Kada se nakon dužeg odsustva u idiličnom samozadovoljstvu sredinom svibnja 2026. pojavio u Splitu Tomislav Jukić, mladi tenor s prepunim ruksakom europskih nagrada i priznanja, prasnuli su medijski krikovi zadovoljstva kao grom iz vedra neba. Kako relevantne kritičke prosudbe o njegovim scenskim i koncertnim nastupima još nisu stigle do naše frustrirane regije, kružile su više informativne nego interpretativne vijesti, a za brojne Solinjane, pa i za one koji se prezivaju Jukić, on je i danas potpuna nepoznanica i trudio sam se na razne načine njegovo ime otimati zaboravu.
Samo oni koji su uspijevali pratiti Tomislavove nomadske skokove uočili bi neobičnog srednjoškolca koji dva puta završava srednju glazbenu školu, najprije kao pijanist a zatim kao tenor, u međuvremenu je polazio i gimnaziju, bio aktivni košarkaš u Solinu i član školskog Zbora, da bi sve te često nepomirljive suprotnosti ne samo amalgamirao, već i podigao na višu gotovo idejnu i estetsku razinu koja već tada iznenađuje svojom znakovitošću.
Ipak, Tomislavova slika svijeta dala bi se naslikati kao lirski profinjena i ustreptala senzibilnost koju se doima kao razbijeno zrcalo koje stvara fragmentarne slike ili, bolje, identitete. On u naše nemirno doba ne odustaje od kreativnosti, protoka ideja i planova, njegovo se tijelo i duša odazivaju na treptaje svemira i tada se dobro snalazi, ali u trenucima dekonstrukcije od krhotina zrcala pokušavamo složiti nove slike (Tomaž Pandur).
Nisu rijetke situacije kada Jukić popusti vjetrovima mašte i mukama sumnje priklanjajući se žrtvi odricanja pa se naglo povlači tražeći utjehu i mir u glazbi, operi. Bliska mu je ideja da glazba odražava i unapređuje ljudska iskustva, zanimaju ga društvene, kulturne i tehnološke promjene u uvjetima koji se mijenjaju (Cornelius-Natvig, Music a social experience).
Koliko pak u njemu čeznutljivo gori plamen rada i odricanja, uz senzibilnost melankolika i sanjara, ostaje da se vidi, ali nama se čini da taj dirljiv refren tek traži nova nadahnuća i naporno krčenje puta k spoznaji vlastita identiteta.
Još za vrijeme studija solo pjevanja u Zagrebu na Muzičkoj akademiji kod ugledne pedagoginje Martine Zadro, a sada je na četvrtoj godini, pobjeđivao je na brojnim pjevačkim natjecanjima, pjevao s jedinstvenom Cecilijom Bartoli ili Piotrom Bechalom, nastupio u više opera pod ravnanjem slavnih dirigenata (Marco Armiliato ili Riccardo Muti) i osjetio što to znači opijenost slavom i počastima, putovanje kroz sanjane gustiše života.
Članstvo u Međunarodnom opernom studiju pri Operi u Zürichu otvara Tomislavu brojne spoznaje kako emociju podići na razinu umjetničke spoznaje ne iznevjerivši staru istinu da umjetnik sve vidi onako kakav je on sam (T. S. Eliot).
Naš tenor nije skrivao interes od raskošnih glazbenih zbivanja koja mu otvaraju brojne šanse i niz uspješnih nastupa od Salzburga do Ljubljane i Splita prema Dubrovniku i Zagrebu. Mladi Jukić spada u onu skupinu umjetnika koji skriveni očima javnosti polako ali sigurno plovi prema osebujnim stilskim ukrasima, sklon romantizmu otvara svoju podatnu maštu i temperament mladog čovjeka koji se oslanja na glazbenu tradiciju i završava je novim vokalnim varijacijama i interpretacijama.
Sada kada je konačno predan samo glazbi on živi za jednu jedinu inspiraciju, jedini zanos, neprekinuta opsesija poput zraka sada su glazba i scena (opera).
Pjevački recital Tomislava Jukića uz klavirsku pratnju Lane Bradić u Hrvatskom domu ST-svibanj 2026.
Mladom umjetniku koji se prvi put predstavlja u rodom gradu solističkim koncertom nije bilo nimalo lako jer se hic et nunc otkriva njegova vokalna i stilska kultura, sve ono do kuda se vinula njegova visoka parabola ali i da suspendira skrivene nevjerice koje je odavno nadmašio. Ima dosta opernih pjevača koji izbjegavaju koncertne nastupe, šire stilske raspone i razne provjere vokalne tehnike i interpretacijske kapacitete.
Ono čime nas je Jukić obradovao jest dobra priprema, posebno ako se prati disanje, držanje i rad dijafragme, neprestani rad na izjednačavanju registra, da bi u takvom procesu glazba stekla moć pjevača dovesti u pravu poziciju. Da bi se osjetila muzikalnost, preciznost intonacije, raspjevani puni tonovi, dramski akcenti i suptilni unutrašnji doživljaji koji govore o ljepoti ukusa pjevača, moramo pomisliti na umjetnika koji skuplja sve te fragmente koji se mijenjaju i stalno kradu nove strašću kojoj se ne vidi kraja.
Poznato je koliko je složen proces uspjelog odbira programa za mladog umjetnika koji ima želju svih iznenaditi širokim stilskim rasponom, djelima skladatelja iz različitih epoha koje kroz dvanaest skladbi slijede kronološki jedna za drugom. Rezultat priprema je program fine umjetničke koherentnosti i iznimne interpretativne kvalitete.
