- Izvukli smo Ajax, znali smo da je moćan klub koji ima tradiciju, bogatu povijest i prepoznatljiv stil igre, ali bilo je to doba bez interneta. Nismo u tom trenutku poznavali njihove igrače, ni formu i ne znam što sve drugo. Nisi se time puno ni opterećivao, u novinama su izlazile određene informacije, ali to nas nije puno diralo, što je možda i dobro. Daleko je to od ovoga danas, kada izvučeš neki klub pa u najkraćem roku imaš sve na dlanu. Tu je YouTube, televizija prenosi sve utakmice, analizira se svaki detalj. To ti može donijeti samopouzdanje, ali ga možeš i izgubiti - kazao nam je Ivica Mornar prije nego što smo ga sasvim vratili sve do rujna 1993. godine, kada je Hajduk u prvom kolu Kupa kupova u Ljubljani svladao Ajax rezultatom 1:0.
Strijelac je u 44. minuti bio upravo Mornar, tada 19-godišnjak, kojega je vrlo rano trener Stanko Poklepović ubacio u prvu momčad. Još kao junior je odigrao nekoliko utakmica u zadnjem prvenstvu Jugoslavije, da bi 1992. godine već bio standardan na desnom krilu u osvajanju prvog prvenstva Hrvatske. Utakmica s Ajaxom je došla nakon osvajanja Hrvatskog kupa u finalu protiv zagrebačke Croatije, a evo što Mornar kaže o golu koji se i danas pamti.
- Više sreća, nego znanje. Prije utakmice je padala kiša, teren je bio klizav. Utrčao sam na prvu stativu, ideš, pa ako te lopta pogodi, to su osnovni postulati. Lopta se odbila, njihov branič je nije ni vidio, vratar Edwin van der Sar je išao na nju, ali ostala je bliže meni, bio je to djelić sekunde, ugurao sam je nogom u mrežu - prisjetio se Mornar, a i danas se može pogledati snimka njegovog sprinta i velikog veselja nakon pogotka.
I taman da ćemo prijeći na temu trenera Ivana Katalinića, kad evo do našeg stola u kafiću 'Gol' na Pazdigradu i Milana Rapaića. Miki i Moka, kakav je to tandem krila bio. Generacije pristaša 'bijelih' ih nikad neće zaboraviti. Izgrlili su se, izljubili, lijepo ih je vidjeti zajedno i u ranim pedesetima, makar odavno već daleko od terena.
Stariji pamte, mlađe treba podsjećati na to da je Hajduk bio ono malo svjetla u teškom, ratnom periodu prve polovice devedesetih, kada je trećina Hrvatske bila okupirana. Zato i nije dolazilo u obzir da se s Ajaxom igra na Poljudu, ljubljanski Bežigrad je bio Hajdukov domaći teren, a tamo opet ludilo, baš kao iz one pjesme 'za Hrvatsku i za Hajduk, bila vojska tu je'.
Preko 10.000 navijača je došlo na dvoboj protiv Ajaxa, Torcida je organizirala autobuse, mnogi su išli i direktno s ratišta. A Moka i Miki kao mladi junaci iz stripova, prvi je užgao tribine protiv Ajaxa, a drugi će samo četiri dana kasnije u Splitu protiv Croatije (4:2) ući s klupe i u prvom dodiru s loptom proći dva igrača, te zabiti sa 25 metara Draženu Ladiću u rašlje jedan od najljepših golova koje je Poljud ikad vidio.
Odnijelo nas je tako u priči, Miki je morao ići, a mi smo se vratili Ajaxu. I treneru Ivanu Kataliniću:
- Kate je imao kvalitetu i jako nas je dobro poznavao, što je možda bilo i najbitnije. U krvi mu je bio taj naš mentalitet, znao je jako dobro kako će s mlađim, kako sa starijim igračima, a šlag na sve bio je njegov stil - napadački nogomet koji naše podneblje zahtijeva. Okomitost, brzina, presing, agresija i duel-igra. Sve ono što je kod nas u Dalmaciji obavezno. Sve ti ovdje možemo oprostiti kad zadovoljiš te neke osnovne postulate. Ispuniš li ih, naša će ti publika zaboraviti i promašaje i neke druge stvari. Iako smo mi tih godina navijače navikli na dobre igre i rezultate - kaže Mornar.
S Hajdukom je osvojio baš sve što se moglo. Tri prvenstva Hrvatske, dva Hrvatska kupa, dva Superkupa, igrao je s 'bijelima' četvrtfinale Lige prvaka, eto, zabio i taj gol Ajaxu u Kupu kupova. Može li se poželjeti više?
