Vedran Ribarević, vlasnik Sttattooarta, tattoo i piercing studija, iza sebe ima 20 godina profesionalnog tetoviranja. U razgovoru za Dalmatinski portal je otkrio probleme s kojima se susretao na početku karijere, sjetio se događaja kada američki marinac u Splitu nije mogao izdržati tetoviranje, naveo je trendove u ovoj vrsti ukrašavanja tijela...
Svaka uspješna priča ima svoje zanimljive početke, kakvi su bili Vaši?
- Sam početak bio bi oko 1998. godine. Već sam kao mladić imao tetovaža i po tome bio u nekoj, možemo reći alternativnoj manjini. Ako ste tada imali tetovaže smatralo vas se ili buntovnikom, vojnikom ili zatvorenikom, u svakom slučaju imalo je negativnu konotaciju. Kako sam na sebe dodavao i nove tetovaže, počeo sam se istinski zaljubljivati u taj posao i odlučio sam sve pomnije istražiti: kako početi i odakle krenuti. Tada u Hrvatskoj nije postojala nikakva posebna scena, možda šačica ljudi koji su tek počeli raditi. Zbog toga sam na edukaciju i u nabavku materijala odlazio u Italiju, Nizozemsku, Njemačku... Tamo sam se polako počeo upoznavati s profesionalizmom.
Kome ste i danas zahvalni?
- Mnogi su mi u tome putu uvelike pomogli. Naveo bih Laura Paolinija i Boba iz Rotterdama u samom početku. Oni su mi dali osnovne smjernice i pomogli mi u samom začetku. Od domaćih učitelja istaknuo bih Ninoslava Zelenovića Zelu iz Zagreba, Anu Laco iz Rijeke i Igora Mezgu iz Varaždina koji su mi i danas jako dobri kolege i prijatelji. To je bila grupica ljudi koja je svoje znanje širila i time mi puno pomogla - za razliku od nekih drugih koji su svoje znanje krili, vjerojatno u strahu od konkurencije. I tako, odlasci na seminare, tattoo i piercing konvencije u Milanu, Berlinu, Amsterdamu, Munchenu, Firenci i drugim europskim gradovima pomogli su mi u razvoju i doveli nas do ovog stadija.
Gleda li se na tattoo majstore kao na umjetnike?
- Definitivno smatram da su tattoo majstori umjetnici. Također mislim da je takvo mišljenje i bilo koga tko se bavi ovim poslom. S druge strane, neki klijenti to prepoznaju i cijene, ali ne i većina. Nekad se na tetovirače gledalo kao na printere i štampače, ne prepoznaje se koliko se zapravo oni predaju u svoj rad i što zapravo znači tetovirati. U svakom slučaju, pitanje je li neki tetovirač zaista umjetnik ili samo obrtnik, radnik, štampač - ovisi o kvaliteti i originalnosti njegova rada.
Možete li usporediti kako je bilo baviti se ovim poslom nekada i danas?
- Prva stvar, nabava je bila mnogo teža. Trebalo je odlaziti na konvencije i imati dokaz da ste pravno ovlašteni i da imate studio. Sa sobom bih nosio obrtnicu kao dokaz o posjedovanju studija. Danas se sve lako nabavlja preko interneta, ne treba vam ni obrtnica ni nikakav dokaz o ovlaštenosti. Koliko se sve što se tiče nabavke opreme i materijala olakšalo, toliko je i pala kvaliteta - svatko danas može naručiti kinesku mašinicu ili tattoo-kit preko eBaya za 50-ak dolara i početi tetovirati i nazivati se tetoviračima bez ikakve obuke.
Koliko često radite ono što Vam se osobno ne sviđa?
- Samom popularizacijom tetovaže dolazi do zasićenja određene vrste mode. Prije petnaestak godina radili su se, između ostaloga, kineski simboli, tribali, zmajevi… I danas postoji nekakva moda - mali natpisi i slova na zapešću, sidra i infinity simboli, ptičice i slično. Naravno da se ponekad radi nešto što se tetoviraču osobno ne sviđa. Uvijek nastojimo da i te motive koji su na neki način postali klišej napravimo na neki drugačiji način, barem da nije uvijek isto. Naravno da s većom strašću i uživanju radimo neke tetovaže koje nam se i osobno sviđaju, ali smatramo da je u svakom poslu tako. Bez obzira na to, svaku tetovažu, sviđala nam se ona ili ne, trebamo raditi s punom snagom. Zato uvijek kroz svoj rad pokušavamo dati osobni 'touch'.
