Božidar Maljković danas je svečano primljen u Kuću slave splitskog sporta. Legendarni trener s Jugoplastikom je osvojio dva naslova prvaka Europe i uvijek ističe da u Split rado dolazi. Tako je bilo i danas.
- Tu slučajno prolazim i vidim neka gužva. Kažem: 'Ajde da svratim da vidim što se događa' - rekao je Maljković.
Potom je ispričao zanimljivost.
- Na kraju života jednog od najvećih genijalaca Nikolu Teslu pitali su postoji li Bog. To mu je bila jedna od posljednjih definicija. Rekao je: 'Ja ću pokazati da postoji, makar i matematičkim putem.' Potječem iz obitelji ateista, moj otac je bio vojno lice. Dugo sam bio u dilemi postoji li Bog. Dolazeći ovdje, kada me Biba pozvao, i ovdje prisutni Sabalić, Bepo i Žele, pomislio sam: 'Što baš mene?', Pojavila se u tom trenutku velika duga kakvu nikada nisam vidio u životu. Imam tri svjedoka, ženu i dvoje djece - iznio je.
Osvrnuo se i na uspjehe Jugoposlatike.
- U Splitu su me tada dočekali fantastično. Od prvog dana nisam bio primljen kao gost, nego kao da sam ovdje odrastao. Došavši ovdje, svaki naš trud, naši izgubljeni vikendi, odvojenost od obitelji pozlatili su se. Imao sam zadovoljstvo da sretnem ljude u Upravi koji su bili eksperti za taj posao, vrhunske igrače... Kad smo osvojili titulu prvaka Europe u Munchenu, sjedimo tako doma jednom pred ručak, pijemo šljivu. A mene otac pita: 'A je li ti, kad ćeš početi konačno nešto ozbiljno raditi'. On je htio da budem odvjetnik. A ja sam uvijek želio biti šef sam sebi. To je danas moja kćerka Marina. Bila je dva puta prvak Europe sa Srbije, prvak Europe s Fenerom, Eurokup s Galatasarayem... - naveo je.
Progovorio je i aktualnom stanju splitske košarke.
- Boli me stanje moga kluba danas. Obišao sam renovirane klupske instalacije, jako su dobre. Mi to nismo imali. U njima se mora dobro igrati. Budžet kluba je, kažu mi, oko 500-600.000 eura. Najslabije plaćeni igrač u Beogradu ima toliko. Je li moguće da u Splitu nemaju dvije velike kompanije da daju neki dinar najvećem klubu u povijesti europske košarke?! Danas kada ti treba da daju neki neki dinar, kao da se rastaju s dušom. Teško mi je gledati moj tim u takvoj situaciji, u jednom gradu koji nije tako siromašan.
Istaknuo je i kako su u tom vremenu svi živjeli za klub.
- Ljudi koji su pratili klub su živjeli za njega, počevši od spremačica i svih ostalih. One su živjele za klub, živjele za nas. Druge bi čistačice drugdje onako malo očistile i otišle, ove su patile sa nama. Najteža moja utakmica bila je ona finalna s Partizanom. To je bila opasnost da nestaješ sa svih mapa, da nam ako ne uspijemo uzmu Tonija, Dina, i da smo 'za džabe krečili'. Mi imamo šest razlike, idemo u svlačionicu, a one plaču. Svaki sektor kluba je radio fantastično.
Ispričao je i kako su doveli Zorana Savića.
- Ja sam pomislio, otići ću iz kluba kad tad, hajde da bude jaka Jugoplastika i kada odem. Zvao sam Željka Jerkova, kada sam čuo da Cibona hoće Zorana Savića. Vozali smo ga po otocima dok nije počeo prijelazni rok. Toni Kukoč je nakon finala Kupa prvaka 1991. godine na konferenciji za medije na konstataciju nekog novinara da je MVP finala kazao: 'Nisam ja nego Zoran Savić.'
Za kraj je poručio:
- Jedini sam trenirao jedini dva najveća kluba Barcelonu i Real, ali samo se priča o Jugoplastici. Što je to opčinilo ljude da su potpuno hipnotizirani, da tako vole Jugoplastiku. U dva sata je dvorana bila puna, a tek u šest sati igramo. U Tivoliju je pred dvoranom bio red od 500 metara za ulazak u dvoranu na našu utakmicu... Htio sam da moji igrači budu gospoda, ali morao sam to biti i ja, da ne radim tehničke greške, da ne skačem po klupi. Dobili smo nagradu za fair play. Dvadeset godina karijere poslije nisam dobio tehničku grešku, kao ni moja kćerka.
Emotivan je bio i Željko Jerkov.
- To je bila velika bajka. Premalu količinu poštovanja smo ovdje iznijeli prema igračima. Imali smo neviđene talente, gdje jedan vrhunski kuhar od njih može napraviti top jelo. Nema kluba u Europi koji je napravio toliko svojih igrača. To nema nitko. Nama su sve najveće zvijezde kluba napravile prve korake u ovom klubu. Uz to dolaze kvalitetni igrači sa strane koji smo se uklapali, poput Šolmana, mene - rekao je Jerkov, a potom opisao kako se klub odlučio na dovođenje Maljkovića.
- Izvukli smo ga iz rukava. Trebao nam je novi mladi trener. Raspitali smo se kod Žeravice i Nikolića, odlučili smo stati iz njega. On je imao znanja, želje, imali smo užasno talentiranu momčad i to je onda dovelo do ovih uspjeha. Temeljem toga smo proglašeni za najbolju momčad 20. stoljeća. Dogodilo se čudo, moramo biti zahvali smo smo svaki od nas svojim dijelom tome pridonijeli. Ali prije svega bio je to neviđeni talent igrača, daj Bože da se to ikada više ponovi.
O Maljkoviću je govorio i Branko Macura.
- Mi smo u München otišli kao totalni autsajderi. Zadnji smo od sve četiri momčadi bili po redu za trening. Prije puta za München, razbolio se pomoćni trener Pero Vučića i nismo imali pomoćnog trenera. Sjedio sam na klupi. Govorio mi je Božo da mu javljam kad naši igrači dobiju drugi, odnosno treći faul. Danas treneri imaju po četiri-pet pomoćnika uz trenera. To su detalji kako smo skromno krenuli. Imali smo nezaboravan doček.
