INTERVJU S POBJEDNICIMA Pogriješili smo s nazivom restorana 'Zora bila', trebali smo ga nazvati 'Sandra i Dane'

Fotogalerija (9)

Prema izboru čitatelja portala Dobra hrana i Jutarnji.hr tri najbolja restorana u Hrvatskoj nalaze se u Splitu! Prva tri mjesta u tom natjecanju, naime, osvojili su restorani Zora bila, MaToni i Bistro No Stress. Sandra i Dane Tahirović su ponosni vlasnici, kuhari i konobari najboljeg hrvatskog restorana Zora bila. Od njih smo potražili recept za uspjeh. Postavljali su nam pitanja, a njihovi odgovori su se ispreplitali kao što se to događa i u kuhinji njihova restorana...

Jeste li očekivali da će upravo vaš restoran biti proglašen najboljim?

- Dobili smo obavijest da će se glasati za najbolje restorane u Hrvatskoj, ali od posla nismo pretjerano puno vodili računa o tome kada će biti proglašenje pobjednika. Tako da smo bili šokirani kada su nas nazvali, nije da ne vjerujemo sebi, nego nismo razmišljali da nam se to može dogoditi. 

Nismo mogli proslaviti pobjedu jer su nam došli gosti

Možda je time i veća ova nagrada...

- Upravo to, taj trenutak vam nitko ne može platiti. Na trenutak smo pomislili, ajmo zatvoriti restoran i proslaviti, međutim to nije bilo moguće jer su gosti ulazili neprekidno. Uzbuđenje je bilo preveliko, goste moraš poslužiti, a od sreće ti se tresu ruke, prijatelji zovu da nam čestitaju. Ma šta ćemo vam pričati, predivan osjećaj. Kada je nešto loše, čovjek se s tim pomiri i zna da to mora biti tako, a kada je dobro onda si danima šokiran, jer u životu nisi naviknut da ti je dobro. Mi smo svjesni da smo to zaslužili, da smo se četiri godine trudili, odricali, radili cijeli dan i ulagali sve napore jer smo znali da jedan mora doći neka nagrada za rad i tud. 

Ovoga puta publika je dala svoj glas, sviđa li vam se više ovaj sistem odabira?

- Smatramo da je bolje da publika bira, jer ona je ta od koje živimo, a posjetitelji restorana su ti zbog kojih i radimo. Njihovo mišljenje nam je jedino bitno, oni su jedini naš sud kojeg se bojimo.

Kakvi su vaši klijenti?

- Naši klijenti su naši stalni gosti, poznajemo ih, jer smo mi vlasnici, konobari i kuhari. Od početka kada naš gost uđe u konobu, od pozdrava dobrodošlice do odlaska, mi smo tu. U našoj konobi vlada zbog toga jedna prijatna, usudili bismo se kazati i obiteljska atmosfera jer nam i sami gosti kažu kako se kod nas osjećaju kao doma. To nam je bio i cilj, željeli smo pokrenuti nešto što je drugačije. Restoran za nas nije samo mjesto gdje ćeš doći, pojesti i otići, već da uživaš u toj hrani i da se družiš. 

Gosti se pogube listajući jelovnik

Ono zbog čega i jeste osvojili nagradu je odlična hrana. Što se nalazi na vašem meniju?

- Odlučili smo se za maksimalnu kvalitetu. Kupujemo samo vrhunske namirnice na tržištu i to je ključ uspjeha. Trudili smo se svaki dan kuhati nešto novo, kreativno kako bi našim posjetiteljima bilo zanimljivo. Postavili smo restoran koji nema jelovnik, ima ploču na kojem piše desetak jela koje spremamo taj dan. Trudimo se pratiti neke domaće i svjetske trendove koliko je to moguće, nešto što je novo pokušavamo obraditi na naš način, a da je njima po volji. Ljudi to cijene, kažu da svaki put kada idu kod nas ne znaju što će jest i to im je najdraže u cijeloj priči. Ljudi obično dođu u restoran, uzmu jelovnik s 50 strana, listaju i ne znaju što će jesti. Shvatili smo da je ljudima to problem, a vi ako im možete nešto ponuditi i stajati iza toga onda ste napravili veliku stvar jer ste gosta lišili tih briga. 