Nekada se na tetovaže gledalo kao dodatno uljepšavanje, a danas je ta industrija toliko napredovala da je čak i moderno biti dio tog svijeta.
- Što se tiče samog zakona i formalnih strana, do ima desetak godina u Hrvatskoj nije bilo moguće legalno imati firmu koja se bavi tetoviranjem i piercingom već smo morali biti otvoreni kao obrt za uljepšavanje tijela ili nešto slično, u skupini s frizerskim i kozmetičkim salonima. To je za sobom povlačilo otežanu legalnu nabavku materijala. U zadnje vrijeme stvara se prava tattoo industrija. Saloni niču kao gljive poslije kiše. Mnogi danas počinju tetovirati iz hira, iz želje za stjecanjem bogatstva, slave, imidža, a ne zbog tetovaže i modifikacije tijela kao načina života. Ovo nije lagan posao i ne uči se za tjedan, mjesec ili godinu dana. I nakon 20 godina u ovom poslu, mogu reći da se treba konstantno učiti i napredovati i da bez toga nema prave kvalitete i profesionalnosti - a tome stalno moramo težiti. Tehnologija i medicina konstantno napreduju i usmjeravaju nas u tome kako što zdravije i uspješnije modificirati tijelo na ovaj način. U samom početku nije se toliko gledalo na kvalitetu izrade, higijenu i originalnost - klijenti su bili manje zahtjevni i lakše zadovoljivi. Radilo se sve i svašta - eksperimentiralo se. Danas, na temelju iskustva možemo reći što, gdje i kako se ne smije tetovirati, sad razmišljamo i o tome kako će tetovaža izgledati za 10-20 godina i hoće li uvijek ostati takva. Također, na tetovaže se danas više ne gleda kao na buntovnički pothvat - skoro svatko danas ima barem jednu tetovažu ili piercing i više manje se na to gleda kao na nešto normalno.
Što Splićani najčešće odbiru za svoje motive?
- Veoma teško pitanje, smatram da nema općenito i najčešće. U zadnje vrijeme, kao što sam rekao, dosta se pišu razni natpisi, izreke i imena. Čini mi se da su ljudi u zadnje vrijeme više rječiti nego slikoviti. Kao i s ostalom modom, poznate ličnosti dosta utječu na izbor motiva za tetovažu kod onih neodlučnih. Internet je preplavljen tetovažama, Facebook, Instagram, Tumblr, Pinterest... Gomila tetovaža koje služe kao reference, što je nekad dobar utjecaj a nekada i ne. Naravno da postoje ljudi koji znaju što i zašto žele neku tetovažu pa se to i prepoznaje po njihovom stavu i pristupu.
Jesu li pri izboru tetovaža kreativniji muškarci ili žene?
- Po meni su žene kreativnije jer smatram da su inače one te koje više razmišljaju o izgledu i estetskoj strani pa u istraživanju i dizajniranju tetovaže provedu više vremena. Smatram da svi mogu biti kreativni kad se malo potrude i ulože vremena i truda, a ne samo da idu linijom manjeg otpora. Ponekad su ljudi stvarno bez ikakve kreativnosti. Imao sam upite tipa 'napravite mi tetovažu za desno rame do tisuću kuna' ili 'ja bih nešto malo i moderno'.
Koliko Vi imate tetovaža i što Vam one predstavljaju?
- Imam 40-ak tetovaža od više od 30 majstora. Svaka od njih nosi neku priču, a ne tek jednostavno značenje. Danas neki koji se tetoviraju vole kazati - ovo mi predstavlja familiju, ovo ljubav, ovo sreću itd. Kod mene su te tetovaže dolazile iz bliske komunikacije i druženja s dragim prijateljima tetoviračima preko mojih zamišljaja i ideja.
Jeste li ikada odbili napraviti neku tetovažu?
