Nova uprava HNK u Splitu nije ni slutila da će njezina prva ovogodišnja premijera Ero s onoga svijeta (15. travnja 2026.), u povodu netom obilježene 130. godišnjice rođenja skladatelja Jakova Gotovca i 90.obljetnice praizvedbe Era, a zašto ne i 150. godišnjice rođenja Milana Begovića, doživjeti tako spektakularni odziv i euforične aklamacije koje su intrigirale cijeli grad. Vrhunac zanosa bio je u neobičnom performansu s Mercedesom, bijesnim motorom i raznim accessoires ponudama (konj od slame, mobiteli, Hajdukov šal, ženski outfite i dr.) koji su prošetali scenom u zahuktalom ritmu uzbuđenja i uz zvonku radost zanesenjaka, baš kao neočekivani pokušaj poigravanja konceptualnim ubacivanjem u povijesnu temporalnost...
Sjetio sam se svog prvog gromoglasnog Ere kasnih pedesetih godina kada je iz stoga sijena iskočio krupni Ilija Žižak, nezaboravni dramski tenor i ponajbolji Ero, kojega je dočekala Andrica Dumanić, uz Zlatu Butković, odlična Đula, kako dragocjen suvenir simplificiranog pristupa, ali ne i vrednovanja autentičnosti i autonomije umjetničkog djela što će doći s vremenom. Ako je Ero bio zaštićen glazbenim učinkom, bilo je nesporazuma oprečnih sudova, pomicanja prema gore i dole na vrijednosnoj ljestvici. Svaka nova generacija ponovo preispituje vintage opere, selekcije su naš trajni usud sve do danas. Ipak Gotovac je s Erom u kratkom razdoblju nakon praizvedbe 1935.primio toliko pozitivnih reakcija kao ni jedno drugo djelo s ovih prostora, njegova je pozicija bila cementirana i trajno utvrđena (M.Bergamo).
Duge i naporne pripreme za prva gostovanja Ere u Splitu
Pogledavši sve ovogodišnje izvedbe Era u prvom krugu (5 predstava) zapisao sam u punom opsegu brojne pojedinosti, situacije i činjenice, kao da mi se polako otvarala spoznaja o pravom značenju i vrijednostima opere za koju i dalje ljudi govore da im je nekako skrivena, glazbeno potiskivana, literarno nepoznata. Iz današnje perspektive sve što je Gotovac radio, pa i trivijalni sadržaji života s nizom patnji, nose biljeg glazbenog nacionalizma (ma koliko taj pojam ostajao u magli i bez precizne definicije), duh preporodnog mislioca koji širom otvara vrata raznolikim glazbenim izričajima od nostalgične dalmatinske pjesme do zgrčenih uzdaha kolona na padinama krševite Zagore, asimilirajući melodijska, ritmička i harmonijska obilježja drugih etničkih skupina u novu kolektivnu osjećajnost folklorne i vokalne baštine.
Ako je Gotovac kao skladatelj bio okrenut povijesnim temama i likovima, a to znači i svom vremenu, nema zabune da će kompozicijsko-tehnički stereotipi ugroziti percepciju slušatelja. Posvuda se širio zanos nacionalnim stilom, preporodni polet koji se u glazbi 20. st. manifestira odnosom prema selu i folkloru, pjesmama i kolima (ne samo Dalmatinska zagora), a vrlo brzo i prema važnoj ulozi kazališta (lekcije Beča i scenske umjetnosti), djelima s jasnom harmonijskom podlogom i raspjevanim orkestralnim tkivom. Tu svoju startnu poziciju koja ga je vezala uz svoj narod Gotovac nikad nije napustio, nisu ga povukle nostalgične uspomene prošlost, boje i mirisi epohe koja je nestajala u tamnom talogu vremena.
Štoviše, ponosno ističe 'da svaki čovjek, a tako i umjetnik, nosi u sebi sve karakteristike kraja, života i načina mišljenja, gdje se rodio i odgojio. 'Ako sam ja po porijeklu dinarac', ispovjedno će Gotovac', ne znam zašto ne bih u svojim umjetničkim manifestacijama dao maha značajkama koje sam sa sobom donio na svijet i usisao u sredini gdje sam proveo mladost. Držim da sam tako radeći u svakom slučaju mogao biti iskreniji i istinitiji nego da sam se snobovski povodio za tuđim dekadentnim utjecajima'.
