Tijekom Frieze Weeka, 12. i 13. listopada, troje umjetnika iz Splita izvelo je gerilske performanse na različitim lokacijama u Londonu, pretvarajući javni prostor u platformu za suvremenu umjetničku scenu koja smatra da je predugo bila zanemarivana.
Muškarac ogrnut britanskom zastavom, u punk majici s natpisom THANK YOU FOR WAITING (HVALA ŠTO STE ČEKALI), hoda od mosta nasuprot britanskom parlamentu prema Buckinghamskoj palači. U blizini nultog meridijana u Greenwichu ljudske figure omotane zlatnom folijom za preživljavanje zauzimaju prostor između geografije i simbolike. U Regent’s Parku žena u crvenoj haljini izlazi iz svježe iskopanog groba.
To nisu prizori iz filma. Riječ je o trima umjetničkim intervencijama koje su u Londonu izveli Dino Grčić, Petar Grimani i Sunčica Perišin Tomljanović, umjetnici iz Splita, okupljeni pod zajedničkim nazivom FUCK IT! Grčićev ARRIVAL i performans I REFUSE TO BE BURIED ALIVE Sunčice Perišin Tomljanović izvedeni su 12. listopada, dok je Grimani svoj rad LOOKING FOR ULURU predstavio 13. listopada.
Njihov je projekt izveo umjetnost iz galerije na ulicu, postavljajući pitanje koje nadilazi granice Hrvatske: što se događa kada si umjetnici više ne mogu priuštiti čekanje na institucije, publiku i tržište koji bi ih trebali podržavati?
Intervencija je ujedno prvi projekt inicijative #LivingCroatianArtists, odnosno #TheLCAs, umjetničke platforme koju pokreću sami umjetnici, s ciljem stvaranja prilika za hrvatske umjetnike kroz međusobnu podršku, zajedničku produkciju, kolektivnu promociju i međunarodno povezivanje.
Umjesto da čekaju poziv u postojeću londonsku umjetničku infrastrukturu, umjetnici su javni prostor pretvorili u vlastiti izložbeni prostor. Grad je postao galerija, prolaznici publika, a društvene mreže sredstvo povezivanja s ljudima izvan neposrednog susreta.
Naslov je namjerno izravan. FUCK IT! istodobno je uzvik frustracije i izjava neovisnosti: ako ne postoje uvjeti za vidljivost umjetnosti, umjetnici ih mogu početi stvarati sami.
Tri performansa, tri izazova
U radu ARRIVAL, Dino Grčić pretvorio je svoje kretanje središtem Londona u performans o identitetu, pripadanju i kulturnoj satiri. Ogrnut britanskom zastavom i odjeven u punk majicu s natpisom THANK YOU FOR WAITING, krenuo je s mosta nasuprot britanskom parlamentu prema Buckinghamskoj palači.
Spoj nacionalne simbolike, političke moći i punkerske drskosti pretvorio je običnu šetnju u susret s britanskim identitetom i iskustvom dolaska iz neke druge sredine. Natpis na majici ostavljao je prostor za različita tumačenja. Tko je koga čekao i zbog čega? Je li riječ o izrazu zahvalnosti, optužbi ili ironičnom osvrtu na očekivanja koja se postavljaju pred one koji ulaze u kulturni prostor druge zemlje?
U radu LOOKING FOR ULURU, Petar Grimani izveo je performans-instalaciju u Greenwichu, u blizini nultog meridijana. Koristeći ljudske figure omotane zlatnom folijom za preživljavanje, rad je povezao mjerenje svijeta, potragu za točkom orijentacije i ranjivost ljudskog tijela.
Folija je istodobno funkcionalna i dragocjena: riječ je o materijalu za hitne situacije, povezanom s preživljavanjem, koji istodobno reflektira izgled zlata. Ta napetost između zaštite i vrijednosti provlači se kroz rad, otvarajući pitanja o tome kako se ljudi određuju prema svijetu i kako društvo odlučuje što, odnosno koga, smatra vrijednim.
