U tijeku je izrada studijsko-projektne dokumentacije za Zagreb, Šagulje i Orlovnjak.

Zašto to tako kasni?

– To je dijelom posljedica procesa dugih javnih nabava i njihovog ponavljanja. Usto, aplikacija tih centara za novac iz europskih fondova trajala je nešto dulje od očekivanog. Međutim, njihova je realizacija u tijeku dok se za ostale centre rješava dokumentacija.

Ima li izgleda da će stanovnici iz okolice Marišćine živjeti bez neugodnog mirisa iz tog centra za gospodarenje otpadom?

– Neprekidno pratimo vrijednosti lebdećih čestica i drugih parametara koji se tiču kvalitete zraka na tom području. Naša akcija tijekom prošle godine, postavljanje sustava otplinjavanja i angažman samog centra za gospodarenje otpadom učinili su da su vrijednosti spomenutih parametara u posljednjih godinu dana značajno pale. Što se tiče neugodnih mirisa, držimo da će se to riješiti onda kada se u jedinicama lokalne samouprave u Primorsko-goranskoj županiji poveća odvajanje biorazgradivog otpada, koji je uvelike pomiješan s ostalim. Kada te komponente u otpadu bude manje, eliminirat će se i neugodni mirisi.

Znači, problem je u tome što općine i gradovi na kućnom pragu građana ne odvajaju biorazgradivi otpad od ostaloga?

– Većina to zasad ne radi dovoljno.

Najavili ste nastavak napora Vlade da bi se Ina vratila u većinsko hrvatsko vlasništvo. Razmišlja li se i dalje o mogućnosti prodaje dijela Hrvatske elektroprivrede kako bi se našao novac za otkup dijela Ine?

– Ne, ne razmišlja se o tome. Najava pokušaja otkupa INA-e od MOL-a nešto je na čemu radimo. Bit ćemo pametniji za koji dan, kada očekujemo prvo, preliminarno izvješće konzultanata. Mjeseci koji dolaze otvorit će dodatne aktivnosti u tom smjeru. Što se tiče financiranja otkupa dionica od mađarskog MOL-a, osobno nisam za to da se u bilo kojem kontekstu razmišlja o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede koja je naša strateška kompanija.

Rekli ste da LNG terminal na Krku treba početi s radom od početka sljedeće godine. Koliko sada ima zainteresiranih za zakup kapaciteta tog terminala? Hoće li to biti isplativ projekt?

– U ranijoj fazi interes za taj projekt pokazali su INA i HEP, a u međuvremenu i mađarski MET. U ovom trenutku zakupljeno je 40 posto terminala. Vjerujemo da će do kraja ove faze, a natječaj još traje, zakup biti nešto veći. Siguran sam u dugoročnu isplativost tog projekta, za njegove vlasnike Hrvatsku elektroprivredu i Plinacro. Kod tog terminala vrlo je važna dimenzija sigurnosti dobave ukapljenog plina za Hrvatsku i za ovaj dio Europske unije. To je potvrđeno interesom Europske komisije koja je izdvojila oko 100 milijuna eura za ostvarenje tog projekta.

Hoće li se na taj način rasteretiti hrvatska kućanstva i poduzeća od naknade koja se u cijeni plina izdvaja za LNG terminal?

– U ovom trenutku ta naknada ne postoji. Ona se ne plaća. Ta bi naknada trebala početi funkcionirati ako bi bila niska razina zakupa kapaciteta LNG terminala. No vjerujemo da uz daljnji rast zakupa potrebe za tom naknadom neće biti. Zbog otvaranja novog dobavnog pravca na Krku, očekujemo nešto veću konkurenciju na tržištu plina u Hrvatskoj i širem području. Uz plin koji dolazi sa sjevera imat ćemo i plin koji dolazi morem. Veća konkurencija u pravilu nosi i smanjenje cijena. Mi to priželjkujemo. Pitanje je kako će reagirati svjetsko tržište plina u idućoj fazi. U ovom trenutku cijena ukapljenog plina je konkurentna cijeni uvezenog sa sjevera pa je situacija povoljna.