Tragom spomenutih misli Gotovac gradi svojevrsni dramski hibrid u kojemu slijedi uzročno-posljedičnu vezu između svojih junaka i zbivanja u koja su upleteni, priklanja se 'realizmu' da bi neponovljiva komična fantazija prosjala uz dodir verističkih slika u autentični svijet intimne veze mladog ljubavnog para. Gotovac, uz dragocjenu suradnju Milana Begovića, stvara operu koja ne moralizira i ne podliježe politici i povijesti kao presudnim faktorima u ljudskoj sudbini, niti tone u melodramu s moralizatorskim podukama. Konačno, Gotovac je, kako bilježi Jagoda Martinčević, 'živio za svoju glazbu. S tim je uvjerenjem i ostavio ovaj svijet. A nama danas ne preostaje drugo do odužiti mu se družeći se s njegovom lijepom i veličanstveno jednostavnom glazbom, glazbom puka do kojega mu je jedino i bilo stalo'.
Split je s oduševljenjem u svibnju 1935. dočekao Gotovčev operni prvijenac Moranu kao 'romantičnu narodnu operu', da bi potom slijedio niz drugih opera koje nisu uspjele konkurirati jedinstvenom Eri s onoga svijeta koji će svoju splitsku premijeru u reprezentativnoj izvedbi zagrebačke Opere imati dvaput u svibnju 1937. Oduševljeni kritičar Boris Papandopulo izvještava da je Gotovac 'čovjek teatra i, kao takav, uspio je da u Eru dade pravi teatar kakvog publika hoće da gleda i sluša'. Na blagoj ljuljačci sna Jakov Gotovac dočekao je u svom Splitu i treću izvedbu Era prilikom gostovanja ljubljanske Opere u svibnju 1939., da bi nestrpljivi Splićani morali pričekati oslobođenje i svoju prvu izvedbu Era 15. 7. 1947.na improviziranoj ljetnoj pozornici na Trgu republike pod ravnanjem Silvija Bombardellija i uz nazočnost skladatelja. Uronjen pod kupolu zvijezda Gotovac je svom kamenom gradu ostavio brojne darove svojega srca i duha.
Jadranski festival preteča Splitskog ljeta
Ono što je manje poznato jest Gotovčev angažman oko Jadranskog festivala koji bi u Splitu, i s vremenom u drugim dalmatinskim mjestima, našao adekvatno ljetno kulturno uporište i tako udovoljio naraslim interesima stanovnika za glazbom, tim prije što splitski teatar takve potrebe ne može više zadovoljiti. Gotovac je već 1932., u vremenu afirmacije ljetnih umjetničkih večeri u centrima Srednje Europe pokušao animirati uglednog redatelja i kulturnog animatora Branka Gavellu i skladatelja Petra Konjovića, koji je bio direktor Zagrebačkog kazališta i upravnik Narodnog pozorišta za zapadne oblasti u Sarajevu da podrže dodire različitih fikcionalnih, umjetničkih i kulturalnih sfera uključujući i turiste prema jedinstvenoj umjetničkoj cjelini koja bi implicitno i formalno otklanjala jugoslavenski muzički izraz i jugoslavenske glazbenike nauštrb zanemarenih Slovenaca (Eva Sedak i Dubravka Frankovič).
Predstave pod vedrim nebom okupljale bi ljude svih društvenih slojeva, u odabranim prostorima lakše se vrednuju kulturni sadržaji i uvjerenja, sekularizacija teatra i često okupljališta estetski marginaliziranih skupina među kojima treba diskurzivno popularizirati kazališnu umjetnost. Gotovac je već oko 1935. Jadranski festival vidio na Botićevoj poljani (Prokurative) koja može primiti oko 5000 ljudi i osigurati veliku festivalsku pozornicu i suvremene tehničke uvjete. Split bi, prema Gotovčevom viđenju, postao naša Verona koja bi osigurala ne samo kulturni prosperitet, koncertnu i opernu publiku, već i gospodarski učinak. Nasuprot dotadašnjoj interpretacijskoj praksi Gotovac se koristi modelom brze primjene u skladu s trenutačnim nahođenjem ne obazirući se na metodologiju ujednačenih stavova. Zanimljivo je, što se vidi iz raznih intervjua, ali i privatnih pisama, koliko je Gotovac bio upućen u sve kulturne probleme, predlagao je uklanjanje velikog kipa Grgura Ninskog s Peristila i otvaranje prostora Protirona za smještaj glumaca i buduće pozornice, predlagao užu suradnju sa Zagrebačkom operom i filharmonijom, stranim gostovanjima, osiguranje investicija i propagande, rješenje pitanja uznemirenih vlasnika loža u kazalištu i dr.
