(NE)POZNATI HRVATI: Julije Bajamonti je bio hodajuća enciklopedija

Skupiti na jedno mjesto cjelokupno ljudsko znanje bio je san učenjaka još od vremena Izidora Seviljskog (između 560. i 570. - 636.). U 18. su stoljeću, u doba prosvjetiteljstva, učenjaci smatrali da se to može ostvariti, a u hrvatskim je zemljama glavni predstavnik takva razmišljanja bio Julije Bajamonti, svestran znanstvenik, glazbenik, književnik i liječnik, koji nije dopuštao da bilo koja grana ljudskog znanja ostane izvan njegova domašaja. Julije Bajamonti rođen je 1744. godine u Splitu. Otac mu je bio podrijetlom iz Italije, a majka mu je pripadala istaknutom gradskom plemstvu. Već je kao mladić pokazao iznimno zanimanje za najširi spektar disciplina, od prirodnih znanosti do glazbe, skladao je vlastita glazbena djela, a sa šesnaest je godina napisao svoj prvi znanstveni rad. Poslije početnog školovanja u rodnome gradu otišao je na studij u Padovu te ga je 1773. završio kao doktor medicine. Glazbeno školovanje vjerojatno je dovršio u Veneciji stekavši titulu maestra.

Poslije povratka u Split pokušao je dobiti mjesto gradskog liječnika, ali se za to pokazao prenaprednim - gradski oci jednostavno nisu imali razumijevanja za njegova stajališta i ponašanje, a sa svojom se obitelji zavadio jer se oženio pripadnicom pučkog staleža, a ne plemkinjom. Zbog toga je napustio Split i neko vrijeme radio kao gradski liječnik u Herceg Novom. U rodni se grad vratio tijekom velike epidemije kuge od 1783. do 1784., kada je liječio zaražene riskirajući vlastiti život. O toj epidemiji kuge napisao je i tiskao izvještaj, Povijest kuge koja je harala u Dalmaciji. Unatoč svemu tome, grad ga je ponovno odbacio te se od 1785. do 1790. uzdržavao kao općinski liječnik na Hvaru. Ondje mu se uopće nije sviđalo, nije imao s kime razgovarati te je pisao da će od učmale, provincijske atmosfere izgubiti zdrav razum. Godine 1790. vratio se u Split i dobio posao zborovođe tamošnje katedrale. Bio je, naime, strastven orguljaš i skladatelj crkvenih djela - primjerice, kada ga je njegov prijatelj Luka Sorkočević (1734. - 1789.) iz Dubrovnika zamolio da mu pošalje neko djelo za posmrtne počasti Ruđeru Boškoviću (1711. - 1787.), Bajamonti je za to sastavio vlastito. U Splitu je pak organizirao gostovanja kazališnih družina i koncerata, a ni samomu mu nije bilo strano nastupanje na pozornici.

Uvježbavao je zbor splitske katedrale i skladao vlastita djela, kao što je prvi hrvatski oratorij Prijenos moći sv. Dujma. Bajamonti je bio znatno ispred svojeg vremena te je zbog toga ostao osamljen. Splićanima je uvijek bio stran i nerazumljiv, a njegov život bio im je skandalozan. On im nije ostajao dužan te je sastavljao polemička djela u kojima je ismijavao malograđanštinu i zaostalost svoje sredine. Svoj je rad pak opravdavao u djelu Liječnik i glazba. Naime, za razliku od većine svojih sugrađana, vatreno je prigrlio ideje prosvjetiteljstva, prema kojima se sve znanje moglo steći razumom, te ga je trebalo staviti u službu unapređivanja ljudskog života. Po uzoru na francuske enciklopediste, sastavio je rječnike glazbenih i kemijskih pojmova, a počeo je raditi i na mnogo ambicioznijem Enciklopedijskom rječniku. Nabavljao je i posuđivao djela enciklopedista, pa i iznimno kontroverzna, poput onih Jean-Jacquesa Rousseaua (1712. - 1778.) i Voltairea (1694. - 1778.), a neka je od njih i preveo. U čast Rousseaua i njegova djela Emil ili o odgoju svojem je sinu dao ime Emil. Zbog njegovih su ga interesa svećenici optuživali za ateizam, iako nikada nije bio ateist. Izvrsno je poznavao francuski, bio je jedan od prvih dalmatinskih učenjaka koji su govorili i pisali na engleskom, a preveo je i jedan priručnik za učenje engleskog. Pred kraj života počeo je učiti njemački.

Sačuvana je bilježnica u kojoj je bilježio naslove knjiga koje je pročitao. Ima ih više od dvije tisuće! Bio je i talentiran matematičar, zanimao se za fiziku, a objavljivao je i radove o gospodarskom unapređivanju Dalmacije, kao što je O isušenju Imotskog polja. Bio je jedan od osnivača Gospodarske akademije u Splitu. Proučavao je običaje stanovnika dalmatinskog zaleđa, koje je smatrao sličnima junacima iz Homerovih spjevova, a bilježio je i njihove narodne napjeve. Jako je volio hrvatski jezik i nazivao ga je svojim, iako je djela objavljivao jedino na talijanskom. Posebno je hvalio ljepotu dubrovačkog govora. Proučavao je i staroslavenski i naučio ćirilicu i bosančicu. Osim toga je pisao radove o povijesti Splita i otoka Hvara te geografska djela o Dalmaciji.

Osim bavljenja znanošću i glazbom, napisao je i niz književnih djela, među kojima su pjesme, drame i komedije, kao što je Učitelj glazbe. Dopisivao se s brojnim europskim intelektualcima, a njegova su djela bila iznimno utjecajna i naširoko čitana. Kao liječnik, smatrao je zdravlje osnovnom potrebom društva te se zauzimao za osnivanje zdravstvene službe na državnoj razini.

Pred kraj života, 1799. godine, konačno je dobio službu splitskoga gradskog liječnika. Umro je 1800. godine. Bez ikakve je sumnje jedan od najsvestranijih i najproduktivnijih učenjaka u hrvatskoj povijesti te jedan od posljednjih te vrste - u kasnijim će razdobljima znanstvene discipline ipak postati previše složenima da bi ih jedan čovjek mogao sve svladati.