Hrvatska autorica Ingrid Divković predstavlja novu knjigu 'A ruke postaju krila', u izdanju Naklade Fragment iz Splita. Predstavljanje će se održati u petak, 23. listopada, u 17 sati u knjižnici Dalmatina, ogranku Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu.
U programu sudjeluje autorica kao i moderatori iz Naklade Fragment - Sonja Šumić i Bartul Vlahović.
'Ponekad nas život slomi na mjestu na kojem smo mislili da smo najjači. A onda nas ljubav na tom istom mjestu ponovno sastavi.
U knjizi 'A ruke postaju krila', Ingrid Divković na svoj emotivno snažan i duboko introspektivan način progovara o temama u kojima se svi prepoznajemo. O strahu, o usamljenosti, o bolu, o izdaji i o potrebi da budemo voljeni. Istovremeno, progovara o otkrivanju najdragocjenijih darova samoće, o blagoslovu majčinstva, o slobodi kao najglasnijem kriku i o svim licima ljubavi kao svjetlu iznutra.
Ovo nije knjiga samo o majčinstvu jedne žene. Ovo je knjiga o svakoj ženi koja je vlastitim rukama, barem jednom u životu ponovno sastavila – samu sebe', stoji u njenom opisu.
A evo što je o knjizi napisala urednica - prof. Magdalena Mrčela…
'I što sad s tim rukama koje postaju krila? Što s tim rukopisom Ingrid Divković, žene nepresušne energije, prijateljice svih tragatelja za istinom, nježne majke koja zrači tolikom količinom ljubavi da čitatelj ostane preplavljen, zabljesnut? U koju žanrovsku ladicu staviti tu knjigu, taj inspirativni Urbanov stih koji je iz njegove pjesme sletio u njezino pero?
Upustila sam se u avanturu i otpustila kočnice kad sam je prestala silom gurati u ladicu, mjerkati i procjenjivati. Trebalo je, zapravo, samo zaroniti. I pustiti da ta knjiga s krilima vodi na put kroz jedanaest pomno biranih 'meditacija', poglavlja i moćnih osobnih ispovijesti, kroz jedanaest prevažnih apstraktnih imenica, od osjećajnosti i ranjivosti preko ljepote pa sve do slobode. Autorica se pritom ne ustručava pisati o vrlo teškim temama – životnim porazima, naslijeđenim traumama, tekovinama patrijarhalnog društva, alternativnim filozofijama, introspekciji, samoći i usamljenosti, ljubavi i iluziji ljubavi, životu i životarenju… Iz dihotomija koje stavlja pred čitatelja uvijek se trudi izvući kakvu malenu, toplu i poticajnu mudrost, onu koja djeluje kao prolaznikov osmijeh, tapšanje po ramenu ili stisak ruke podrške. Ona zbog koje nekad napušteni prijatelj, slomljeni ljubavnik ili premoreni roditelj smogne snage da preživi još jedan težak i beskrajan dan.
Osobito su dirljivi dijelovi knjige autoričini unutarnji monolozi u kojima bezbroj rukavaca struje svijesti zorno prikazuje što je mislila, osjećala i činila u osobito zahtjevnim životnim situacijama poput obiteljskih raskola, raspada prijateljstava i veza te one najosobnije i najdojmljivije – tijekom odluke da se njezina ljubav zauvijek pretvara u nepobjedivu ljubav - planinu samohrane majke. Ono što je kod autorice osvježavajuće potpun je izostanak dociranja i (samo)vrednovanja svijeta po nekim piscu-proroku urođenim načelima. Ingrid Divković hrabro nabraja i secira svoje pogreške, ali ne uranja u patetiku i samosažalijevanje. U njoj je naprosto prejaka moć shvaćanja da 'stalna na tom svijetu samo mijena jest', da se sve odvilo kako se odvilo s nekim razlogom i da baš svaki dan trebamo pronaći nešto (ili nekoga) što je vrijedno našega osmijeha.
I opet se dvoumim što s ovom blagom i moćnom knjigom, suptilno nježnom i vidno poučnom… Nazvati je memoaristikom, esejima, Ingridinim znakovima pored puta? Nazvati je intimnom ispoviješću duše kojoj je često tijesan ovaj vijek? Uočavati u njoj Andrića i Kamova, Elif Shafak i Andersena, vjerske knjige i filozofiju, dnevnik i post-it upute za preživljavanje duše? Na to je pitanje nemoguće odgovoriti. Jedino što sa sigurnošću mogu tvrditi jest da će Ingrid nakon ove knjige steći mnogo novih prijatelja (posebno prijateljica) koji su negdje daleko od njezina grada proživjeli, osjetili i preživjeli slične letove i padove, i koji će biti ganuti nastojanjima svoje spisateljske sestre-prijateljice.
Ona ne krije da su riječi njezin alat i njezina hrana, a nije ih sklona posesivno skrivati od tuđih očiju. Naprotiv – ona želi da ti valovi (!) riječi dobiju krila, da se ruke njezinih čitatelja rašire u zagrljaje, da počnu pisati, promišljati i djelovati. U vremenu u kojem riječi sve češće ubadaju, a mir postaje misaona imenica, privilegij je čitati Ingrid čije riječi žele liječiti. Želim im nebeski uspjeh na tom plemenitom putu', navela je.
