Pročitajte homiliju nadbiskupa Kutleše na svetkovinu Bogojavljenja

IKA donosi homiliju zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja u zagrebačkoj katedrali. Pročitajte je u nastavku: 

'Draga braćo i sestre u Kristu,

na svetkovinu Bogojavljenja Crkva nam stavlja pred oči mudrace s Istoka, ljude koji su u gustoj tami svoga vremena prepoznali svjetlo jedne zvijezde i krenuli na dug, neizvjestan i zahtjevan put kako bi se poklonili novorođenome Kralju. Nisu znali sve odgovore, nije im sve odmah bilo jasno, ali su imali dovoljno svjetla za polazak i nisu ga zanemarili. Slično je i s nama koje u ovome vremenu zbunjuje tama ratova, moralne nesigurnosti i duhovnoga umora. Nismo ostavljeni bez svjetla. Bog se neprestano javlja, objavljuje nam se u svojoj Riječi, sakramentima, u svojoj Crkvi, preko ljudi koje susrećemo; poziva nas da se pokrenemo iz duhovne lijenosti i komfora i krenemo ususret Kristu.

Iako biblijski tekst ne precizira tko su bili ljudi koji su slijedili zvijezdu do Betlehema kako bi se poklonili Kralju, jasno naznačuje da su bili mudri. Njihovo nas putovanje, stoga, može nečemu naučiti. Mogu nam pomoći otkriti mudrost u društvu koje je puno izvanjskoga blještavila, ali oskudijeva u istinskome svjetlu; puno je informacija, ali s malo mudrosti; bogato je bukom, a siromašno istinskim divljenjem. Mnogima je danas lako doći do znanja. No, čovjek ne zna čemu živjeti, kome pripada i gdje može pronaći istinski izvor radosti i mira. Mudraci nas uče da prava mudrost nije u znanju, utjecaju ili uspjehu, nego u spremnosti da ostavimo sigurnost, prijeđemo put traženja i ponizna srca padnemo na koljena pred Bogom koji nam je došao ususret.

Prava mudrost nije u ljudskoj samodostatnosti, nego u tome da prepoznamo kako je Bog onaj koji je nas prvi potražio, da priznamo kako je on bio prvi koji je zapalio iskru u našemu srcu i da na to Božje traženje odgovorimo poniznim klanjanjem. Biti mudar znači ne zadovoljiti se time da o Kristu nešto znamo, nego dopustiti da nas taj susret promijeni kako bismo se, poput mudraca, vratili u našu svakodnevicu kao drukčiji ljudi; ljudi s istim licima i istim obvezama, ali s novim srcem koje živi obasjano Kristovim svjetlom, srcem u kojemu je Krist doista Kralj naših misli, odluka i odnosa.

1. Bog traži čovjeka

Evanđelje o mudracima jasno pokazuje da priča ne počinje s njihovim umijećem, nego s Bogom koji se prvi javlja na način koji će im biti prepoznatljiv. Daje im da u jednoj nebeskoj pojavi, u zvijezdi, vide znak Kralja. Zasigurno ne bi sami od sebe krenuli u potragu za njim da im on sam nije poslao znak koji će prepoznati.

Draga braćo i sestre, čovjek se ne bi zaputio na put traženja Boga da mu Bog nije prvi izišao ususret. Inicijativa je njegova, on prvi pokreće srce, prvi pali iskru, čini prvi korak.

U današnjemu društvu koje slavi ljudsku inteligenciju i samodostatnost, istina kojoj nas uči Bogojavljenje izazovna je i gotovo skandalozna. Bog sam hita da nas spasi (usp. Iz 35,4). Današnja nas svetkovina podsjeća da se najdublja istina našega života ne skriva u našim sposobnostima ni u našoj samodostatnosti, nego u tome da nas je Bog prvi potražio, zavolio i pozvao.

Bog i u naše živote šalje znakove po kojima ćemo ga prepoznati. U slučaju mudraca poslužio se zvijezdom. Znamo da Sveto pismo jasno odbacuje vjeru da zvijezde upravljaju našom sudbinom. No, Bog se poslužio zvijezdom da mudracima pokaže Isusa Krista, jedinu Zvijezdu koja je preokrenula ljudsku sudbinu. Možda će za nekoga taj znak biti susret s osobom koja ga svojom vjerom zbunjuje i privlači, za nekoga drugoga možda riječ iz Pisma koja ga pogodi u srce, možda će to biti rana, kriza, bolest koja može razbiti lažnu sigurnost, možda liturgija koja preobražava svojom ljepotom. Sve su to načini na koje se Bog snižava do razine našega razumijevanja, govori našim jezikom kako bi nas privukao k sebi.