Prvi koncert Zagrebačke filharmonije sredinom 1936. ispunio je Peristil i oduševio Splićane, što se još jednom ponovilo. Gostovanje ovog sjajnog orkestra kojim je ravnao oduševljeni Lovro Matačić i Oskar Jozefović dio su prve turneje Filharmonije niz Jadran sa zahtjevnim programom i djelima Weberna, Wagnera, Schuberta, Čajkovskog, Beethovena, Smetane, Dvoržaka, ali i Gotovca koji je svojim sugrađanima za poklon izveo treći čin Era. Maestro je sve ovo vrijeme, koje nije hrabrilo složenom situacijom u gradu i zemlji, pokušavao utjecati na rad Splitskog kazališnog društva koje je pred oduzimanjem koncesije zbog naraslih financijskih obveza, unatoč činjenici da je repertoar za sezonu 1936.-37. sastavljen, dogovorena gostovanja, ali unutrašnje napetosti i materijalne napukline potrajat će još neko vrijeme do pronalaska izlaza iz 'modela zamke'. Gotovac se umio poigrati našim emocijama i poput Heinea podsmjehnuti ljudskim zanosima, ponekad ganutljivo, a nerijetko s humorom, što sam i sam osjetio iznekoliko susreta s njim (zahvaljujući sinu Peri). Osjetivši da se kulturni život Splita, njegovih brojnih kulturnih ustanova i kazališta polako gasi bacio se na podizanje grada kao umjetničkog djela, kazališta kao odraza i zrcala svijeta koji će se približiti narodnim masama i pokazati se jednim od spektakla moči.
Konačno splitski kolač
Jedva sam dočekao novog Era, baš kao nekad davno budio se u meni senzibilitet melankolika i sanjara, a tih mekih štimunga bilo je na pretek u toj Gotovčevoj operi gdje su emocije bučne i afektivne, likovi puni skrivenih intimnosti u drhtavim sjenama daleko od svake površnosti.
Kad se zagledate u Gotovčev lik vidjet će te osamljenika distanciranog i određenog više patnjom nego trijumfom, prije nadom nego taštinom. Nova mlada ekipa autora predvođenog već donekle iskusnim redateljem Hrvojem Korbarom odlučno se bacila na posao s ciljem da u staro kanonsko djelo unese novi duh, 'suvremeni folklor' ne oštetivši zatečeno stanje. Brojne ranije režije slijedile su, više-manje, preporuke Tomasea di Lampeduse – Moramo promijeniti sve, da bi sve ostalo isto! Tragom ranijeg redatelja Kreše Dolenčića, Korbar slijedi njegove koncepcije i signalizira samostalnu prilagodbu novom poststrukturalizmu, redefinira pojam kulture s Mercedesom kao simbolom novog društva i odsutne duhovne nadgradnje sve pod firmom junaka koji se drznuo suprotstaviti seoskom šerifu. S obzirom na stanje stvari Korbaru izmiče postojanje sumnje, stanje u kojemu imaginacijska i perceptivna moć promatrača raste kao rezultat iluzija koje se serviraju.
Kada je riječ o afirmaciji postmoderne paradigme koja izrasta iz osamdesete i nosi sobom egzistencijalnu nesigurnost, na sreću ostaje umjetnost koja će se suprotstavit zadanoj sudbini. Redatelj naprosto slijedi ideju da je u Eri bitno odvajanje estetskog od političke i socijalne 'pozadine', a proučavajući ideologiju dolazimo do poetike tradicijske kulture s identitetskim oznakama koja bi se konačno trebala motriti iz sfere suvremene prakse i nove kulturne osi. Bez vjerodostojnih argumenata, a hvaleći Gotovca i Begovića, Korbar se hvata slamke tvrdeći da bi se autori opere mogli smjestiti i u novije vrijeme gdje bi se suprotstavili moćnicima, vladarima i ljudima koji uništavaju sve oko sebe, zaboravljajući da ih i on debelo negira. Dakle, zadani Begovićev poetski libreto nije slika zbilje, već je riječ o reprezentativnoj projekciji 'socrealizma' i melodrami folklorne 'medijske slike' čija se pučka i pastoralna forma u splitskom slučaju sukobljava s urbanim ukusom.
