Arhitektonski ured VG13 Architects predstavio je natječajni prijedlog za stadion Maksimir i Sportsko-rekreacijski centar Svetice. Kako su naveli na svojim stranicama, prijedlog polazi od teritorijalnog sagledavanja Zagreba, a ne od izdvojenog problema zamjene nogometnog stadiona.
Stadion kapaciteta 35.000 gledatelja zamišljen je ne kao zatvoreni oval, nego kao četiri zasebne tribine raspoređene oko igrališta. Njihovim blagim međusobnim pomakom uglovi ostaju otvoreni, čime se stvaraju uokvireni pogledi prema okolnom drveću te omogućuje prolazak svjetlosti, zraka i pješačkih tokova kroz obod stadiona. Iz parka se građevina doživljava kao niz niskih, nakošenih krovnih ploha koje se uzdižu iznad krošanja, a ne kao jedinstveni zatvoreni volumen. Time se projekt namjerno udaljava od uobičajene tendencije suvremenih stadiona da se oslanjaju na kontinuirane ovojnice kao sredstvo oblikovanja identiteta i kontrole okolišnih uvjeta.
Strategija se nadovezuje na nasljeđe postojećeg stadiona Maksimir Vladimira Turine, čije je rušenje predviđeno. Turina je svoj projekt opisivao kao otvorenu krajobraznu arenu, a njegova arhitektonska snaga djelomično je proizlazila iz razmaka između monumentalnih betonskih tribina. Projekt VG13 ne reproducira te oblike, niti novogradnja može razriješiti pitanje materijalne baštine koje otvara rušenje postojećeg stadiona. Umjesto toga, reinterpretira temeljnu prostornu ideju prethodnika: praznina između tribina može biti arhitektonski element, a krajobraz može ostati prisutan u doživljaju sporta.
Projekt razdvaja unutarnje i vanjske uvjete stadiona. Unutar gledališta strme tribine, gusto raspoređena sjedala i kontinuirana linija krova trebali bi stvoriti koncentrirano vizualno i akustičko okruženje kakvo se očekuje na nogometnim utakmicama. Izvan gledališta obod ostaje propustan, s predprostorima, natkrivenim terasama, stubištima i krajobraznim prijelazima koji omogućuju korištenje prostora i izvan termina održavanja događanja. Ta je dvostruka koncepcija uvjerljiva na nacrtima i vizualizacijama, no zahtijeva pažljivo operativno razrađivanje kako nužne mjere kontrole velikog objekta ne bi svele njegov javni rub na niz ograđenih i neaktivnih zona.
Arhitektonski izraz stadiona oblikuju nagnute, presavijene plohe koje istodobno imaju više funkcija. One oblikuju profil gledališta, nadstrešnice na ulazima, omogućuju organizaciju komunikacija, formiraju terase i povezuju uzdignute tribine s javnim prostorom u razini tla. Umjesto da se fasada dodaje zasebno osmišljenom nosivom okviru, projekt čini presjek i kretanje čitljivima kroz vanjski profil građevine. Taj je učinak najizraženiji na otvorenim uglovima, gdje se rubovi krova i nagnute konstrukcije tribina doimaju kao elementi koji se razdvajaju i klize jedan pokraj drugoga.
Iza te vizualne povezanosti stoji namjerno konstrukcijsko razdvajanje. Stadion je podijeljen na četiri neovisna krila s dilatacijskim spojnicama, što omogućuje svakoj tribini da zasebno odgovara na toplinska pomicanja, građevinske tolerancije i promjene opterećenja. Istočna i zapadna tribina dijele ponavljajuću konstrukcijsku logiku, dok sjeverna i južna odgovaraju različitim programskim i geometrijskim uvjetima. Takva podjela donosi praktične prednosti u faznosti gradnje, popravcima, pregledima i mogućim budućim preinakama. Ona ujedno znači da kompozicija od četiri tribine nije samo oblikovna gesta, jer arhitektonskoj fragmentaciji odgovara izvediv konstrukcijski sustav.
Donju konstrukciju čine predgotovljeni armiranobetonski stupovi i stepenasto oblikovane tribine, dok se iznad njih protežu lagani čelični rešetkasti nosači koji podupiru krov. Ti su sustavi zamišljeni kao dva odvojena konstrukcijska svijeta: beton daje gledalištu masu i trajnost, dok čelik omogućuje da krov ostane razmjerno tanak i široko izvučen. Njihova blizina stvara vizualni dojam kontinuiteta, bez prijenosa krovnih opterećenja na konstrukciju tribina. Prošireni metalni zasloni i mrežaste površine čine završni vanjski sloj, filtriraju sunčevu svjetlost i zaklanjaju komunikacijske zone, a istodobno zadržavaju djelomičnu vizualnu povezanost između prostora za kretanje gledatelja i krajobraza. Svedena paleta betona, pocinčanog čelika i metalne mreže proteže se i na atletske i zatvorene sportske objekte, stvarajući dosljednost bez nametanja jednakih oblika različitim sadržajima.
Strategija mobilnosti daje prednost središnjem krajobraznom prostoru pred pristupom osobnim automobilima. Tramvajske, autobusne, pješačke i biciklističke rute čine osnovnu mrežu dolaska, dok su parkirališta i operativni promet premješteni na rubove lokacije i pod zemlju. Stadion uključuje podzemno parkiralište s odvojenim pristupima za javnost, servisne službe i potrebe organizacije događanja, dok se širi kompleks oslanja na zajedničku infrastrukturu nogometnih i atletskih sadržaja. Na lokaciji je predviđeno približno 1500 natkrivenih mjesta za bicikle, što pokazuje da je biciklistički promet dio prostorne koncepcije, a ne naknadno dodan sadržaj uz pojedine ulaze.
Na južnom rubu prometno čvorište Borongaj zamišljeno je kao javni prag između javnog prijevoza i sportskog krajobraza. Autobusna infrastruktura i podzemno parkiralište povezani su s javnim trgom, tramvajskim vezama, manjim sadržajima za svakodnevne potrebe i natkrivenim komunikacijskim prostorima. Niske natkrivene strukture izbjegavaju monumentalni izraz ulaznog portala, a umjesto toga funkcioniraju kao paviljoni koji organiziraju orijentaciju i prostor za čekanje. To je važno jer čvorište mora funkcionirati običnim radnim danima, kao i tijekom naglog povećanja broja posjetitelja povezanog s velikim događanjima. Projekt to vremensko preklapanje tretira kao urbanistički uvjet, a ne samo kao prometni proračun.
Zajedničko korištenje ugrađeno je i u širi raspored sadržaja. Rukometna arena te dvorana za košarku i futsal objedinjene su u jednom volumenu, čime se smanjuje površina koju građevine zauzimaju i omogućuje zajedničko korištenje instalacija, komunikacija i tehničkih sustava. Postojeći bazenski kompleks zadržava se i povezuje s novim pješačkim rutama i javnim prostorima. Predprostori stadiona, natkriveni prostori za kretanje gledatelja i trgovi uz prometno čvorište predstavljeni su kao prilagodljivi prostori za tržnice, rekreaciju i lokalna događanja, a ne kao površine koje oživljavaju isključivo tijekom događanja s ulaznicama. Vizualizacije prostora nakon natjecanja prikazuju buvljak i neformalna okupljanja, no arhitektonska se ideja manje oslanja na organizirana događanja, a više na dostupnost prostranih, vremenski zaštićenih površina koje mogu prihvatiti različite oblike javnog korištenja, opisali su.