Objavljen je ugovor između INA-e i Janafa, prema kojem se hrvatska nafta namijenjena ugasnuloj sisačkoj rafineriji najvećim dijelom izvozi u Mađarsku, odnosno u MOL-ove rafinerije. Kakva je mogućnost da se ta nafta putem postojećeg naftovoda preusmjeri u riječku rafineriju?

– Dopustite da vas ispravim. Tim ugovorom nije reguliran izvoz nafte. Apostrofiran je interes dvaju poslovnih subjekata, INA-e i Janafa, u smjeru povećanja efikasnosti i profitabilnosti obaju subjekata. Što se tiče perspektive INA-e, već nekoliko je godina poznato da ta kompanija svoj rafinerijski biznis želi koncentrirati na području Rafinerije Rijeka. S druge strane, svoj rafinerijski biznis u Sisku želi transformirati u smjeru logističkog centra za proizvodnju bitumena te sagraditi biorafineriju kako bi povećala regionalnu konkurentnost. INA je niz godina funkcionirala na neoptimalnoj razini kad je riječ o njezinoj profitabilnosti, jer dva rafinerijska postrojenja nisu funkcionirala dovoljnim kapacitetom, a ono u Sisku sa samo 20 do 30 posto.

Mnoštvo je građana razočarano gospodarskim rezultatima Hrvatske u posljednja dva i pol desetljeća i njezinim zaostajanjem za drugim zemljama. Hoće li pandemija koronavirusa biti povod za prepispitivanje dosadašnje gospodarske politike i za njezinu promjenu?

– Ne mogu se referirati na desetljeće prije, ali mogu na posljednje četiri godine rada naše Vlade te istaknuti nekoliko činjenica. Više od 100.000 novih radnih mjesta, rast plaća i mirovina, milijarde kuna investicijskih projekata uz istovremeno uspješno rješavanje kriza poput Agrokora i »3. maja«, ali i ove posljednje krize uzrokovanje pandemijom COVID-19 virusa. Posljednjih smo nekoliko mjeseci prije svega posvećeni izlasku iz ove krize kako bismo zaštitili zdravlje, sigurnost i kvalitetu života ljudi, no isto tako intenzivno promišljamo o transformaciji gospodarstva koje bi još i više afirmiralo naše potencijale te koje bi nas učinilo otpornijima na moguće buduće krize. U tom smislu svakako ćemo fokus u našim budućim aktivnostima staviti na samodostatnost, ponajviše sektora poljoprivrede i energetike, ali i snagu uložiti u razvoj ICT i kreativne industrije.

Palilo se i gasilo, radilo se u fazama tijekom godine, sve u ideji da će doći do koncentracije rafinerijskog biznisa na jednom mjestu, što se i dogodilo. Nažalost, postrojenje u Sisku godinama je bilo odsječeno od ostatka svijeta zbog nepostojanja veze na naftovod. Ovim se sporazumom sisačko postrojenje spaja na Jadranski naftovod.

I u ovom trenutku postoji mogućnost za prijevoz nafte iz Siska prema Rijeci, u smjeru Omišlja. No, to bi pretpostavljalo da najprije treba zaustaviti tok nafte iz Omišlja prema sjeveru, pražnjenje naftovoda i velike troškove koje bi Janaf uslijed toga imao. To se nijednom od tih poslovnih subjekata ne isplati jer su oni, koliko vidim, orijentirani na pozitivan poslovni rezultat. Hrvatska proizvodnja nafte iznosi oko 650 tisuća tona, a maksimum koji se od te nafte može preraditi u riječkoj rafineriji iznosi 150 tisuća tona godišnje, koliko se može prevesti kompozicijama vlakova. Ta količina nafte i dalje bi se prerađivala u Rijeci, a ostatak se na tržištu prodaje Mađarskoj i ostalim zemljama, čime INA optimira svoje poslovanje.