No, nije svaka priča imala sretan kraj, taj Ajax je bio prejak i sve je naplatio u uzvratu.
- Njihova je ekipa bila baš vrhunska, dvije godine kasnije će postati prvaci Europe, razbiti svakoga tko im se nađe na putu, a nas su u uzvratu pregazili. Ostalo je 6:0. Na poluvremenu je bilo 2:0, mi smo u nastavku imali par prilika, najveću baš Miki početkom nastavka, ali nismo zabili, a njima je do kraja ušlo sve što su zapucali u okvir. Bili su moćni. Kad se samo sjetim onog Overmarsa, kakva brzina, promjena smjera.... Vladislavić i ja smo sprintali za njim, ne možeš ga uhvatiti, a nije da smo nas dvojica bili spori. Nevjerojatno nešto. Gledaš ga i pitaš se - s koje je ovaj planete? Ali, kažem, imali smo i mi svoje šanse - kaže Mornar pa prepričava jedan zanimljiv detalj.
- Mi smo u Amsterdam došli napasti. Nismo se išli braniti i to nas je možda koštalo visokog poraza. Iz današnje perspektive bih rekao da smo možda mogli igrati malo pragmatičniji nogomet, zatvoriti se i čekati kontru. Ali mi smo izašli igrati. Nema veze, vratilo nam se to kasnije - sjeća se Mornar.
Zanimljivo je dodati da je vodstvo 'bijelih' i nakon tog visokog poraza ostavilo Katalinića na klupi, što im je bio najbolji potez, s obzirom da će u istoj sezoni postati prvaci, a onda proći i skupinu Lige prvaka, što do danas Hajduk nije ponovio.
- Dobili smo prijeko potrebno iskustvo. Bilo je važno da vidiš gdje si, da se možeš usporediti, zaključiš pripadaš li uopće tom dijelu nogometa. U Hrvatskoj ligi smo tih godina bili dominantni, a onda igraš protiv nekoga tko je jači od tebe, radi ti presing i stvara šanse.
Mornar je ovdje zastao, prisjetio se Špace, trenera za kojega kaže da mu je nogometni otac i puno je s njim radio na taktici. Kod njega je morao igrati i drugu špicu, iako je uvijek bio čisto krilo. Potom se opet vratio na Katalinića:
- Volio je izrazito napadački nogomet. Tada smo igrali 3-4-3. To se danas smatra modernim stilom igre, a mi smo već onda startali široko s krilima i napadačem u sredini. Ovo drugo što je danas moderno, da dešnjak igra na lijevoj strani, mi to nismo igrali. To ti donosi neku prednost u smislu ulaska na jaču nogu za udarac, ali kad ideš na snažniju nogu, drugačiji je centaršut, bolji.
Idemo na drugi Ajax. Četvrtfinale Lige prvaka 1995. godine kao kruna sjajnih europskih nastupa i pobjeda.
- Tada smo već jako dobro znali protiv koga igramo. Na Poljudu je ostalo 0:0, bila je jako teška utakmica. Imali smo i tu neke šanse, ali bez golova je bilo najpoštenije. Ajax je te godine bio toliko jak da si znao kako moraš odigrati najbolju utakmicu u životu, a ni to ti ne daje garanciju da ćeš nešto napraviti. U uzvratu su nas dobili 3:0, iskoristili baš svaku ukazanu priliku, opet je njihova kvaliteta došla do izražaja.
Mornar je igrao prvu utakmicu, uoči koje je trener Katalinić izjavio da 'bijeli' imaju šanse ako Miki i on budu imali svoj dan, a uzvrat je propustio zbog ozljede mišića. Sve je to sada već daleka prošlost, a sadašnjost je Ajax u skupini Konferencijske lige, uz neviđenu pomamu za ulaznicama. Ovo što se zadnjih godina događa na tribinama Poljuda izgleda nestvarno:
- To sada je nevjerojatno pozitivno. I onda je bilo, ali sada dolaze obitelji, sestre, djeca, žene... To je nešto posebno. Tko je u ono ratno vrijeme mogao zamisliti da će jednog dana dolaziti na stadion mlade cure, cijele familije?
To je sada postalo i dio kulture, da Hajduk igra prijateljsku utakmicu, okupilo bi se 20 tisuća ljudi. Nije bitno tko je s druge strane, igra Hajduk. Početkom devedesetih nije bilo tako. Bila je okupirana trećina zemlje i nisu svi mogli dolaziti. Na prvenstvenu utakmicu, gdje si znao da ćeš pobijediti, došlo bi 5.000 ljudi.
