Foto: Screenshot U VRTLOGU MRŽNJE Već sa 13 godina objavljivao statuse o likvidaciji Srba, iz njegovih statusa prštala je gorčina

U VRTLOGU MRŽNJE Već sa 13 godina objavljivao statuse o likvidaciji Srba, iz njegovih statusa prštala je gorčina

Kako se mladić iz Kletišta u Moslavini odlučio za napad na Markovu trgu

Korupcija, iseljavanje mladih, loša ekonomska situacija, zapošljavanje preko veze, opći dojam društvene nepravde, u kombinaciji s osobnim frustracijama u ovom trenutku, prema podacima Eurostata, nesretnima čine točno 2,320.000 građana Hrvatske. Terenski građevinski radnik, golobradi 22-godišnjak, problem je odlučio riješiti kalašnjikovom 'kostolomcem'. Zašto?

Ni rekonstrukcija sumanutog napada na Vladu RH, niti čitavog života Danijela Bezuka neće dati odgovor na to pitanje, ali ponudit će objašnjenje kako je 'potraga za krivcem', mladića dječačkog osmijeha i srca zatrovanog mržnjom iz Kletišta kraj Kutine, završila baš na Trgu svetog Marka broj 2 u Zagrebu. Poput mnogih tužnih životnih priča, i njegova ima svoj početak u 1991. godini, iako će se roditi sedam godina kasnije. No, ratne traume njegove obitelji neće poštedjeti ni njega, piše Jutarnji list.

Danijelov otac Zdenko, jedan od četvorice braće Bezuk, iz kutinskog sela Krč, već 12. ožujka prve ratne godine ušao je u jedinicu za posebne namjene MUP-a, zajedno sa svojim suseljanom i prijateljem Damirom Markušem, tada 23-godišnjim polukvalificiranim bravarom iz Petrokemije, a danas HOS-ovim vukovarskim veteranom, dogradonačelnikom Kutine, načelnikom Stožera Civilne zaštite, predsjednikom NK Dinamo Kutina Krč i pripadnikom Domovinskog pokreta Miroslava Škore.

Zdenko će postati članom specijalne postrojbe RIS, a u obranu domovine uključit će se još dva njegova brata, Mato, također aktiviranjem u policiji, te Zdravko, koji će pristupiti HOS-u te s Markušem, svojim kumom, krenuti put Vukovara 27. rujna. Damir Markuš i Zdravko Bezuk stradat će u Vukovaru od iste granate 9. listopada, prvoga je lakše ozlijedila, a drugi će, nažalost, od posljedica ranjavanja preminuti u vukovarskoj bolnici dan kasnije. Da se herojstvo njegova suborca i Danijelova strica nikada ne zaboravi, iz godine u godinu brine se Damir Markuš - po bivšem igraču lokalnog NK Dinamo ime je dobio tamošnji sportski park, ali i memorijalni nogometni turnir koji se igra svake godine u sjećanje na njega i još jednog tragično stradalog igrača - Danijela Kovačića - Ponča.

Danijel je najmlađi od trojice sinova Zdenka Bezuka. Bio je prosječan đak, rado je odlazio na treninge NK Dinamo, iako nije bio osobito talentiran igrač, veselilo ga je druženje s vršnjacima, volio je svoju obitelj i rado priskakao u pomoć susjedima u potrebi. Odgajan je tradicionalno, cijenio je žrtvu svojeg oca i stričeva, no, ratna trauma kojoj su bili izloženi polako se prelijevala i na njega. Svjedočile su tome i njegove objave na društvenim mrežama.

Kao 13-godišnjak maštao je o likvidacijama Srba, malo kasnije se izruguje 'ugroženim Srbima', pozirajući s drvenom puškom sa snajperom. Uz odrastanje uz ideologiju krajnje desnice, Danijel je u svojoj okolini slušao priče o 'izdajničkoj vlasti'. Teško se nosio s neprocesuiranjem zločina, kao i sa suđenjem hrvatskim generalima u Haagu. Gorčina je prštila iz Danijelovih objava, uokvirena u desničarsku ikonografiju, pozdrav ZDS te pokoje salutiranje ispruženom desnicom.

Jutarnji je razgovarao s Danijelovim najboljim prijateljem, mladićem s kojim je dijelio tajne, doduše, sve osim jedne. Tvrdi da Danijel nikome nije nagovijestio svoj zagrebački pohod, nije ga dao ni naslutiti.