Mislim da se ekonomska pitanja politiziraju i takvim stvarima kao što je nafta. Želim reći da nafta nije cilj. Ona je u konkretnom slučaju sredstvo, sirovina koja obradom ima svoju dodanu vrijednost u poslovanju INA-e. Ono što je strateški interes Hrvatske jest uspješno i vertikalno integrirana INA. Taj strateški interes teško se može ostvariti ako neprekidno upadamo u zamku događanja koja su opteretila funkcioniranje INA-e prije dva desetljeća. Govorimo o prvoj prodaji dionica INA-e mađarskom MOL-u tijekom SDP-ove vlade, odnosno o kasnijim prodajama koje su MOL dovele do većinskog udjela u vlasništvu INA-e.

Politički bih kontekst odijelio od poslovnog. U poslovnom smislu moramo učiniti sve da INA bude uspješna kompanija. Bez obzira na kontinuirane napade iz dijela političke javnosti koja bi poslovni kontekst uvlačila u politički, mi činimo sve u smjeru postizanja uspješnosti kompanije. Investicijska odluka od četiri milijarde kuna u riječku rafineriju jest ono što biznis INA-e čini dobrim. I konačna odluka o gradnji biorafinerijskog postrojenja treće generacije u Sisku, gurat će INA-in biznis naprijed te je činiti uspješnom kompanijom. A odluka o tome hoće li se barel nafte rafinirati u Sisku, Rijeci ili na bilo kojoj trećoj lokaciji, u usporedbi s time, daleko je manje važna.

Kritičari iz oporbe prozivaju vas jer ste omogućili promjenu projekta vjetroeletrane Krš – Pađene kod Knina, koju je vaš prethodnik Slaven Dobrović, dok je bio ministar, zastavio tražeći da se za nju pribavi ocjena utjecaja na ekološku mrežu. Vi ste, kažu, tu Dobrovićevu odluku poništili i omogućili promjenu projekta. Jeste li to zaista učinili pod pritiskom, kako tvrde kritičari?

– Nema govora o pritiscima. Postupci vezani uz procjenu utjecaja na okoliš i prirodu, odnosno uz zaštitu okoliša su transparentni postupci s obzirom da se informacije o svakom zahtjevu i nositelju zahvata, kao i cjelokupna dokumentacija, stručne podloge objavljuju na mrežnim stranicama Ministarstva zaštite okoliša i energetike. U svakom je postupku omogućeno sudjelovanje cjelokupne javnosti sukladno Aarhuškoj konvenciji te se svako rješenje objavljuje na mrežnim stranicama Ministarstva. Isto tako, nikada se kao ministar nisam miješao u postupke stručnih službi jer nisam imao razloga za to. Riječ je o stručnim ljudima koji su tu bili i prije nego što sam došao u Ministarstvo.

U posljednjih petnaest godina u Republici Hrvatskoj je provedeno više od 70 postupaka procjene utjecaja na okoliš za zahvate vjetroelektrana. Od toga je 19 zahtjeva odbijeno, djelomično zbog nepotpune dokumentacije, a djelomično jer su planirani zahvati na potencijalnim lokacijama bili neprihvatljivi za okoliš i ekološku mrežu. Vezano za izmjene zahvata za vjetroelektrane, Ministarstvo je provelo 14 postupaka ocjene o potrebi procjene, tzv. screening za sve veće izmjene zahvata bilo da se radi o promjeni snage vjetroagregata, izmjeni broja vjetroagregata i drugo.

Tako su za VE Krš Pađene provedena tri postupka: procjena utjecaja na okoliš 2006. te dva postupka screeninga 2009. i 2017. Odluka Ministarstva potvrđena je i putem dvije presude, na Upravnom sudu u Splitu te u žalbenom postupku Visokog Upravnog suda, pravomoćnom presudom. Više je nego razvidno da u postupcima i odlukama stručnih službi Ministarstva postoji kontinuitet, rekao je ministar Ćorić za Novi list.