Formula Korbara za 'novi Ero' i rekonstrukciju tradicije koja bi našla zahvalnu publiku, čini se da daje rezultate, pa neka svi zajedno zapjevaju 'Samo jedno Boga molim-da me voli kog ja volim'! Ako stare opere treba novelirati ili ažurirati da bi dobili novu publiku onda treba velika opreznost s poželjnom interpretacijom jer je rizik elitizma ili umanjenja složenosti djela velika. Opere s narodnim libretom treba osuvremeniti da bismo sačuvali njezine narative i došli do romana i nove publike koja bi sve bolje razumjela i sačuvala. Bitno je da se tako ne izgubi smisao i srž djela, da ne ostane sve na goloj radnji. Ima i onih koji za sve optužuju redatelje koji misle da mogu privući mladež tako da neke stare priče i radnje prenesu 200 godina kasnije, čak na primjeru uglednih glazbenika ili pisaca, Rezultati su najčešće pogubni, sukobljene skupine nestaju, a pojedinci se moguće zagledaju i u čudesnog Mercedesa!
Primjena novih opernih formi odavno je na tapetu. Sjećam se da su u povodu nekih Gotovčevih premijera u Splitu 1962. i kasnije organizirane stručne rasprave s učešćem brojnih skladatelja, glazbenika i pisaca. Iz sačuvanih zabilješki koje sam tada vodio moglo se vidjeti gdje smo, kakva je u nas glazbena situacija u kojoj dominira folklorni prizvuk i nacionalni polet, uz simbiozu verizma i folklora, melodijska liniju belcanta, blijedi utjecaj Mediterana, jačanje operetskog elana i življeg tempa, opasnosti da se glazbeno udaljavamo od suvremenosti u kojoj dominira primjerice njemačko-američki skladatelj i violinist Paul Hindemith, jedan od pionira europske moderne, pokretač novih pravaca i autor niza dragocjenih skladbi, rođen iste godine kad i Gotovac i Tijardović (1895.).
Mnogi aktivni redatelji u nas smatraju da treba napustiti izvorne scenske upute skladatelja pred novim konceptualnim vizijama kako bi se sačuvala relevantnost opere za suvremenu publiku. Proučavajući literaturu i stručne časopise priklonio sam se onim stanovištima koja primat daju skladateljima i njihovim željama. Događa se da tzv. Regietheater provodi svoju volju pod svaku cijenu i ugrožavaju djelo prostim prebacivanjem u suvremenost zanemarujući smisao i okružje.
Više puta se pokazalo da su suvremene reinterpretacije nezadovoljavajuće, šokantne i neprimjerene čak u velikim teatrima svijeta. Redatelji često slijede upute skladatelja tako da se izvedbe klasičnih djela i opera mijenjaju, ali ne uvijek ispravno jer treba sačuvati glazbeni i emocionalni integritet izvornog djela. Prof.dr. Petar Selem, govoreći na raznim mjestima upozorio je da je 'kod nas veliki problem memorija, pitanje nacionalne i kulturne memorije. Sve se brzo zaboravlja i svatko da želi krenuti od samoga sebe, kao da prije toga ništa nije bilo... Moderna režija nosi senzibilitet koji poštuje djelo i kroz njega se iskazuje, ali ne kroz deformacije djela, ne kroz uništavanje glazbenog i emocionalnog integriteta izvornika već prepuštajući publici da se opredijeli između tradicionalnog i modernog okružja. Primjeri uspješnih modernizacija uz uključivanje visoke tehnologije ipak nisu tako česti. Malo je onih koji su skontali dizajnerski plakat opere (Petra Ana Čubelić), ako ih ikako i ima (osobno sam anketirao ljude) on je svima ostao enigma. Najposlije evo i izjave Jakova Gotovca o zbivanjima u nama kazalištima u povodu njegovog 85. rođendana. Njega kao starog opernog mačka 'smeta da ima kritičara i njihovih pristalica u operama da su Verdi i Puccini i drugi klasičari postali dosadni. Režiseri u svojoj zaslijepljenosti da budu što 'moderniji' rade na sceni što hoće. Bez straha kažem da su takvi režiseri - ubice opere! Djela treba da budu u duhu u kome su nastala, a ne da se s njima režiseri i često i netalentirani, iživljavaju'. Da je maestro Gotovac vidio što se događa s njegovim remek-djelom u Splitu osjećao bi se kao fini porculan u vatri nesreće!
Čemu tolika galama?