Što vam je omiljeno spremati? 

- Nama je najdraže raditi meni u sljedovima, najčešće od pet sljedova, od juha, tjestenine koju sami radimo, burgera… onda oni u sljedovima upoznaju nas. Imamo i krušnu peć koju smo prvi dan htjeli zazidati jer nismo znali praviti pizze, međutim sada smo je doveli do savršenstva. Trebalo nam je dugo vremena da od pizze napravimo ono što ona danas je, a mnogi nam gosti dolaze upravo radi nje. 

Koji bi bio vaš recept za uspjeh?

- Restorani bi prije svega trebali biti obiteljski, ljudi koji ga otvore trebaju biti u njemu, bilo kao konobar, kuhar… Trebaju se razumjeti u ugostiteljstvo. Naravno, ne možeš očekivati da ćeš danas odraditi par sati i sutra će uspjeh doći. Trebaš ostaviti dušu i tilo na tom mjestu, voljeti nešto što radiš. Mi stvarno volimo kuhati.

Imate i poseban program srijedom...

-  Tog dana želimo pokazati naše sljedove i stavili smo cijenu od 100 kuna. Želimo da ljudi uživaju u hrani, smatramo da ih treba naučiti da u restoran odlaze uživati u jelu i piću te da je to mjesto druženja. Kada imamo Hedo srijedu, ona je mahom puna i pitali su nas zašto ne napravimo da nam se dvije ture gostiju promjene tijekom večeri, od 19-21 sat i od 21 pa dok ne zatvorimo. Ali mi nikad nismo ljude tjerali da se dignu. Sljedovi završe u nekih sat i pol, mi bi vremenski mogli odraditi još jednu turu, ali nam je gušt vidjeti goste kako uživaju bez presinga. 

Trebamo spomenuti i street food...

- Imamo street food subotu kada pripremamo pet sljedova i koliko god ta street food bila ulična i brza hrana, mi se u svakom slijedu trudimo imati i zdrave namirnice, od klica, soje, dehidriranog kupusa… 

Gdje vlasnici restorana najviše griješe? 

- Prije su naši ljudi imali naviku otvaranja kafića i restorana kako ne bi ništa radili, ta praksa nas je dovela na rub problema da se u Splitu nije moglo dobro jesti. Sada već mahom ljudi shvaćaju da ako nisu prisutni - neće uspjeti. Primjerice, MaToni, koji je na ovom natjecanju osvojio drugo mjesto, također je obiteljski restoran. Konzumenti su željni da ih se tetoši, da za ono što plate dobiju maksimalno, a to mogu dobiti samo ako ti to voliš i ako si među njima. Kada ti gost kaže kako nije u životu nešto bolje pojeo, moraš to doživjeti, taj osjećaj sreće... 

Radni dan počinje u 10.30, a završava u 1 sat

Kako izgleda jedan vaš radni dan? 

- Sandra se diže oko sedam, budi Danu koji se ne želi dići. Onda idemo na pazar, mesnicu i ribarnicu, tu se dogovaramo što ćemo taj dan imati na meniju, onda ovisno što pronađemo kreiramo jelovnik. To nam ne predstavlja veliki problem jer pratimo što je u sezoni. Primjerice, kada je sezona šparoga njih imamo za prilog. Oko 10 i pol smo u konobi, počinjemo pripremu, a u 13 sati otvaramo restoran. Radno vrijeme nam traje do nekih ponoć, jedan, a sutradan sve iz početka. Ponedjeljkom ne radimo, željeli smo jedan dan uzeti za sebe pod svaku cijenu. Nema smisla da čovjek toliko radi i nema pet minuta za sebe, onda se gubi smisao života jer se čovjek pretvara u robota. Taj dan posvetimo razgovoru i sebi, ali teško bi sva ta jela izbacili da ne uzmemo baš taj jedan dan za sebe. Ponedjeljkom često posjećujemo druga mjesta da vidimo što drugi ljudi rade, da vidimo gdje mi griješimo i što bismo još mogli bolje dati. 

