KOLUMNA KATE MIJIĆ: Ovo je Apsurdistan od države!

Vijest da se Daruvarac izlazi iz zatvora, iznenadila me je, iako nije trebala. Odavno sam trebala naučiti ja, kao i svi stanovnici ove 'Lijepe naše'', da je ovo zemlja prepuna apsurda. Bilo bi smiješno, da nije žalosno. Kao stanovnica ove države, kao majka, kao žena, sramim se društva u kojem živim. Ne ljudi, nego onih koji su nas trebali predstavljati, a oni nas sramote. U što se pretvorila ova zemlja? U zemlju apsurda? A njih ima na svakom koraku. Okreću se kosti naših predaka. Imaju i razloga za to. Napokon imamo državu, ali smo je uništili. Ono što svi neprijatelji nisu uspjeli tijekom stoljeća, mi jesmo u nekoliko godina. Puštanjem Daruvarca koja se poruka šalje? Premlati curu, ubij boga u njoj, i zauzvrat ćeš dobiti medijsku pozornost, i ništa drugo. To je moglo biti moje dijete, Vaše, bilo čije. Istina, moji se ne druže s ljudima poput njega, ali i ne mora se nužno družiti. Dovoljno je da mu zameta, ili mu se nađe na putu, pa da on na nevinom biću iskali svoj bijes. Strašno! Daruvarac je samo kap u moru svega onog što se oko nas događa. Mi našim novcem plaćamo da bi oni od nas radili budale. I rade, i te kako uspješno. Država nas guli kao bananu. Imamo toliko nameta, da je 'harač' blaga riječ za količinu novca kojeg jedan radnik i poslodavac mora dati. Imamo najveće poreze na svijetu, i uvijek im je malo. Čovjek se naprosto iznenadi koliko novih poreza ima. Domišljata neka Vlada kad treba napuniti državnu blagajnu. A gdje je taj novac? Odlazi na skupe sudske sporove? Žalosno je da u Palači pravde, najmanje pravde ima. Jadna je država u kojoj se kupuju novi automobili, a za bolesnu djecu nema novca. Sramota! Ne daju iz svojeg džepa, nego iz našeg. 

Jadna je država gdje je lopov slobodan i uživa u ukradenom, a pošten radnik i penzioner preživljava kopajući po kontejnerima. Zašto oni u Vladi nose povez preko očiju kada je mali čovjek u pitanju? A ne nose ga kada treba kupiti avione, i pokušati zamračiti tristotinjak milijuna dolara? Prodali su sve što se prodat može. Ono što su generacije stvarale, slilo se u džepove nekoliko lopina, jer ne znam kako da ih drugačije nazovem. Niti imaju srama, a ni mjere. More, zemlja, zrak, voda, nekretnine i pokretnine, sve se daje u bescjenje. Ne bi da im je to očevo. A mi? Što mi poduzimamo? Kad slijepac vodi slijepce, svi padaju u provaliju, a pitanje je dana kada će se to i nama dogoditi. A već stojimo na rubu provalije. Što se treba dogoditi da iziđemo na ulice? Mi smo trebali biti generacija koja se morala boriti da nešto ostavimo onima koji će ostati iza nas, a što im mi ostavljamo? Ništa. Zato će nekolicina imati što ostaviti svojim nasljednicima, a tu ja svakako ne spadam. Proklinjat će nas buduće generacije, i to s pravom. Mi smo narod u kojem žive zombiji. Onoliko koliko je nesposobna Vlada, s druge strane smo i mi sami. Mi smo ih birali, mi ih možemo i srušiti. Ali ne… nitko se ne usuđuje. Kad se organizira prosvjed za bilo što, na njega iziđe par ljudskih duša, a svi ostali daju potporu preko Fejsa. A naša se djeca rađaju u dužničkom ropstvu izazvanom nečijom pohlepom. Živjet ćemo u zemlji koja neće biti naša, a već i nije. Robovi smo lihvarskih nameta. S jedne strane neviđena raskoš, s druge nepojmljivo siromaštvo. I bogat nema osjećaja za onog tko nema ni ono osnovno. Tako je to oduvijek bilo. 

Jedini neprijatelji koje mi imamo su oni koji nas svakodnevno gledaju s naslovnica dnevnih novina, neprijatelji koji su trebali služiti narodu, a ne raditi protiv istog. Ako nismo najljepša zemlja na svijetu, onda smo sigurno visoko na ljestvici, ali ako postoji ljestvica za najgluplji narod, onda smo mi svakako prvi. 

Iza slučaja 'Daruvarac' sigurno se krije neka velika afera, a on je samo poslužio da ta afera prođe neopaženo. 

E, lijepa moja i najdraža, prodana i osiromašena, volim ja tebe i takvu, ali ne i ljude koji su te takvom napravili.