Ima izvođača koji pune dvorane. Ima onih koji pune srca. Goran Karan puni oboje - i zato zna kad treba stati, odabrati pravo mjesto i reći: 'ovdje, ovako, s ovim ljudima'. Za splitski koncert 'Oćeš doć?' prije velike turneje birao je pažljivo: i Porat, i goste, i svaku pismu. U petak, 5. lipnja, ograničen broj mjesta i jedan čovjek koji kaže da je sve što je u njegovoj karijeri najvrjednije počelo upravo ovdje. U razgovoru s nama otkriva zašto je koncert 'Oćeš doć?' više od poziva, tko je prvi rekao 'da' i pod kojim uvjetom, što mora imati čovjek da ga pozove na pozornicu drugi put, kako je završio s više od sto koncerata u Poljskoj bez ikakvog plana, a još uvijek ih broji. Ipak, prije Varšave, prije Sydneya, Split je uvijek prvi, njegova matična luka.
Koncert ste nazvali 'Oćeš doć?' i opisali ga kao obnovu zavjeta sa Splitom. Što taj zavjet točno znači za Vas - i zašto baš sad? Što će oni koji idu na koncert u Porta odnijeti kući što se ne može kupiti ulaznicom?
– Split je grad u kojem sam proveo skoro cili svoj život. To je moj grad, bolje rečeno ja sam njegovo dite. U ovom trenutku smo već tri mjeseca pri vrhu top lista zahvaljujući pjesmi 'Moje malo sve' i jednostavno mi je spontano došlo organizirati ovaj koncert, iz duše. Jedino daj Bože zdravlja, a nadamo se da će ljudi ponijeti srce i da ćemo pjevati sve što požele, što treba i koliko god treba. Zapravo što ćemo raditi? Stvoriti jednu lipu novu uspomenu.
Rekli ste da sve što je najbolje u vašoj karijeri počelo je u Splitu. Po čemu je Split poseban?
– Split je po vokaciji muzikalan kao i Dalmacija koja je dio predivnog Mediterana bogatog upečatljivim elementima. Ovdje se ljudi ne rađaju slučajno, ponajprije veliki autori u svakom smislu te riječi. Posebno Split je nepresušno vrelo talenata u kojem svaka ulica, svaki portun ima svoga autora i pjevača. Sjetimo se samo Gotovca, Zdenka Runjića, Tomislava Zuppe, Momčila Popadića, Jakova i Pere, Bombardellija, Tijardovića i današnjih velikih autora poput Huljića, Marijana Bana, TBF-a i njihova rada do Vojka V i mora predivnih pjevača. Sjetimo se naše Doris, Kondže, Graše, Giuliana, Olivera, koji koliko god je Lučanin i svjetski, toliko je dio i splitskog nasljeđa.
Već na prvu pomisao svakome će na pamet pasti barem 30 splitskih glazbenih imena uključujući Magazin i sve što je nastalo iz tog benda, Rozge i Danijele. Premda govorim pretežno o glazbi zbog toga što je to umjetnost koju živim, tu su i sportaši, znanstvenici, i to u jednoj maloj sredini, gotovo provincijskoj po broju ljudi koja je ostvarila svjetska postignuća u svakoj kategoriji. Međutim, iako je Split s jedne strane prepun talenata, s druge strane ti daje veliki izazov kad ti tražiš svoj put, a već postoje u kamenu uklesana imena koja su zauvijek bolja nego ti. Može se reći da se u Splitu povremeno rode anđeli koji kad malo padnu, odluče vidjeti što se događa ovdje, a prije nego što se vrate nazad, zapivaju pokoju pismu.
'Oćeš doć?' je pitanje koje zvuči jednostavno, no odgovor može promijeniti sve. Što Vam znači to 'oću' u profesionalnom ili privatnom životu?
– Naslov 'Oćeš doć?' je osmislila Dora Vukušić, naša PR i marketing stručnjakinja i moram istaknuti da je zaista sjajan. To je ono prijateljsko pitanje, ono kad zoveš nekoga tko ti je drag na nešto što znaš da će i tebi biti drago. Praktički 'Oćeš doć?' je više od poziva. I još samo fali splitska publika.