U radu I REFUSE TO BE BURIED ALIVE (Odbijam biti pokopana živa), Sunčica Perišin Tomljanović prenijela je pitanje umjetničkog opstanka u Engleski vrt Regent’s Parka, nedaleko od izložbe Frieze Sculpture.
Odjevena u crvenu haljinu, izašla je iz svježe iskopanog groba. Performans se bavio onime što umjetnica vidi kao brisanje značenja i vrijednosti njezina rada kroz način na koji se on doživljava unutar kulturnog konteksta u kojem nastaje. Nije riječ samo o zahtjevu za priznanjem. Riječ je o odbijanju da se sam rad pokopa zato što kulturne i političke okolnosti u kojima nastaje onemogućuju da njegov značaj bude primjereno vrednovan.
Nakon performansa na mjestu su ostali svježe prekopana zemlja i otvoren, prazan grob. Instalacija nije ponudila jednostavan rasplet. Ostali su tragovi pokušaja pokopa, ali i fizički dokaz odlaska.
Za Perišin Tomljanović taj je čin nadilazio osobno iskustvo i dao izraz umjetnicima čiji su radovi marginalizirani, zanemareni ili podcijenjeni. Grob je postao istodobno osobno mjesto otpora i šira slika umjetničkog brisanja.
Problem stvaranja umjetnosti u Splitu
Troje umjetnika pripada različitim generacijama i djeluje kroz različite umjetničke prakse, ali njihovo sudjelovanje u projektu proizlazi iz zajedničkog iskustva samostalnog stvaranja kulturnih prilika.
Split ima dugogodišnju umjetničku zajednicu i povijest značajne kulturne produkcije. Ipak, prema riječima umjetnika, suvremenoj umjetničkoj sceni nedostaje infrastruktura koja bi omogućila trajnu umjetničku autonomiju te vidljivost na lokalnoj i međunarodnoj razini.
Umjetnička se vrijednost, smatraju, prečesto mjeri tržišnom privlačnošću. Prepoznatljivi, realistični oslikani prikazi regije nailaze na tržište koje ih prihvaća lakše nego eksperimentalne, konceptualne ili istraživački utemeljene umjetničke prakse.
Rezultat je proturječje poznato umjetnicima iz mnogih sredina izvan velikih kulturnih centara: radovi postoje, ali strukture koje bi im omogućile cirkulaciju, pronalaženje publike i ostvarivanje održivih prihoda ostaju ograničene.
Za umjetnike u Splitu to često znači vođenje dvaju profesionalnih života. Jedan osigurava plaću, dok se drugi, umjetnička praksa, odvija usporedno s njim. Stvaranje se nastavlja ne toliko iz ljubavi prema umjetnosti koliko iz duboke potrebe. Za umjetnika stvaranje nije izbor, nego potreba.
Problem nije nedostatak umjetničke produkcije. Problem je jaz između stvaranja rada i uspostavljanja uvjeta u kojima se taj rad može vidjeti, o njemu raspravljati, podržavati ga i od njega živjeti.
FUCK IT! taj jaz uzima za svoju temu, ali odbija prihvatiti da je riječ o nepromjenjivoj činjenici.
Što Hrvatska može naučiti od Young British Artists?
Ambicije inicijative podsjećaju na nastanak pokreta Young British Artists (YBA) krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina. Umjetnici okupljeni oko tog fenomena izgrađivali su mreže, organizirali izložbe i razvijali odnose s kolekcionarima i komercijalnim galerijama u vrijeme kada su nove umjetničke prakse dovodile u pitanje ustaljena očekivanja.
Njihova povijest korisna je referentna točka za #TheLCAs, iako su konteksti različiti. Cilj nije ponoviti pokret YBA, nego prepoznati što se može dogoditi kada umjetnici sami stvaraju uvjete za susret publike s njihovim radom, umjesto da čekaju da ih postojeće strukture prihvate.
Kasnija karijera umjetnice Tracey Emin pokazuje kako rad koji u početku dovodi u pitanje ustaljena očekivanja može ući u širi javni i komercijalni prostor. Emin je ostvarila međunarodno priznanje, a 2013. godine kraljica Elizabeta II. dodijelila joj je titulu dame za doprinos umjetnosti.
