Ja sam još jedna od onih koja je nedavno napustila Hrvatsku. Ne za poslom i ne zbog raznih negativnih razloga, nego zato što sam se odlučila upustiti u avanturu svog života koju sam toliko dugo željela!
Backstage mog života u posljednjih šest mjeseci je sve samo ne miran i, koliko god me tog stanja bilo strah, danas u njemu neizmjerno uživam. Prije godinu dana donijela sam najveću odluku svog života - spakirati stvari i istražiti taj svijet oko sebe, ali i u sebi. Situacija se postepeno kuhala u mojoj glavi neko vrijeme, uvijek sam vrtjela tu priču kako ću jednog dana živjeti izvan Hrvatske, možda ne zauvijek, ali pomisao na putovanje i istraživanje novih kultura mi je stvaralo leptiriće u trbuhu. A onda sam, s godinama, dodala još jedan sastojak, pitanje što želim biti kad odrastem. Sebe vidim u modi i znala sam da je Hrvatska itekako vrijedna mog početka, ali ne i kraja za moju karijeru koju sam toliko željela u uzavreloj modnoj industriji u razvijenijim zemljama svijeta.
Sve je kulminiralo u trenutku kada sam taj dašak 'izvana' osjetila na vlastitoj koži. Godine 2012. sam, slučajno, u avionu na obiteljskom putovanju u Aziju, upoznala svoju današnju bolju polovicu, Šveđanina, i to tipičnog. Isprva se nije činilo da smo jako različiti, ali jedan element bio je izrazit, a zove se pogled u budućnost. Nije trebalo dugo da shvatim da živim u okviru iz kojeg ni ne pomišljam izaći i da mi se svaki taj izlazak iz okvira čini kao ekstremna života odluka, ionako nisam bila ekstremni avanturist i tog sam bila svjesna. No, trebalo mi je jako dugo da shvatim da isprobati nove stvari u životu pa makar ispale greška, znači živjeti, istraživati sebe i svijet oko sebe, znači nova iskustva koja me grade kao osobu i koja postepeno grade moj život. Što me više te ideje bilo strah, to sam je više željela ostvariti. Jedno jesensko popodne napokon sam se odlučila donijeti prvu tako jako hrabru odluku koja me iznutra činila neizmjerno uzbuđenom.
Uskladila sam svoje želje i prohtjeve i uspjela uklopiti 3 u 1 - nastavak školovanja, selidbu u drugu zemlju i ljubav. Država koja ima čast biti prva u koju se selim iz Hrvatske - Švedska.
Trenutačno tako studiram Modni menadžment (Master) na Swedish School of Textiles u Borasu. Prethodno sam završila Modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i 2012. ljetni program 'personal shopper/Fashion image consultant' na Instituto Marangoni u Milanu.
UNUTAREUROPSKI KULTUROLOŠKI ŠOK
Švedska, hladna skandinavska zemlja u kojoj ljudi nisu previše ljubazni i na čelu im piše da nisu rasisti. To je bilo uključeno u opis Švedske kakvu sam znala iz medija.
S obzirom na to da sam bila u Švedskoj nekoliko puta prije, itekako sam se sjećala siječanjskih temperatura i ljudi u autobusu kojima na izrazu lica vidiš da ih je strah da ne kažeš nešto tipa: 'Oh, this bus is really crowded, right?'. Šveđani i spontana komunikacija s nepoznatom osobom - nula bodova. I danas mi nedostaje da se zapričam s tetom na kiosku ili čistačicom stubišta u mojoj staroj zgradi, ali to mi tu ne pada na pamet. Šveđanima nije jasno zašto uopće imaš potrebu započinjati komunikaciju, a nastavak te komunikacije otvara jedan velik oblak sumnje iznad tebe - tko si i zašto baš mene to pitaš. Najveći švedski nedostatak. No, zanimljivo, selidbom ovdje iskusila sam nešto potpuno suprotno. Gdje god dođeš, s obzirom da ne pričaš švedski, svi te pitaju odakle si. Odgovaraš da si iz Hrvatske. Na moje iznenađenje, tipičan Šveđanin ili Šveđanka odgovara da jako dobro zna gdje je Hrvatska i da je tamo proveo/la najluđe ljeto ikad! Tim više, naglašava kako smo nevjerojatno ljubazan i susretljiv narod i da dolazim iz zemlje u kojoj nikog nije strah iskreno reći što misli i kako se osjeća, a to jako poštuju. Znači, sviđa im se naša otvorenost i voljeli bi da su svi takvi, ali oni su i dalje potpuno suprotno. Zanimljivo, zar ne?