Koga ste prvog zvali kad ste odlučili napraviti ovaj koncert, i je li odmah rekao/rekla da?
– Bio sam u Zagrebu na jednom festivalu u devetom ili desetom mjesecu, na kojem je bio i Marko Kutlić, a koji je mene zvao da mu dođem biti gost na istom mjestu. Tada sam na njegovom koncertu rekao: 'Super, dolazim svakako, aj sad ti meni dođi ‘vamo'. Tako je izabran prvi gost. Zatim uzevši u obzir Petrov vlastiti glazbeni put i pjesmu koju sam snimio u duetu s njegovim barbom Oliverom Dragojevićem 'Tu Non Llores Mi Querida', pozvao sam i njega, a poslije Mirellu Meić i Marsella Benzona iz Providence i Tedija naravno. S Tedijem se češće viđam, on se zna prošetati po Bačvicama pa se onda često i vidimo, a kako sam s njim snimio 'Kuća naše pisme', u Splitu je tu pismu puno, puno lipše otpivat s njime. Između ostalog, ova pisma je pobijedila i na Splitskom festivalu 2019. godine po glasovima i žirija i publike, za što je zasigurno velikim dijelom zaslužan i Tedi. Svi navedeni odnosi su prijateljski, dobro se razumijemo, zovemo se i jedni drugim uvijek dođemo na koncerte.
Na čiji koncert Vi ne biste propustili doći?
– Ako nisam na poslu, tj. ako nije u pitanju nekakav moj koncert, postoji puno sjajnih osoba čije koncerte volim vidjeti i poslušati, i domaćih i stranih. Ipak, kako sam često na svirkama, dogodi se da silom vlastite zauzetosti propustim neka događanja koja inače ne bih propustio. Slobodno mogu reći da u ovom trenutku postoji bar jedno stotinjak imena kojima bih vrlo rado došao na koncert jer je meni glazba podjednako draga kao i prvi dan, ako ne i draža. Vrlo je interesantna i činjenica i da meni nije bitna vrsta glazbe ako vidim srce u tom instrumentu ili glasu.
Također, bliži se koncert Marka Kutlića. Na taj koncert ću doći kao gost, a usput ću napraviti i jedno studijsko putovanje. Nadam se da ću stići i u Šibenik na koncert Roberta Planta, kojega sam gledao već nekoliko puta i za kojeg držim da je istinski ljubitelj glazbe. Možda čak sada promatrajući cijeli njegov karijerni put pa i razdoblje kad je bio glas velikog Led Zeppelina, Plant najviše obraća pozornost na samu pismu i na jedan divan način, metaforički rečeno, pjeva svoje zrele godine.
Prošlog proljeća zajedno ste prošli Australiju s Tedijem Spalatom, Zoricom Kondžom, Petrom Dragojevićem i Dupinima, a sada ih zovete opet na pozornicu u Portu. Što mora imati čovjek da ga pozovete drugi put?
– Da bih zvao nekoga drugi put čovjek mora imati neku vrstu glazbe u sebi. Vrlo je interesantno da svatko od tih ljudi s kojima sam bio u Australiji nosi glazbu na svoj način i ima svoj osoban pečat koji je vrlo, vrlo snažan. Moram napomenuti da je osnovno mjerilo pri odabiru potreba da čujem više glazbu iz čovjeka nego njega samog preko glazbe, a ovi ljudi su zaista oličenje toga. Tedi je strahovito muzikalan, Kondža je glas koji se vrlo rijetko rađa i traje... Jednostavno moram vidjeti ljubav koju izvođač ima prema glazbi i da se čuje da više voli pismu nego sebe kao pjevača.
Marko Kutlić na svojim koncertima pjeva 'Vagabundo' i pozvao Vas je da dođete na njegov koncert u Splitu, a Vi ste mu rekli 'da' s tim da on mora otpjevati 'Priznaj mi'. Zašto ste zatražili baš tu pjesmu?