Ako želimo biti mudri u ovome vremenu, čuvajmo srce otvoreno za Boga. Čineći tako, samo je pitanje vremena kad će nas pronaći i s čime će se poslužiti da nam pokaže svoju nazočnost. Zapitajmo se koji trenutak, koju riječ, osobu ili situaciju držimo slučajnošću, a zapravo je to bio Božji poziv? Mudrost započinje poniznim priznanjem da je Bog prvi krenuo prema meni i on je sada ovdje.

2. Mudri ljudi slijede svjetlo

Bog po zvijezdi traži mudrace, ali oni sami moraju odlučiti hoće li krenuti na put. Njihov put bio je dug i zahtjevan, vodio je kroz pustinje bez ljudske sigurnosti, ali obasjan svjetlom koje je upućivalo na Kralja. Mudraci napuštaju svoju udobnost, mjesta svoga ugleda, jer ih jedan nepoznati Kralj poziva da mu se poklone. Ti ljudi ne kreću 'po nešto', ne traže rješenje svojih problema, ne čekaju životni probitak ni mjesto u kraljevskome dvoru. Oni ne govore: 'Vidjeli smo njegovu zvijezdu i krećemo zauzeti mjesta na njegovu dvoru'. Kažu jednostavno: 'Došli smo mu se pokloniti'. To je ključ mudrosti: ne tražiti Krista kako bi se riješilo svoje životne probleme, nego zato što je on Bog i vrijedan klanjanja, pa makar moj život i dalje bio težak.

Naš mentalitet potrošačke religioznosti slijedi logiku koristi. Ona glasi: 'Ići ću za Bogom, ako se isplati, ako mi sredi život, brak, posao, ako budem miran i sretan'. Tko tako traži, ne traži živoga Boga, nego religiozni servis za osobnu udobnost. Mudraci su vjerojatno imali više problema kad su krenuli na put, ali su našli Kralja i to je bilo vrijedno svake žrtve.

Biti mudar znači ostati na putu vjere i kada je taj put dug i pust, ustrajati i onda kada molitva ne daje brze plodove jer vjernost prethodi utjesi. Kada Crkva prolazi kroz krize i protivljenja, potrebno je ponizno se uzdati u onoga koji ju je htio za stan i Zaručnicu. Kada se čini da je lakše sve samo pustiti i prepustiti se struji, potrebno je čvrsto vjerovati.

Mudrost je ustrajna. Mudri su oni koji se ne vraćaju natrag u svoju udobnost samo zato što je put na koji su krenuli naporan i neizvjestan.

3. Mudri prepoznaju sjaj skromnosti

Mudraci dolaze u Jeruzalem, u duhovo središte i sjedište hrama, uvjereni da će zateći grad koji treperi od radosti u iščekivanju Kralja. Umjesto toga, nailaze na potpunu ravnodušnost religioznih ljudi. Nitko nije u iščekivanju Kralja koji se ima roditi, nikoga ne pokreću njihova pitanja.

Farizeji i pismoznanci citiraju Pisma. Znaju gdje se Mesija treba roditi, imaju sve podatke o njemu, ali ne žele prijeći nekoliko kilometara do Betlehema i provjeriti ostvaruju li se Pisma. Herod pak nije ravnodušan, nego je neprijateljski raspoložen. Osjeća se ugroženim i spreman je učiniti sve kako bi uklonio prijetnju svome prijestolju.

U evanđelju prepoznajemo tri načina na koji ljudi reagiraju na vijest o Kralju koji ih pohađa. Herod je otvoreno neprijateljski raspoložen. Pismoznanci i svećenici su hladni i ravnodušni. Znaju sve o Bogu, ali ga ne traže i ne očekuju. Mudraci su spremni poći dalje, makar sami i protiv struje.

Naše društvo prepuno je ljudi koji su kršteni, znaju ponešto o vjeri, ali su umorni, ravnodušni, bezvoljni, više ništa ne očekuju od Boga u kojega vjeruju i ne žele se zamarati traženjem. Opasnost za nas vjernike upravo je u tome da se pretvorimo u one koji sve znaju, a ništa ne čine kako bi se približili Bogu.

Mudraci se ne daju zaustaviti ravnodušnošću 'religioznih stručnjaka'. Oni nastavljaju dalje sami i bez ljudske podrške. Biti mudar znači ne dopustiti da mlakost drugih ugasi oganj vjere i ljubavi u srcu.

Nakon zvijezde, Jeruzalema, palače i hrama, mudraci napokon dolaze do obične kuće, skromnih roditelja, djeteta bez aureole, bez čuda, bez pompe. Nema dvora, nema crvenog tepiha, nema krune na glavi Kralja. Ipak, mudraci padaju ničice i klanjaju se upravo njemu.

Nakon raskošnoga sjaja Herodova dvora, trebalo je vjere pokloniti se djetetu u kući bez sjaja. Ipak, mudraci nisu pali ničice pred Herodom, nego pred tim Djetetom.