- Ja u ovo sve gotovo da i danas ne vjerujem. S njim sam provodio jako puno vremena, bio je prijatelj kakvog možete poželjeti, dobar, vrijedan, pošten. Nikada nije pokazivao trunku agresivnosti, uvijek je sve nasmijavao. Vodio je brigu o okolišu, sam je znao uzeti svoj trimer i fleksericu i čistiti dječje igralište, obilazio je šumu i skupljao tuđe smeće. Nikakvih problema nije imao i ni na što mi se nije žalio. Ne govorim sve ovo zato što je sada mrtav, nego zato što je tako bilo - govori prijatelj.

On mu je pronašao posao u zagrebačkoj tvrtki, u koju su zajedno putovali svako jutro autobusom. Nedavno mu se, kaže, malo požalio da mu je naporno buditi se u 4 ujutro, odrađivati terene na gradilištima i vraćati se kasno.

- Kada sam vidio da portali pišu o 22-godišnjem napadaču iz Kutine, on je zadnji koga bih povezao s tim. Nepojmljivo. Imao je izraženu crtu brige za opće dobro i pomaganje drugima. Zbog nostalgije za svojom obitelji i bolesnom majkom, vratio se iz Njemačke, gdje je radio na sortiranju jabuka - govori mladić.

On smatra da su 'HOS, Thompson i Škoro, Danijelova stvar', te da bi 'ljude trebala boljeti ona stvar za to što on radi i sluša, jer je to privatna stvar svakog čovjeka'. A onda je mladić odlučio poslati poruku premijeru Plenkoviću, davši nam do znanja kako je zato i pristao na razgovor. Ona glasi ovako.

- Gospodin Plenković napisao je da je to bio teroristički čin. Oni teroriziraju državu preko 30 godina, pravda i Božja kazna jednoga će ih dana stići - poručio je mladić.

Pitali su ga zar doista smatra da je Danijelov način dobar za rješavanje problema, na što je rekao da 'ne zna što bi rekao'. Uslijedio je potom njegov SMS: 'Također sam zaboravio reći, a volio bih da i to napišete, da poručite Plenkoviću, da ako ne zna vodit' ovu državu, neka odstupi i prepusti državu nekome 'ko zna s njom vladat'. Osobno Plenkoviću ne bi dao ni da kantu drva čuva, a kamoli državu da vodi. I zašto je uzeo blindirano vozilo? Da li se boji vlastitog naroda?'. Je li kalašnjikov doista pravi način da se rješavaju problemi?

- Nije - napisao je u poruci. - Mučila ga je ta nepravda, te mlade danas, znate, pa i nas, starije, muči puno toga, ali ni oni nisu mogli iščitati da će to tako daleko ići. Zaista, mučila ga je ta nepravda, ne samo zato što mu je stric poginuo i što se sve to prošlo u Domovinskom ratu, puno je nepravdi, ja bih sada svašta mogao nabrojati. Poruka je to svima nama da se zamislimo što radi ovo naše društvo, ove vladajuće elite, strašno - komentirao je ovaj čin Damir Markuš u emisiji 'Bujica'.

U četvrtak, u 13 sati, stotine ljudi iz Kutine i okolice, ali i Zagreba, došli su na mladićev sprovod. Obilna kiša lijeva nemilice. Muk okupljenih. Svećenik ispraća mladićevo tijelo. Najbliža rodbina i Zdenkovi suborci dolaze u njegovu kuću, gdje će ostati do večernjih sati. 'Dančija' više nema, a nitko ne zna zašto je zapravo otišao.

'Zdena, moraš biti jak, izdrži, imaš još sinova, uskoro ćeš dobiti i unuke! Moraš biti jak!' - tješili su ga suborci, prepričao nam je to jedan od njih.

'Znam! Znam!, Sve znam!', odgovarao bi im smireno. 'No, odjednom bi, kažu, za stolom dok su sjedili s njim i ukućanima, briznuo u plač i ponavljao: Zašto? Zašto? Što mu je bilo?. Gleda vas, a imate osjećaj kao da gleda kroz vas!', opisuje jedan od prijatelja obitelji atmosferu u kući koja je vladala tog četvrtka.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(77954, "");
Pregledaj komentare