Mornar je odavno već daleko od nogometa, vikende redovito provodi na selu, u Pribudama, gdje i dalje prati prijenose, dobro je upućen u sva zbivanja na terenu. Kako se naše druženje odužilo, u međuvremenu je stigao i Dean Računica, trenutno pomoćni trener u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ali također jedan od igrača koji su ostavili neizbrisiv trag u Hajdukovoj povijesti. Kad je čuo da je povod razgovora gol Ajaxu u Ljubljani, upitao je Mornara?
- A tko ti je ubacio?
Da, s lijeve strane na prvu stativu je centrirao baš Računica. I njega je Mornar izgrlio, ishvalio ('Svaka mu je lopta u centimetar stizala di triba', govorio je), a onda i pitao zašto više nema igrača tipa Računica, takvog plemenitog veznjaka, no to je već neka druga, šira tema. Pitamo se trpi li uopće moderan nogomet te 'desetke' starog kova. I Marko Livaja, koji, doduše, igra u špici, ali je također beskrajno talentiran, ima minutažu na 'kapaljku'. U prvom planu su neki drugi parametri u odnosu na čarobne driblinge i 'lopte s očima'.
Zanimalo nas je i Mornarovo mišljenje o Hajdukovim igračima prednjih pozicija, na krilima su sada Marin Šotiček i Bamba, u špici Michele Šego.
- Šotiček je donio ono što nismo imali, brzinu, okomitost, dribling, bezobrazluk. Još uvijek on možda malo sili u nekim situacijama. I za reprezentaciju bi mogao biti, samo neka ga posluži zdravlje. Bamba je tako nepredvidiv. Danas ti može donijeti sto litara mlika, a sutra ih svih sto proliti. Ima dribling, atraktivnost, fali mu racionalnosti u igri, odložiti loptu kad treba, ali je top. Šego je fenomenalan i zabit će golove, ali ne sviđa mi se što je Gonzalo Garcia tako marginalizirao Livaju. Mogu treneru upisati neke pluseve, podigao je Roka Brajkovića, momka koji se nažalost ozlijedio, ali ne možeš takvu veličinu uvoditi na kapaljku.
Mornar je nastavio:
- Nisam ja Livajin odvjetnik, niti bilo čiji, ali moraš uklopiti igrača koji može biti presudan. Ja sam u prvim seniorskim godinama volio imati Bilića i Štimca iza sebe, onda ti je ugodnije, čuvali su leđa svima nama. Kasnije Asanović, pravi momčadski igrač, kad imaš takvog pored sebe, lakše ti je, bodri te, potiče... Tko će tebi primiti balun? Tko će ti ga odložiti? Puno je tu kvalitete kod Livaje i najmanje volim čuti kad mi netko kaže da su svi isti. Ne, nisu u momčadi svi isti. Nikad i nigdje nije bilo tako. Jesu li kod tebe u redakciji svi isti? Je li jednak onaj pun iskustva s nekim tko je tek zakoračio u taj svijet? Nakon dugo vremena se dogodio igrač koji je donio ljubav, dišpet i prkos. Donio je znanje, atraktivnost i nestašluke. Sve ono dalmatinsko. Ne ulazim u to što se događalo zadnjih godinu dana, ali, uz dužno poštovanje, ne možeš zanemariti sve što je donio - kazao je Mornar.
Ćakulali smo još neko vrijeme, Računica će svakako doći na Poljud protiv Ajaxa, Mornaru je odavno već draže gledati utakmice u miru svog doma, ali niti on nije ostao ravnodušan na brojna tapšanja i sve one koji su nam prišli tijekom razgovora, kojima je par rečenica s Mokom, Mikijem i Dejom uljepšalo dan. Bilo bi lijepo da jedini Hajdukov strijelac u Europi protiv Ajaxa svrati na utakmicu koju godinama čekamo.
Iako danas radije bira mir Pribuda u odnosu na pune stadione, s puno strasti priča o sinu svoje sestre, osmogodišnjem nećaku Tomi...
- On ne propušta niti jednu Hajdukovu utakmicu. Ide na Poljud cijela obitelj. Obožava nogomet i dok ga gledam, kao da sebe vidim na prvim treninzima u Jadrana u Kaštel Sućurcu. I sad se naježim dok ovo pričam - rekao je za kraj Mornar.