– Premda Kutlić izvorno nije dio splitske priče, on ima taj nekakav glas u kojemu se čuje proživljenost života. Netko će reći da je to sastavni dio rocka, no Kutlić ima jedan karakter u glasu koji je sjajan i autentičan. Vidjet ćemo na kraju krajeva što ćemo točno izvoditi jer uvijek u mene postoje određena iznenađenja, prostor za odluku u zadnjem trenutku, ali nekako 'Priznaj mi' se čini prilično blizu onome što on piva i karakteru te pisme, onome kakav sam ja bio u vrijeme kad je pisma nastala. Uz to, 'Priznaj mi' je pjesma u izvedbi Big Blue benda u kojem je on po mojem mišljenju također moga pjevati zbog boje svojeg glasa. Upravo to je nekakva naša zajednička polazišna točka.
Za Providencu pišete pjesme, a naveli ste da njihov nastup nije gostovanje nego nastavak iste priče. Što pod tim konkretno mislite?
– Povremeno pišem pjesme za kolege izvođače, a članovi grupe Providenca su mi prijateljice. Zorica je jedno dugo vrijeme pjevala sa mnom, Mirela je snimila duet 'Takni me', a s Marsellom sam nekoć svirao u bendu, jednom od mojih početnih bendova Zippo. Moram spomenuti i grupu Četiri tenora za koju mi je također zadovoljstvo pisati pisme jer i sam imam taj nekakav zapjev u glasu, a uvijek su dobro i prolazile. S njima svima se osobno znam, a s takvim ljudima mi je najlakše surađivati. Tako sam za Providencu napisao 'Takva sam ja' i 'Dušom sam te poznala', a Četiri Tenora su dva puta pobijedili u Šibeniku s pismama od kojih sam jednu osobno napisao, pismu 'Moja Dalmacija', dok sam drugu, jednako predivnu, pismu napisao s pokojnim kolegom Žarom Siriščevićem 'Noćas te sanjam majko'. Surađivao sam i s Frajlama na pjesmi 'Nevolja' i mnogim drugim izvođačima... Kad mi dolazi nadahnuće za pisanje onda ne gledam nužno ni sebe ni godište, jednostavno napišem što mi u tom trenutku dođe jer svako zauzdavanje bilo kakve dobrodošle inspiracije je vrlo problematična situacija. Uvijek kažem: 'Pusti neka olovka sama piše pa ćeš i naučiti nešto što nisi znao kad si počeo pisati'.
Večer donosi hitove od 'Vagabunda' do 'Kada zaspu anđeli', no postoji li neka od njih koja Vas i danas iznenadi svojom snagom i reakcijom publike kad zasvira uživo?
– Mnogo pisama mi stvarno svaki put nekako svježe zazvuče, no istina je da je meni na neki način u Hrvatskoj ime i prezime 'Lipa si lipa', dok je 'Vagabundo' apsolutni hit u regiji, a i 'Tu Non Llores Mi Querida' je prošla odlično. Naime, ovu pjesmu sam snimio na raznim jezicima u duetu sa Slovakom, Slovenkom, Poljakinjom i uz naravno Olivera. Tu je 'Kuća naše pisme', 'Prozor kraj Đardina', a i pisma 'Nima vrimena' na kojoj smo zajedno radili Jolanda Tudor i ja, no još uvijek nije snimljena. Svaki put na koncertu se dogodi nešto čarobno i trudimo se napraviti nešto posebno taj dan. U sklopu svojeg programa uvijek pokušam publici dati ono što u tom trenutku osjećam kako bi ta divna volja i energija kolala na koncertu jer na kraju krajeva ove pisme i služe da se njima razmjenjuje ljubav, da se kaže 'volim te'.
Red carpet prijem, ograničeni kapacitet, intimna dvorana - čini se da ste svjesno birali ekskluzivnost umjesto velike dvorane. Postoji li razlog za to?
– S obzirom na to da je Split prepun talenata u svakom smislu, uvijek zaslužuje najbolje što možemo napraviti i zato smo Vagabundo bend i ja pripremili zaista pomno biran program. I produkcijski smo se opremili i pojačali, a na mjestu gdje ću održati svoj koncert, u Portu konkretno nisam do sada još nikad svirao. Tijekom karijere nastupao sam na Peristilu gdje je održan sjajan koncert koji smo i snimili, a za televiziju je na Sustipanu 2009. organiziran koncert 'Romanca pod zvizdama'. U Splitu smo otkrili mnogo divnih mjesta, pravih bisera koji upotpunjuju izvedene pjesme, a vjerujemo da će i ovdje biti sjajno.