Evo nas pred Erom s onoga svijeta nakon 25 godina, ponovo u Splitu uz kićene najave o čudima koja nas čekaju u niskom startu, uz novu produkciju, suvremeno čitanje, mladu ekipu bez konjskih kopita, uz nepoznata lica i grupu turista za koje sam pomislio da su siromasi i odrpanci, a ne bogati Amerikanci! Valja poznavati i čitati zanesenog Milana Begovića koji u 55. godini sve nataložene slike, mirise i skrivene putove njegove Vrlike nosi sobom praćen nekom nevidljivom svjetlošću u glazbeni zagrljaj Jakova Gotovca. Dva grčka telamona koji povezuju još neotkopani put do Vrlike koja je skoro nagrađena jedinstvenom studijom Dr.sc. Miljenka Buljca Libreto Ero s onoga svijeta i književni zavičaj Milana Begovića.
Nimalo jednostavan zadak za mladog redatelja Hrvoja Korbara i dva dirigenta Mikhaila Sinkevicha i Josipa Šegu. U autorskom timu mahom mlade umjetnice neke još i studentice: scenografkinja Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, za scenski pokret zadužena Blaženka Kovač Carić, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, oblikovatelj tona Damir Punda, asistentica scenografkinje Marta Grubišić, zborovođa Maro Rica.
Redateljski posao od podizanja zavjese izložen je procjenama javnosti i a to znači i prošlosti koja se motri sa stajališta aktualnosti ili tradicijskih zanosa za prošlošću. Procjena prošlosti koja sublimira i duhovnu dimenziju ponekad se zloupotrebljava i priziva kao važan argument u raznim sporovima. Režija svakako utječe na operno iskustvo, glazbenu izvedbu, pertinentnu vizualnu dramu, lako se stvara spektakl ili ignorira pojedini lik. Sve je to bilo vidljivo i u Splitu gdje je akcent bio na vanjskom bljesku, dok su psihološki sadržaj ili metaforični podtekst potisnuti. Kako je riječ o složenom dijaloškom tkivu s glazbenim učinkom prišlo se realističkom prosedeu. Redatelj je dosta striktno koristio raspoloživi prostor u kojemu se glumcima nisu dozvoljavale improvizacije što je na više mjesta ipak događalo. Operacija rekontekstualizacije sačuvala je bez većih povreda partituru i libreto Era s ciljem da se očuva glazbena i emocionalna moć, dok su scenografija i novi estetski sloj trebali izvedbi upisati univerzalnost širih percepcija. Svoj senzibilitet režiser izražava kroz modernu produkciju, kroz sve ono što je u kratko vrijeme morao pročitati identificirajući glavne točke drame i raspored događanja.
Scenografija opere povjerena je mladoj studentici diplomskog studija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci Paoli Lugarić Benzia, što je nesumnjivo veliki izazov unatoč ranijem sudjelovanju u nizu manjih projekata. Istraživanje povijesnih i suvremenih detalja, definiranje scene složenog seoskog života i individualne zbilje, fokusiranje na postizanje energetski novog narativa uz suradnju svih koji čine okruženje i raspoloženje.
Polivalentni zadaci i osmoza horizonta koji vode u psihološke dubine i silnu količinu vizualnog istraživanja padaju na leđa scenografkinje uz ograničeno vrijeme do premijere. Čini se da je scenaristica slijedila glavne ideje redatelja pa su dramaturška koncepcija i scenska realizacija tražile put koji će biti izvan tradicionalnih, dijelom ažuriranih i minimalističkih. Za redatelja scena je konkretan materijalni prostor kojeg treba ispuniti fizičkom akcijom, kostimima, dekorom, svjetlom uz pretpostavku da i eksperiment pomaže da se opera održi živom. U pravu su suvremeni producenti koji se ne zadovoljavaju raznim pokušajima, već stečenim znanjima, iskustvima, suvremenim senzibilitetima.