I nama je danas lako oduševljavati se moći, uspjehom, dojmom, velikim brojevima, površnim sjajem. Teško je pokloniti se Kristu koji dolazi u jednostavnosti liturgije, u skromnosti zajednica koje ga slijede, u sakramentu pomirenja, u komadiću kruha na oltaru, u siromahu na ulici, u nejakome djetetu, u supružniku koji ljubi zaboravljajući sebe, u bolesniku koji ne može uzvratiti.

Mudri ljudi nisu ljudi bez razočaranja, nego ljudi koji unatoč razočaranjima ostaju vjerni: nastavljaju se klanjati Kristu i onda kada njegova prisutnost nije privlačna, kada je skromna, pa i odbojna.

4. Mudri su preobraženi Istinom

Ključni trenutak za mudrace opisan je rečenicom: 'Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu' (Mt 2,11). Mudraci, ugledni i utjecajni ljudi, padaju ničice pred djetetom u skromnoj kući. Ne misle na vlastiti ugled jer su pronašli svojega Kralja.

Herod nikada ne bi pao ničice, na koljena, osim možda pred Cezarom, iz interesa. Pismoznanci su se klanjali kada je to tražio liturgijski protokol, i to u hramu, pred očima drugih. Mudraci se klanjaju u skrovitosti, na zemljanome podu jedne kuće, pred Kraljem kojega nitko drugi ne vidi i ne prepoznaje.

Što znači biti mudar u današnjemu društvu? Znati pasti na koljena pred Bogom, makar ga svijet ne prepoznavao ili nijekao. Znači donijeti mu svoje darove: zlato onoga što nam je najvrjednije, možda našega vremena, naših sposobnosti i sredstva; tamjan molitve i klanjanje; smirnu onoga što je gorko u našemu životu: patnju, rane, smrt. Naše je pravo dostojanstvo u tome da znamo prignuti koljena pred Onime pred kime i anđeli padaju ničice.

Evanđelje kaže da mudraci 'otiđoše drugim putem u svoju zemlju' (Mt 2,12). Tiho su se vratili u svoju svakodnevicu, ali kao novi ljudi. To je slika istinske mudrosti. Nakon susreta s Kristom vratiti se u svoj brak, svoju obitelj, svoj ured, svoju župu, svoju svakodnevnu 'zemlju', ali 'drugim putem', s drugim srcem. Vratiti se na isto radno mjesto, ali sada kao čovjek koji služi, a ne traži priznanje. Vratiti se u iste odnose, ali sada kao onaj koji oprašta, a ne samo zahtijeva pravdu. Vratiti se u isti grad, ali s očima koje traže Krista u malenima, prezrenima, siromašnima.

To je Bogojavljenje: Bog se objavljuje, ne kako bismo ostali u Betlehemu, nego kako bismo u njegovu svjetlu živjeli tamo gdje nas šalje.

Dragi vjernici, u današnjemu evanđeoskome tekstu pojavljuju se tri skupine ljudi s tri različita stava prema novorođenome Kralju: Herod koji je otvoreno neprijateljski raspoložen, pismoznanci koji su ravnodušni i mudraci koji se klanjaju. Ovo nije samo pripovijest o nekim ljudima iz davnine, nego duhovno ogledalo i za naše vrijeme.

Danas postoje oni koji žele Krista ukloniti iz javnog prostora, iz savjesti, iz moralnog života jer smeta, jer traži obraćenje. To su Herodi ovoga svijeta. Postoje i oni 'religiozni', koji sve znaju, sudjeluju, komentiraju, ali ne prelaze onih nekoliko kilometara osobne žrtve i obraćenja. I postoje mudraci, ljudi koji slijede svjetlo koje imaju, nadilaze poteškoće, ravnodušnost drugih i vlastita razočaranja i padaju ničice pred Kristom dopuštajući da ih on učini novim ljudima.

Ako se u čijoj duši pojavi prva iskra želje za Bogom, potrebno ju je čuvati kao najveće blago, slijediti je kao što su mudraci slijedili zvijezdu jer ne vodi samo do Betlehema, nego do Isusova rođenja u duši.

Na svetkovinu Bogojavljenja Bogu možemo reći: Gospodine, ti si me prvi potražio, daj da prepoznam tvoje zvijezde u svome životu. Daj da te tražim i onda kada je put težak, a nagrada nevidljiva. Sačuvaj me od ravnodušnosti i od toga da sve znam o tebi, a malo te tražim. Nauči me pasti na koljena pred tobom, jedinim Kraljem.

Neka ova Euharistija bude naš Betlehem. Neka se u današnjemu prinosu darova prinese i naše zlato, naš tamjan i naša smirna, sve što jesmo i što imamo. I kad odemo iz ove katedrale, neka to bude drugim putem: kao muškarci i žene koji su možda u očima svijeta nerazumljivi, ali pred Bogom mudri, jer istina je njihovo koljeno, a Krist njihovo prijestolje. Klanjajmo mu se, jer Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1,14). Amen'.