Nedavno sam gledao utakmicu mladih nogometaša i uhvatio sam se kako osjećam nešto što me iznenadilo. Dosadu. Ne zato što je utakmica bila loša. Naprotiv. Igra je bila taktički uredna, pas igra vrlo dobra, a struktura igre jasno postavljena. Bilo je malo pogrešaka i mnogo discipline. Pa ipak, nešto je nedostajalo.
Gledajući teren, stalno mi se vraćalo isto pitanje. Gdje je nestao nogometni vic? Gdje je nestala ona mala magija zbog koje se u nogomet zaljubljujemo kao djeca?
Odrastao sam u generaciji u kojoj si gotovo u svakom godištu imao barem jednog igrača koji je donosio nešto posebno. Bilo je uvijek snažnih i brzih igrača koji su dominirali fizikom, ali postojali su i oni drugi. Fantazisti. Dribleri. Kreativci. Igrači koji su donosili nepredvidivost i radost igre. Zbog kojih si zadržavao dah dok su primali loptu. Bilo je nezamislivo da prođe poluvrijeme bez driblinga, bez pokušaja nečega neočekivanog, bez poteza koji publiku natjera da spontano zaplješće.
Danas se čini da takvih trenutaka ima sve manje. Nogomet djece od 14 do 16 godina trebao bi biti razigran, pomalo divlji i pun istraživanja. To je razdoblje u kojem igrači kroz pogreške uče, kroz improvizaciju razvijaju osjećaj za igru i kroz slobodu otkrivaju vlastiti stil. Umjesto toga sve češće gledamo vrlo discipliniranu i kontroliranu igru u kojoj je pogreška nešto što se pokušava izbjeći pod svaku cijenu. Razlozi za to nisu jednostavni niti se mogu svesti na jedan klub, jednog trenera ili jednu generaciju.
Djeca se danas znatno manje igraju na ulici nego prije. Nekada su sati i sati provedeni s loptom bez nadzora odraslih spontano razvijali tehniku, kreativnost i osjećaj slobode u igri. Danas je taj prostor neformalne igre sve manji, a digitalni svijet često preuzima mjesto koje je nekada pripadalo igralištu.No problem nije samo u promjenama načina života. On je i u načinu na koji danas organiziramo dječji sport.
Sve ranije ulazimo u profesionalne modele rada. Treninzi su sve strukturiraniji, a naglasak na taktici i rezultatu često dolazi prije nego što je dijete uopće razvilo slobodu igre. U takvom okruženju pogreška postaje nešto čega se treba bojati, a ne nešto iz čega se uči. Na terenima se nerijetko može vidjeti i stalno usmjeravanje sa strane. Svaki pokušaj individualne inicijative ponekad se prekida novom uputom. Dijete tada postupno uči igrati sigurno, ali i sve predvidljivije.Roditelji dodatno pojačavaju pritisak. S tribina se često prati svaki potez, a rezultat postaje mjerilo uspjeha čak i u najmlađim kategorijama. S druge strane, postoje i situacije u kojima se dijete gura prema individualnom dokazivanju i stvaranju osobnog statusa. U oba slučaja gubi se ono najvažnije. Prirodnost igre.
Naravno, treneri rade u sustavu koji od njih traži rezultate i odgovornost. Roditelji žele najbolje za svoju djecu. Svi sudionici procesa uglavnom djeluju s dobrim namjerama. Ali ponekad upravo u toj želji da sve bude savršeno zaboravimo ono najjednostavnije. Nogomet je prije svega igra. A igra je prostor slobode, pogreške, istraživanja i radosti.
Ako želimo razvijati kompletne sportaše, moramo ostaviti prostor i za kreativnost, za dribling, za pokušaj nečega što možda neće uspjeti. Upravo iz takvih trenutaka često nastaju igrači koji kasnije čine razliku. Djeca imaju mnogo više za ponuditi nego što ponekad mislimo. Pitanje je samo dopuštamo li im da to pokažu. Jer bez spontanosti i hrabrosti nogomet može ostati vrlo organiziran sport. Ali bez onih trenutaka zbog kojih zastane dah, teško može ostati igra koja nas oduševljava.