Rano ste pokazali sklonost prema pjevanju, ali karijeru ste počeli u heavy metal bendu. Kako je došlo do glazbenog zaokreta?
– Svako vrijeme nosi svoje glazbene interese. Prva moja slušanja pisama su se referirala na ono što se u mojem djetinjstvu dalo čuti i šta je bilo po radiju, što se pjevalo po ulicama jer je Dalmacija takva, Split je takav, da se po ulicama pjeva. Nosile su se gitare, klape su uvijek bile prisutne pa i talijanski melos. Na radiju su bile lipe pisme, znalo se čuti 'Partiiiraaanoo', sve do Demisa Roussosa. Kako je vrijeme prolazilo, i ja sam odrastao pa su počeli životni sokovi – pubertet, adolescencija zbog čega sam se više zainteresirao za glazbu s rock izričajem. Rado sam slušao Novi val, Azru i strane bendove poput Deep Purplea, Led Zeppelina, Pink Floyda, Jethro Tulla, benda The Who, Bad Companyja, Doorsa... Istina je da sam počeo pjevati u rock bendovima, ali istovremeno sam svirao i po hotelskim baštama, sam s gitarom. Taj romantični dio uvijek je bio prisutan, uvijek je bilo ambivalentno, u kombinaciji 'Let The Sunshine In', 'Ćale moj', 'Galeb i ja', 'Soldier of Fortune'...
Međutim, publika me je prvo čula u bendu Big Blue, a zatim i u dubrovačkom bendu Crna udovica. Ukratko, svako vrijeme je donijelo nešto svoje, a glazba je bila vezana uz moj životni interes i vrijeme u kojem sam živio. Negdje tamo, '90. godine prestalo mi je biti važno koja je točno vrsta glazbe, postalo mi jedino bitno sviđa li mi se ta glazba, osjećam li je ili ne. Zato izbjegavam postavljati granice i sebe stavljati u škafete. Doduše, ima me u puno škafeta, ali u jednome su čarape, u drugome donje rublje, negdje visi tamo u ormaru i večernje odijelo. Sve je to čovjek kojem duša ima sve boje svita i nema granice. Ni glazba nema granice.
Vaš nastup u Karancu zaintrigirao je javnost nakon što su mediji prenijeli da je nestalo struje usred nastupa. U uvjetima bez mikrofona, bez ozvučenja, Vi ste okrenuli glazbenike, zamolili da drže ritam i zapjevali akustično. Je li vas taj neplanirani trenutak podsjetio na ono što je zapravo srž živog nastupa i kako ste ga Vi osobno doživjeli?
– Živi nastup, živo tkivo. Svaki put se dogodi određena različitost, a ovaj put u Baranji je bila odlična ekipa. To su vinorodni krajevi s dobrim ljudima, a kako smo bili tamo i prije tri godine, zvali su nas i ove godine u njihov novootvoreni kulturni dom u Zmajevcu. U jednom trenutku zbog preopterećenja kapaciteta od električnih uređaja i naše tehnike, nestalo je struje. Bilo mi je žao prekinuti koncert na takvom mjestu jer mi se zaista pjevalo, a vidio sam i da mi je publika išla 'na ruku' zbog čega sam odlučio nastaviti. Na kraju je sve ispalo odlično, čak je eksces bio dobrodošao, premda ništa od toga nije bilo planirano nego se dogodilo spontano, a i publika je reagirala odlično. Članovi benda Vagabundo su redom odlični glazbenici i mi smo uvijek spremni pokazati svoje glazbeno umijeće i razinu same produkcije, no katkada je bolje da tiše pjevaš. Katkada je bitnije da ljudi vide da si čovjek, da si došao na nastup stvarno sa željom da daš upravo to što oni nalaze u tvojim pismama. Jednostavno, srce nije prestalo kucati nakon nestanka struje. 'Show must go on', rekli bi vani.