Sličan se pomak dogodio i na galerijskoj sceni. Inspiriran umjetnicima generacije Young British Artists i njihovim načinom predstavljanja radova javnosti, Jay Jopling osnovao je galeriju White Cube, koja je postala jedna od vodećih galerija suvremene umjetnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Umjetnici nisu samo stvarali nova djela nego su svojim izložbama, inicijativama i javnim nastupima uzdrmali postojeće strukture i pridonijeli procvatu londonske umjetničke scene. White Cube izrastao je iz tog novog umjetničkog konteksta, a inicijativa umjetnika pomogla je otvoriti prostor za novu generaciju galerija, kolekcionara i međunarodnih karijera.
Šira transformacija londonske umjetničke scene ne može se pripisati jednoj skupini ili galeriji. Ipak, priča o YBA-u pokazuje važnu mogućnost: mreže koje pokreću sami umjetnici mogu pomoći u stvaranju publike, tržišta i prilika koje prije nisu postojale u takvom opsegu.
Za #TheLCAs pitanje je može li sličan duh kolektivne inicijative hrvatskim umjetnicima omogućiti veću neovisnost i međunarodni doseg.
Ambicija nije samo izvoziti pojedinačne umjetnike ili osiguravati povremene izložbe u inozemstvu. Cilj je razviti strukturu kroz koju umjetnici mogu međusobno podržavati produkciju, razmjenjivati informacije, uspostavljati odnose i zajednički stvarati prilike.
U tom modelu solidarnost nije samo ideal. Ona postaje praktična infrastruktura.
Inicijativa, a ne jednokratni čin
#LivingCroatianArtists polazi od pretpostavke da umjetnici ne moraju ostati konkurenti koji se natječu za ograničen broj prilika. Mogu postati i suradnici u stvaranju tih prilika.
Inicijativa se namjerava proširiti izvan kruga umjetnika koji su pokrenuli projekt te okupiti autore zainteresirane za kolektivnu promociju, produkciju i međunarodnu razmjenu. Prva londonska intervencija polazišna je točka mreže čiji će doseg ovisiti o umjetnicima koji joj se pridruže i projektima koje budu razvijali.
Sljedeća etapa odvija se u Splitu, gdje će umjetnici predstaviti svoje radove na Piano Nobile u Palači Cindro, privatnom povijesnom prostoru čije kulturno značenje seže do vremena Napoleonova generala, maršala Marmonta, te dugog niza kulturnih namjena kroz povijest.
Izvan institucionalnih okvira umjetnici stvaraju vlastite uvjete za vidljivost i susret s publikom. London je ponudio prostor izvan doma; Split vraća radove u grad iz kojeg su proizašli. Izložba nije molba za priznanje etabliranih institucija, nego potvrda prisutnosti: umjetnici su ovdje, rade u Splitu, stvaraju vlastiti put i otvaraju prostor u kojem se njihovi radovi mogu susresti s publikom.
Inicijativa ujedno otvara šire pitanje odnosa između umjetničke neovisnosti i institucionalnog priznanja. Djelovanje izvan etabliranih struktura može donijeti slobodu, ali ne uklanja potrebu za resursima, publikom, profesionalnim odnosima i održivim uvjetima rada. Izazov je izgraditi alternative koje ne stvaraju samo trenutak vidljivosti, nego omogućuju kontinuitet.
Za umjetnike iz Splita londonska intervencija bila je način da taj proces započnu javno, gotovo kao inicijaciju, tijekom jednog od najprometnijih tjedana međunarodnog umjetničkog svijeta.
Možda je splitska scena predugo bila tiha za vatreni temperament juga i Dalmacije. S projektom FUCK IT! troje je umjetnika odabralo drukčiji odgovor. Ne čekaju da netko drugi stvori uvjete u kojima njihovi radovi mogu postojati.
Te uvjete počinju stvarati sami.
Pratite inicijativu na Instagramu: @livingcroatianartists
London nije bio odredište. Bio je početak.