Imate međusobnu suradnju, bar što se tiče današnjeg intervjua, je li tako i u kuhinji? 

- Mi tu našu ljubav i emocije izbacujemo kroz hranu, svatko tko kaže da hrana nije emocija se vara. Nama je kuhanje ljubav, posao, hobi… Čovjek mora osjetiti da je dobio tvoje srce na pjatu i zbog toga je oduševljenje veliko. Najveća pokora u životu je odlazak na posao s gropom u želucu jer posao ne voliš. 

Kakav je današnja splitska gastro scena?

- Prije četiri godine, kada smo odlučili otvoriti restoran, razmišljali smo kako je splitska scena loša. Danas je to bolje, imate jako dobrih restorana. Svaki novi restoran koji se otvori ima svoju priču, ne događa se ništa slučajno, to je ono što je dobro. Mi bismo kao turistička destinacija trebali biti još bolji, ali u tome svemu bi i Grad trebao pomoći ugostiteljima, jer cijeli Split bi mogao živjeti od toga. Imamo prednost što još uvijek imamo mogućnost nabaviti vrhunsku namirnicu, na zapadu je to teško, a ako i možete ona je skupa. Mi na Mediteranu imamo super hranu i ako sebi daš malo mašte i truda možeš napraviti nenormalno dobar pjat i gost može biti zadovoljan. Danas s ponosom možemo kazati da se bavimo tim poslom u Splitu jer Split postoji na gastro sceni, a na nama svima je da ga i održimo tu. 

Kaže se da je svaki početak težak, kakav je bio vaš? 

- Mislim da smo danas tu gdje jesmo jer smo išli svojim putem. Nismo se dali zakopati u neku uobičajenu varijantu. Na početku nas ljudi nisu razumjeli, bilo bi nam lakše da je još ovakvih restorana tada bilo u gradu. Ljudi bi nas mahom pitali kako nemate miješano meso, pohanu piletinu… Čovjek je navikao na restoran u kojem meso ispada s plate, kada izađe iz njega da je prejeden. Osim što smo se trudili biti inovativni želja nam je bila kuhati zdravo i kvalitetno. 

Želimo se preseliti na novu lokaciju

Koje su vam želje?

- Imamo ih dosta. Želja nam je da budemo zdravi i još dugo radimo ovaj posao i da nas nikada ne stane 'prati' taj adrenalin dok to radimo. Također se želimo i preseliti na neku sretniju lokaciju koja će imati malu bašticu koja nam sada nedostaje. Želja nam je da uvijek radimo nas dvoje, vidimo se u nekom malom restoranu i da uvijek ostajemo na dvoje. Ne bismo nikada pristali napraviti neku restoran - tvornicu. Ne bismo mogli podnijeti da mi sjedimo i gledamo nekoga tko kuha, ne bismo to mogli podnijeti od ljubomore, ha, ha. 

Kako ste se odlučili nazvati konobu 'Zora bila'?

- U startu je to imalo priču, mada danas nikada ne bi tako nazvali restoran. Kako smo sve vezivali za sebe, nama je pjesma 'Zora bila' nešto posebno i nešto na što smo se zaljubili. Želeći ljudima dati neke svoje emocije, dali smo taj naziv. Danas, nakon četiri godine, sigurni smo da restoranu moraš dati ime koje će oslikavati nešto što ti radiš. Danas bi prikladniji naziv bio 'Sandra i Dane', barem bi ljudi shvatili da je riječ o obiteljskom restoranu. Išli smo emocijama, kako nas je veselilo u tom trenutku, ali sada smo se ipak navikli na taj naziv.