Pred set designerom veliki je zadatak realizirati sve što se može vidjeti prvenstveno u trećem činu Na derneku. Rijetki su kreativci, posebno mlađi, koji su u stanju s toliko strasti, zanosa i preciznosti ugraditi suvremeni duh nekadašnjim mitološkim objektima. Na skučenom prostoru mizanscene teško je pratiti sva zbivanja, postavljene prodajne šatore, gotovo dosadne prodavače hrane ili nakita, intimne obračune, šetnje u krugu i naslućivanje tegoba i obračuna, roditeljski patchwork. Veliki konj od slame dobar je primjer postmoderne koja mijenja ideje stvarnosti i pred nama je već 'doba simulacije', kako ga naziva francuski književnik Jean Baudrillard, izokreće se smisao, svijet istine zamjenjuju znakovi i simboli, dominira igra suptilnih varki. Spada li u to i slika Dinare uokvirena umjesto učinkovitija video projekcija koja bi pokrila cijelo sjeverno krilo kao u prirodi, od najave da će se među seljacima konačno naći i oni koji su folklornu nošnju zamijenili urbanom našlo se tek četiri blijeda primjerka (od 28 skica modela u programskoj knjižici!), a pojava turista mogla se bolje iskoristiti da ne spominjem crvene kišobrane na nebu iznad derneka. I Gotovac i Begović gledaju na život otvorenim očima, nisu se udaljavali od stvarnosti i svog umjetničkog zadatka, život sela i ljudi u njemu promatraju kao insideri koji sve znaju i fokusiraju se na recitative natopljene ritmom i akcentima. Predaleko bismo trebali posegnuti kada bi se ispod vanjskog bljeska otkrile ispovjedne i autonomne teatarske ideje nepoznatog predznaka, čak kada je u pitanju dodir tragedije koja je, kako kaže slavni engleski mislilac Aldous Huxley 'kemijski čista' umjetnost i ne obraća pažnju na sitnice svakodnevnog života.
Pokazalo se da bi brži tempo i gušći ritam s bolje organiziranom atmosferom i stilskom slobodom, ne zaboravljajući dodir komične fantazije, postigao uvjerljiviji kazališni rezultat. Suradnici redatelja i scenografkinje, Tea Bašić Erceg (kostimi), Blaženka Kovač Carić (scenski pokret), Vesna Kolarec (svjetlo), Marta Grubišić (asistentica scenografkinje) i Damir Punda (ton) potvrđuju svojim radom da je njihova individualnost ono što određuje dosege njihovog umjetničkog djela, bez obzira na činjenicu da svima opera nije prvi izbor i da dodir između slikara, scenografa i kostimografa nije uvijek bio najsretniji, premda se svi nadaju da je njihova budućnost upravo u klasici i operi.
Razgovori o opernom pjevanju ne prestaju, knjige se gomilaju, a silni stručnjaci dolaze s novim odgovorima na stara pitanja-zašto se situacija u operi promijenila i može li ona izdržati narednih 100 godina? Ojačala je u svijetu percepcija o padu opernog standarda, štoviše neki ozbiljni muzikolozi podržavaju svako eksperimentiranje jer i to pomaže da se operna umjetnost održi na životu, ma što o tomu mislili skladatelji i libretisti. Ako se navedenom doda rizično pitanje što je važnije u operi-riječi ili glazba, može se dogoditi da se zapletemo u vlastitoj spletki.
Opera se ne smije prelijevati izvan svojih okvira ako ne mislimo na pozornicu theatrum mundi. Generacija X ne ide u operu da ih se vidi (Split je dobar primjer) skloniji su komornim sastavima pa i operi, ali ne onoj preko elektronskih medija nego, pazi sada, golom ljudskom glasu kojeg smo čuli na splitskom Eri i sličnim intimnijim produkcijama koje se, uz pomoć 'merđe', zaklinju Viva la opera!
Već prvi taktovi donijeli su raspjevanu melodiku, mladenački žar, raznolike kontraste, romantične zanose i glazbene efekte koji su trebali dočarati lokalni kolorit i nimalo jednostavni unutrašnji intenzitet.
Dirigent Mikhail Sinkevich bio je pred složenim zadacima da napjeve folklornog prizvuka (oslobođene dominacije talijanske instrumentacije) i poetične suptilne nijanse oprezno poveže. Da bi se došlo do stapanja solista i orkestra trebalo je više raditi, posebno paziti na kratke govorne dijaloge s glazbenim brojevima. Zanimljivo je uočiti da se gotovo kod svih solista javlja problem s tonskom artikulacijom posebno u izvođenju govorno-melodijskog recitativa između pjevane i izgovorene riječi, čega ima dovoljno u Eru. Govorni element mora biti u ritmu i čistoj intonaciji. Ako dirigent ubrza tempo najveći broj pjevača ne mogu izgovoriti Begovićeve stihove, nastaje buka i panika da se na vrijeme vrate natrag. Više od polovice jedinstvene Begovićeve dragocjene lirike tako je nestalo. Spomenuti problem nije samo naš, nekoliko poznatih svjetskih stručnjaka bavi se recitativom (Ingo R. Titze, Principles of voice production,2000; Johann Georg Sulzer, Recitativ, 1967.etc.).