- Naravno da smo odbili napraviti neku tetovažu, obično se to radi zbog tehničkih poteškoća. Na primjer puno sitnog teksta, previše detalja na sitnim tetovažama, tetoviranje dlanova i sličnih mjesta - to su stvari koje neće dobro zarastati i teško se dobivaju dobri rezultati. Također krute ideološke simbole i obilježja odbijamo zbog razumljivih razloga.
Koliko se miješate u odabir svojih klijenata?
- Isto tako što se tiče piercinga, ako smatramo da određena anatomija nije pogodna za uspješan piercing, nećemo napraviti uslugu. Kroz godine rada shvatili smo da je tijelo ono koje zarasta piercing - ranu, ako anatomija nije adekvatna za određeni piercing nećemo forsirati ništa što mislimo da neće biti uspješno, bez obzira koliko slika tog piercinga ili tetovaže se može pronaći na internetu.
Možete li procijeniti kakav je nečiji karakter na osnovi tetovaže koju odabere?
- Tetovaža je jedna vrsta neverbalne komunikacije, mi svjesno ili nesvjesno odašiljemo svoje poruke putem tetovaže. Tetovaža sama po sebi govori o nečijem karakteru, druga priča je kako će to netko drugi protumačiti. Kao i kod oblačenja - nije istina da odijelo čini čovjeka, ali opet na neki način govori o onome što voli, dakle o njegovom karakteru i osobnosti.
Je li netko zbog bola stao na pola posla?
- Ponekad se i to dogodi, ali rijetko, tetovaža nije baš toliko bolna. Kada se radi o velikim tetovažama najčešće sam postupak podijelimo na više termina pa je lakše podnijeti bol u intervalima nego od jednog puta. Jednom se dogodila zanimljiva situacija. U Split je došao američki brod marinaca. Tetovirali smo ih možda dvadesetak, sve je bilo u redu no jedan od njih zbog boli nije mogao izdržati cijeli proces. Ta je vijest došla do kapetana koji nije bio oduševljen - kakav je to marinac koji ne može izdržati bol tetovaže.
Što Vas opušta dok radite, volite li slušati neku određenu glazbu?
- Teško je reći, na dane.... Ovisno o situacije volimo prilagoditi vrstu glazbe. Bitno je da je atmosfera opuštena, da je klijentu ugodno, da nije gladan/žedan, umoran, nervozan. S opuštenim čovjekom puno je lakše raditi.
Na koje radove ste najponosniji?
- Na prve. Zato što je od tu sve počelo, tu sam vidio svoju budućnost, pronašao sam se, otkrio sam koji način života želim živjeti. Što više napredujemo, naravno da su nam radovi bolji, tako da sam ponosan na sve naše radove jer se u njima vidi napredak i predanost poslu.
Koliko je bitno usavršavanje u Vašem poslu?
- Usavršavanje je jedna od važnijih stvari. U samom začetku tattoo scene nije se toliko gledalo na neke stvari kao što je higijena, originalnost - dakle, pokušaji i eksperimenti, nije se toliko znalo. Danas postoje neke organizacije koje se bave edukacijom tattoo i piercing majstora. Organiziraju se seminari i konvencije (APTP, BMXnet...) na kojima master učitelji predstavljaju nova saznanja, tehnike i pomažu u usavršavanju. Naravno da jedan odlazak na seminar neće od početnika učiniti mastera niti je to dovoljno za sam početak rada na klijentima, ali uvelike pomaže u napretku u radu i pridonosi profesionalnosti. Takvi događaji su idealna prilika za međusobno povezivanje i upoznavanje s ljudima iz cijeloga svijeta koji se bave ovim poslom. Divno je kad s nekim možete dijeliti iskustva i saznanja i pričati o onome što volite.
Što biste savjetovali svakome tko se odluči tetovirati?
- Prvo što savjetujemo svima je da se educiraju. Što, zašto, kako i kod koga se tetoviraju. Istražite, razmišljajte, pogledajte radove od više majstora prije nego se odlučite tetovirati i pitajte ga sva moguća pitanja koja vas zanimaju. Nemojte se tetovirati kod nekoga po kriteriju cijene, poznanstva ili momentalne dostupnosti termina. Tetovaža je trajan oblik umjetnosti i svakako se isplati uložiti vrijeme i novac u nešto što će biti na vašoj koži cijeli život.