I prošlog proljeća ste bili u Australiji u sklopu turneje 'Tragom Olivera'. Kako Vas se Australija dojmila? Je li situacija u Hormuškom tjesnacu utjecala na Vaše planove za put?
– U Australiji živi mnoštvo ljudi koji su došli iz Hrvatske i koji nisu zaboravili svoje korijene. Prošle godine imali smo sjajnu priliku u organizaciji 'Face to face' produkcije da dođemo ondje nastupiti, i to nakon što nas je pozvala gospođa Donna Radalj, Hrvatica druge generacija iseljenika. Riječ je o vrhunskim profesionalcima koji su organizirali nastupe u Melbourneu, Sydneyu i Perthu, u prekrasnim koncertnim dvoranama. One su bile prepune našeg svijeta koji se zaželio tih divnih hrvatskih pisama, a nastupili su i već spomenuti izvođači – Tedi Spalato, Petar Dragojević, Zorica Kondža i moja malenkost s Oliverovim originalnim bandom Dupinima. Imali smo uz to i gudače što je upotpunilo ionako sjajno događanje. Meni je Australija jako draga zbog blizine oceana i svoje veličine. Premda još uvijek planiram otputovati u desetom mjesecu ovaj put samostalno, pod svojim imenom, činjenica je da je prošle godine bilo lakše otputovati nego što je sad, ponajprije zbog situacije u Hormuškom tjesnacu i avio problematike. Zato ćemo morati dobro sve istražiti prije nego što se zaputimo, no potražnja za koncertima nedvojbeno je i više nego uspješna.
Osim Australije u planu je i Varšava. Zašto baš Varšava - što Vas je povuklo u Poljsku i tko je rekao 'idemo tamo'?
– Neka mjesta i situacije ti se dogode bez vlastitog planiranja. Poljska je jedno od takvih mjesta gdje sam svirao preko sto koncerata u zadnjih 12 godina, a isto vrijedi i za Slovačku s tim da pjevamo isključivo za njihove ljude, ne za našu dijasporu. Katkada dolaziš pjevati za ljude koji te zovu, nosiš njima zvuk staroga kraja, pjevaš zavičajni zvuk. Nekome se svidjela neka pisma iz nepoznatih razloga, u spomenutoj Poljskoj, Slovačkoj pa i Turskoj između ostalog. Sasvim neplanirano ti se dogodi to najljepše čudo, da putuješ s pismom po cilom svitu.
Relativno nedavno ste objavili pjesmu 'Moje malo sve'. Pritom Almira Osmanović, legenda baleta pleše u Vašem spotu. Jeste li joj dali ikakve upute ili ste jednostavno pustili da ona kaže ono što Vi riječima niste mogli?
– Almira Osmanović je osoba koja živi svoj ples i pleše svoj život, istovremeno je velika primabalerina, ali i veliki pedagog. Ono što smo u pjesmi 'Moje malo sve' dobili s njezinim srcem, životom i plesom, je ono što je ona u tom trenutku osjetila i dala. Vodili su se neki kratki razgovori, dale natuknice, ali sve ostalo je bilo kako se dogodi 'ad hoc'. Naposljetku, Željko Petreš je sve režirao, a ja sam rezultatom u potpunosti zadovoljan i zahvalan na svemu. Almira je slijedila ritam pjesme i dala svoje jedno lipo, veliko ja, svoj pečat.
Ova pjesma govori o zreloj ljubavi koja ne uzmiče. Što mladi Goran nije znao o ljubavi, a ovaj danas zna?
– Ljubav se uči cijeli život i nikad nije dosta učenja. Nikad nije dosta ni davanja, a spremnost da ljubav nekome pružiš, pitanje je cijeloga života. Pitanje je ima li u tome šta daješ radosti, ima li u tome što daješ bezrezervnosti, odlučnosti i onog pravog života. Iako ponekad daš sve od sebe, i to će biti malo, ali nije nikome za suditi jer si dao sve, sve što taj dan imaš i dabogda dogodine imao više za dati. Ljubav nema ni kraja ni granica.
