OD POLICIJE DO VOĆNIH RAKIJA 'Ne možemo konkurirati kemičarima, najveći problem je država'

Među prodavačima u sklopu akcije HGK-a Split 'Darujmo hrvatsko' je i jedan atipični proizvođač, Jozo Režić. Nekadašnji šef specijalne policije prebacio se u sasvim drugi posao, proizvodnju voćnih rakija i likera u svojoj 'Destileriji Išo'. 

- Želio sam se udaljiti od svijeta, a na kraju sam se morao ljudima vratiti - smije se Režić na upit kako se odlučio baviti ovim poslom.

Kazao nam je da je odlaskom u mirovinu, sredinom 90-ih planirao otvoriti zlatariju, ali vidio je da nema smisla.

-  Obilazio sam sve sajmove i odlučio sam se na kraju za rakije. Kako sam bio vezan za selo, posebice dok mi je majka još bila živa, pretvorio sam ideju u djelo - prisjetio se.

A bilo je teško kada je krenuo, otvorio nam je dušu, na rubu propasti je bio.

- Kada sam počeo, nisu mi propisi išli na ruku, čak sam i stan založio. Vidio sam da propadam, nedostajalo mi je samo kupiti dva metra konopa i presuditi sebi. Onda sam shvatio da imam dozvolu za teretna vozila, uzeo sam volan u ruke i obišao sam 1500 kilometara Europe radeći! Tako sam zaradio dovoljno za vratiti kredit i s tim kapitalom koji sam krvavo stekao uspijevam se ovdje predstaviti - prepričao nam je.

Ističe da je ovo što radi izuzetno težak posao. 

- Radimo rakije baš od voća i ne mogu  konkurirati drugim kemičarima. Nažalost, ostao sam jedini koji tako radi, a po svemu sudeći i ja ću morati zatvoriti. Najveći je problem država.

Moj problem je trebao biti kako robu napraviti i kako je prodati, a ne hoću li je uspjeti naplatiti! Čini mi se da je mafija uplela prste i jednostavno su FINA-i skratili ovlasti da vrše naplatu računa - iskreno je ispalio.

Kaže da ima oko 450.000 kuna nenaplaćenih računa.

- Kada kod pojedinaca kad odem radi toga, još moram dati 1000 kuna kad vidim u koji jad sam došao. Otvorili su j.d.o. i propadali. S druge strane, ja sam morao prethodno platiti trošarine i poreze na isporučenu robu, a svoje ne mogu naplatiti - opisuje.

Cijela obitelj,  supruga, kćer, sin i nevjesta žive od 'Destilerije Išo', a zarada je, kaže, na pozitivnoj nuli.

- Odustali smo od svojih šljiva i višnja jer nam je bolje kupovati. Uz to, klima se toliko promijenila da svake četvrte godine rode šljive. Biti nekoliko godina bez roda je za plakat - otkriva sve probleme.

U kupnji voćaka zato bira najbolje. 

Opisao nam je i zašto kao mali proizvođač ne može naći mjesto u trgovačkim lancima.

- Da bi ušao u centar, moram imati količinu. Ja sam spreman s određenim proizvodom napraviti to, ali ne mogu s 20 vrsta rakija koje imam. Kada bih uspio dobiti dozvolu tako da s jednom vrstom uđem, to bi bilo odlično. Međutim, tu je još jedan problem, agenti koji pune trgovine kažu da je 40 posto marža, a to moja roba ne trpi. Tko će plaćati toliki iznos za bocu rakije? Nekidan sam u gradu vidio da je gin 450 kuna, to je strahota! Cijena mora biti prilagođena čovjeku - mišljenja je.

Iznio je i konkretne prijedloge za pomoć.

-  Rugamo se Bosni kako smo veća gospoda, a tamo proizvođači voćnih rakija imaju preko 50 posto manju trošarinu od kemičara!. Kod nas smo svi isti. Neka dignu limit za kategorizaciju 'male destilerije' s 1000 na 2000 ili do 3000 litara. Ovako se ne mogu nositi s kemičarima, odnosno tvornicama alkohola koje koriste arome, a ne voće. Uz to, da lancima država odredi da moraju imati 40 posto hrvatskih proizvoda, sve bi bilo drukčije.