Trud kojeg je uložio m.o. Sinkevich u pripremi Era uzeo je svoj danak, iscrpljujuće vježbe sa solistima i Zborom, nedovoljna pažnja u postizanju piana, gubitak izjednačenih registara što završava često nestabilnom intonacijom ili takvom bukom zbog instaliranih pojačala i loših posljedica. Svakako pamtimo vrijednog splitskog dirigenta u boljem izdanju. Njega je u petoj izvedbi Era zamijenio spremni i dinamičniji Josip Šego. Već duže vrijeme čujem da bez 'bubica' nema nastupa! Raduje stav vrlog tonca Damira Punde kako je bilo divno 'onijeh' dana. Pomislio sam da i zborovođa Maro Rica čuje što sve fali nekad slavnom Zboru, piana valjda najviše!
Zabilješke o nastupu pjevača
Mića - Ero - Martin Sušnik, Domagoj Dorotić, Vladimir Garić
Cilj umjetnosti nije da predstavi vanjsku pojavnost nego njihov unutarnji značaj, kazao je Aristotel. To se odnosi i na kazalište, umjetnike koji se bave pojedinačnim egzistencijama pod iluzionističkim efektima svjetla, sve bez kriterija za njihovo simboličko vrednovanja i diskurzivni utjecaj na stvarnost.
Naslovni junak, po staroj tradiciji, ponovo je došao iz Slovenije - Martin Sušnik, mladodramski tenor (tenore lirico spinto) koji je zapravo najveće prijatno iznenađenje u gradu koji ga je ranije upoznao. Radi se o prodornom, toplom i ugodnom tenoru, lako pokretljivom i sa zavidnim visinama. Te kvalitete otvorile su mu vrata uglednih opernih kuća i znatno proširile repertoar. Kao simpatični Ero, koji govori odličnom dikcijom, osvojio je brojne Splićane.
Kostim Era oblačio je dvaput i tenor Domagoj Dorotić, dobro poznat u Splitu po nizu ostvarenih opernih uloga. Ero ni po kojem principu ne spada u lakše uloge i samo stalnim vježbanjem mogu se dosegnuti zahtjevni zadaci. Dorotić je u posljednjem Eru oduševio publiku, tamnijim tonovima, lakom pokretljivošću i jačinom tona koji ponekad ne dopiru do propisanih vrhova.
Još je jedan tenor pozvan da donese svojeg Eru - Vladimir Garić, koji se povremeno javlja u glavnim ulogama. Njegova pozicija nije do kraja jasna pa je utoliko iznenađenje veće. Nakon samo jedne probe zablistao je Garić kontrolom nad dahom, zvučnošću i čistim glazbenim izričajem. Možda se njegova 'rezervirana' pozicija počne mijenjati kod jače spoznaje 'unutrašnje kontrole' da su tenori zapravo rijetka vrsta.
Gazda Marko - Božo Župić, najkraće onaj koji nas u ovoj komičnoj operi uvodi u lakrdiju pa iz nje izvodi, neprestano u potrazi za identitetom koji bi da se zlurado osloni na obredno značenje. I dok Marko u složenom svijetu nosi strogo-blagu masku psihološki intonirane glume koja ga akreditira kao sazrelog glumca, on brzo pronalazi nove komične gegove i ironičnom stilizacijom ruši dostojanstvo seljačke duše.
Župić je prije svega pjevač koji se ne zadovoljava površinskim slojem, on želi kreirati komičnu fantaziju i braniti lik čiju garderobu nosi. Njegov je glas gust, dubok i snažan i ne prijeti opasnost da će ga pojačani orkestar utihnuti (basso profondo). U rijetkim lirskim trenucima dirnut nostalgičnim uspomenama kao da se pred njim otvara slika autentičnog svijeta, boje i mirisi djetinjstva. Impresionira scenskim nastupom, premda se od njega još mnogo očekuje u nijansiranom izrazu i izgovoru (recitativo arioso), primjeni piana i usavršavanju legata (basso cantante).