Nadalje, hladnoća. Hladnoća je relativan pojam, ali skandinavska hladnoća je itekako konkretan. Vrlo rado bih zamaskirala ovaj švedski (doslovno) minus, ali eto, što je tu je. Hladno je, kišno je i puše onaj hladan vjetar od kojeg te ne štiti ni peti sloj odjeće. Ali ako ti je život dovoljno zanimljiv, a moj meni trenutno je, slabo obraćaš pažnju na to. Još sam prekratko tu, govore mi kolege studenti, ovaj put ne Šveđani, nego internacionalni. Moj Šveđanin je i danas vjerojatno u kratkim rukavima i laganoj proljetnoj jakni, a temperatura jedva dotiče 6 stupnjeva. To znači da sam ja u kaputu koji je u Hrvatskoj zimski, a ovdje ranojesenski. Ovo ne spada u kulturološki, već u temperaturni šok.
NITKO NIŠTA NE GOVORI, A ZNAM DA NEŠTO KRIVO RADIM...
Kad sam se doselila u Švedsku, u prvih tjedan dana imala sam prilike osjećati se, kako se to kod nas kaže - 'seljak'. Dolazim u mali kiosk kupiti žvake i kapi za nos, uzimam ih s police i krećem ravno prema blagajni gdje stajem s ostalim ljudima koji me čudno gledaju, a prodavačica mi nekim pogledom pokušava reći da nešto radim krivo. Nitko ništa ne govori, ja se okrećem i nakon izvjesnog vremena shvaćam da svi u ruci drže papirić. Papirić s brojem - u kiosku. Okrećem se i tražim automat, mora biti ovdje negdje blizu blagajne da ga uzmeš kad odabereš proizvod. Napokon ugledam automat, na ulaznim vratima u kiosk i shvaćajući da mi nitko neće reći: 'Ma nema veze, odite prije mene, sve je u redu!', izlazim iz reda, uzimam papirić s brojem i stajem na kraj reda. Današnji odlazak u bilo kakvu kupovinu mi se svodi na manijakalno traženje automata. Švedska je, zaključujem, zbilja disciplinirana - u svakom smislu te riječi.
Sad kad sam iznijela sve ove tri prvotne impresije (pozitivne ili negativne, kako kome), željela bih podijeliti s vama što sam to doživjela ovdje, a nikada prije nisam.
Moj prvi razlog zove se obrazovanje.
Sasvim običan, javni fakultet ovdje je zgrada u koju ulazim s osobnim čipom i imam pristup 24/7 što znači da mi nitko neće zalupiti vrata pred nosom. Vrata koja se otvaraju na dodir rukom za sve koji iz bilo kojih razloga teško otvaraju vrata i zgrada u kojoj je ručak od 12 do 13 sati bez iznimke. Predavanja su dozvoljena od 8 do 17 sati, kao normalno radno vrijeme, a nakon svakih sat i pol do dva sata predavanja, svi znaju da slijedi 'fika' - pauza za kavu/čaj i nešto slatko. Grupni rad je svakodnevica, s ciljem učenja od drugih koji imaju razne podloge i to vrijedi za svaku tvrtku ili tim, ne samo za fakultet. Učenje napamet, tj. 'štrebanje' ne postoji u švedskom rječniku kao pojam, praktični rad i primjena znanja u stvarnim situacijama je ovdje sve. Također, normalno je da ste student i s 20, i s 27. Nitko ne misli da ste već promijeniti tri fakulteta jer ne znate što hoćete ili da se niste uspjeli upisati odmah nakon državne mature. Mladi u Švedskoj u pravilu rade godinu do dvije prije nego shvate što žele ostatak života, država ih ne ograničava studentskim servisima ili maksimalnim plaćama, dok god plaćaš porez. To automatski znači manju šansu krivog odabira i izostanak dobro poznatog pritiska na odluku i završetak studija kod nas. Ja sam, dakle, sa svoje 23 jedna od najmlađih na programu.
Drugo, a moglo bi lako biti prvo, je upoznavanje novih ljudi. Znam, klišej, svi to stalno ponavljaju. Ali ponavljaju jer nema većeg veselja u vama kad jednom shvatite da su vam se vrata u novi svijet potpuno otvorila. Razne kulture, mišljenja, priče, iskustva, nova saznanja, nova prijateljstva i novi jezici. Mogu nabrajati do sutra. U Švedskoj ne žive samo Šveđani. Ogroman postotak je ljudi iz svih dijelova svijeta, pogotovo studenata. Neprocjenjivo - to je jedino što možete osjetiti.
Posljednje, ali najbitnije - unutarnje zadovoljstvo i sreća. Osjećaj da ispunjujem svoje ideje i snove i to sama samcata, osjećaj da pomičem granice i da svi moji koraci kuhaju nešto sasvim novo i pozitivno, a ne više plan kako pobjeći iz vlastite kože je nešto sasvim novo za mene i sada znam da je svaka sumnja u moju odluku bila sasvim beznačajna.
A što se dalje sprema u mojoj maloj kuhinji i koje sastojke mi dodaje Švedska kako prolazi vrijeme koje provodim ovdje, donosim vam u sljedećem članku, a u međuvremenu može baciti oko na moj blog i YouTube kanal.