Gazda Marko - Mate Akrap, ima sve više vokalnog iskustva i lijepih rezultata odakle i primjena 'nomadskog kretanja' zbog gostovanja u raznim sredinama. Brzi uspon rezultat je potpune predaje vokalnoj karijeri i novim planovima. Zanimljivo je da je Akrap već u travnju 2018. prvi put pjevao gazda Marka koji mu je prirastao srcu. Primijetio sam da su u poznatim časopisima rasprave o rasponu, fleksibilnosti i famoznoj vezi bas-bariton vrlo živahne. Svi se slažu da je solidan i dobar operni bas onaj koji objedinjuje vokalne, fizičke i interpretativne vještine koje koriste u, nadamo se, važne socijalne, kulturne i demokratske ciljeve. Ostavio sam za kraj ono što svi znamo, Akrap teško prodire ispod površinskog, kozerskog sloja pa i onda kada je na domaku strogo psihološke varijacije i daha vedrine neposredno s ulice i zaboravljene mladosti.
Doma - Terezija Kusanović, Ivona Bosančić Lasić i Bjanka Ivas
Tri nove dame na mjesto zbunjene Dome, svaka na svoj način posebna, ne hvataju realnost ili ako da onda je to hotimično s karikirane strane. Kada govore o onome što ulazi u njihov unutarnji svijet i poticajno jača imaginaciju, misle na umjetnosti. Ima tu i naturalizma i romantizma, tople idile, poezije s kojom su srasli uz rodno tlo. I dok se Doma Tereze Kusanović oslobađala od osamljenosti i skrivenog intenziteta prkoseći mladom paru samovoljnom i bukom bez umjerenosti i ponekad slabije kontrole vrsne glumice; Ivona Bosančić Lasić više je okrenuta sebi, svom izgledu, nervoznim lutanjima s crnim naočalima, neizvjesnosti koja je možda igra suptilnih varki premda s ugodnim mezosopranskim registrom. Bjanka Ivas u Domi vidi preokupaciju, 'duh vremena' koje traži satisfakciju od napaćene sudbine. Njezin je mezzo homogen, izjednačen po zvučnosti i boji, zaslužan da ga češće čujemo.
Mlinar Sima - Marko Lasić - U HNK Split angažiran je već 20 godina i ostvario je dosta manjih i većih uloga, polazio brojne vokalne seminare i uspio svladati razne probleme vokalne tehnike. Lasić je svoj lirski bariton (baritono lirico), lakih visina i potrebne ekspresije izbrusio, ali još se nadamo većoj dinamičnosti i psihološkom nijansiranju.
Đula i tri soprana Josipa Lončar, Neda Pejković, Maja Andrijolić
Odnekle mi je dojurilo da poezija ne smije biti zaključana u muzejske fondove niti je mogu govoriti ljudi koji taj pojam ne poznaju, ali pravi umjetnici da... radi njih treba posvuda podizati Teatre poezije, slijediti stope Gotovca i Begovića, Tina i Lorce, Joycea i Jesenjina...
Josipa Lončar svojim je upornim radom i zalaganjem otvorila karijernu parabolu koja se i dalje penje. Nanizale su se sopranske uloge na čelu s Luciom di Lammermoor u HNK Zagreb, gdje je angažirana kao solistica, ali uz drugi fakultet i niz interesa pokazala je svoje organizacijske i pjevačke umješno. Njezina Đula potvrdila je kvalitete i senzibilnost lika mlade i odlučne djevojke; Neda Pejković prije stalnog angažmana u HNK Split, a nakon završene Akademije primljena je u kazališni Zbor a potom sudjeluje u više projekata od Ljubavnog napitka, Aide, Krabuljnog plesa do nedavno u Eru, uz Tijardovićevu Avanturu u Šangaju i Kraljicu lopte. Publika i kritika su pozitivno ocijenile njezin sopranski rad, a mlada Neda nalazi vremena za usavršavanje i nove planove poput Jelene, Violette i dr. Slična sudbina prati i drugu članicu Zbora Maju Andrijolić koja je stekla veću stručnu poduku kod nekad slavnog tenora Ante Ivića, a kasnije na Akademiji uz čitav niz većih ili manjih uloga: od Sour Angelice, Pamine, Adine do Dome, uz niz drugih dobrotvornih koncerata i nastupa.
U realizaciji Ere sudjelovalo je još dosta mladih ljudi, suradnika, asistenata, korepetitora... svakako Orkestar i Zbor HNK, FA Jedinstvo koji su tamniji nego su ikada bili... Sve se vidi i osjeća kao da smo u Vrlici... život je svima strpljenje, rastanak ili prvi susret... Naši su prozori stalno otvoreni i pitam se gdje su se skrili oni koje smo jednom voljeli...