Sve započinje s Napuljem krajem 17. st. i prvim buffo operama s poznatim bel cantom i skladateljima od G. Giordania (Caro mio ben), zatim opernog reformatora Ch. W. Glucka (O del mio dolce ardor) do ranog V. Bellinija koji je kao 'enfant prodige' ulazi u sakralnu glazbu i romanse, arije i kantate, dramatske scene koje se razlikuju od 'modelo rossiniano'. Za prve njegove opere koje će označiti fundamentalnu talijansku etapu u odnosu prema Pacciniu i Mercadanteu, a zatim i Donizettiju, jedan Stendhal vidi vrlo rafinirana i ponizno popularna djela.
Zanimljivo je uočiti da su stari majstori više pozornosti davali ljepoti tona, pjevačkim dionicama, komornom tipu muziciranja, što je odgovaralo pjevačima. Novi skladatelji od 18. st. više su se oslanjali na snažnije i punije tonove tenora (tenore lirico i spinto), što možemo pratiti i u nastupima Tomislava Jukića koji se trudio oko izjednačavanja registra, zvučnog intenziteta glasa i atake visokih tonova. Iz zbirke pet manjih arietta 'Il fervido desiderio' izdvojio bih delikatnu i samotnjačku 'Malinconiu'.
G. Rossini u trenucima odmora od opera sklada kratke salonske pjesme i komorne vokalne skladbe — najpoznatije 'Soirées musicales' i 'Péchés de vieillesse' (Grijehe starosti), koje su pune duha, bel canta, elegantne, razigrane i promjenjive dinamike koje zahtijevaju virtuozne izvodioce. 'La promessa', kratka je pjesma o vjernosti i iskri ljubavi koja će uvijek trajati, a 'La danza' je brzi i okretni poziv na ples kada je 'Luna è in mezzo al mare' i kada treba skakati u more za dobiti najljepšu djevojku ili mladića, mama mia. Osjetio sam da je publika srdačno prihvatila da se u program mladog pjevača dobro uklapaju i operne arije i solo pjesme domaćih autora, stilski bliske i vokalno-tehnički dotjerane.
Unatoč stanovitim tehničkim primjedbama, glazba splitskog skladatelja Josipa Hatzea izrazito je melodiozna, šarolika u bojama i puna romantičnih snova. Ukusno vođenje melodije, belkantistički i ritmički fleksibilne, mediteranski pjevne, osjeti se i u skladbama 'Majka' i 'Serenada' gdje Hatzeova jednostavna harmonija i lirska ushićenost rodnim gradom kroz operu 'Adel i Mara' dolazi do punog izražaja i vrhunskog dometa. Već se u prvom dijelu pokazalo da je Jukić kao mladi umjetnik spreman recitalu podariti svoje estetsko i duhovno iskustvo što nije baš uobičajeno u regularnoj koncertnoj rutini.
Gotovo je nezamislivo da bi jedan ovakav recital mogao proći bez talijanskih kancona Francesca Paola Tostia. Poslije kratke pauze u drugom dijelu koncerta začuli su se glasovi posjetitelja koji su pratili Jukića u izvedbi poznatih skladbi. Romanca je cvjetala krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a bila je namijenjena elegantnim salonima europskog visokog društva, tamo gdje je dekadentnim stihovima vladao Gabriele D'Annunzio. Sve je u znaku ljubavi, prolazne mladosti, melankolične čežnje, zahtjevnog Bel Canta i skrivene intime. Tiha introspekcija, legato i mezzvoce, zvonki vrhunac... Izvedene su tri poznate romance: Ideale, Marechiare, Vorrei morire! (Studi sull'Istituto Nazionale Tostiano).
Tijekom 19. stoljeća u Španjolskoj je slavna zarzuela kao oblik glazbeno-scenske zabave koja objedinjuje pjevanje, govor i ples, uz orkestralnu pratnju i sadržaje koji sežu od mitoloških priča do suvremenih likova i komedija. Zarzuela je osvojila i Latinsku Ameriku, dobila u Španjolskoj Teatro de la Zarzuela (1856.). Na koncertu smo čuli jednu od najljepših arija na španjolskom jeziku No puede ser (Ne može biti) iz drugog čina zarzuele 'La tabernera del Puerto' nastalu 1936. od uglednog skladatelja Pabla Sorozábala.
Uloga Napulja u glazbenoj povijesti Italije i šire ima dugu i bogatu tradiciju pa ne začuđuje da je taj grad na jugu Italije dobio nadimak 'konzervatorij Europe', bio je glazbeni dom Scarlattiju, Pergolesiju, Cimarosi, Rossiniju, Belliniju, Donizettiju i dr. Teatro San Carlo ima veliki ugled u opernom svijetu, a tamo je rođena i popularna napuljska opera buffa namijenjena manje bogatim ljudima za zabavu. Napuljska pjesma postala je formalna institucija 1830-ih kroz godišnja natjecanja u skladanju pjesama za godišnji Festival Piedigrotta do 1950. Canzone napolitanau od početka 20. st. privlačni je magnet za sve ljubitelje kancone koji pjevaju o ljubavi, svom Napulju, čežnjama za neostvarenim idealima, razrađeni registar osjećajnosti našao je brojne skladatelje i tekstopisce među kojima se istakao Cesare Andrea Bixio, spretan i kreativan umjetnik čije se sklade i danas rado izvode.
Naše je tenor izabrao popularnu: Parlami d'amore, Mariù. Bixiova suradnja s istaknutim opernim pjevačima poput Tita Schipe i Benjamina Giglija bila je znakovita. Programom koncerta planirane su još dvije canzone: ona Rodolfa Falva 'Dicitencello vuje' i Salvatore Cardilla 'Core 'ngrato'. Neuobičajena konceptualna gustoća uspjela je sačuvati dramsku snagu i velike progresije akorda, unatoč činjenici da akustika dvorane nije optimalna za ovakve događaje.
Pokazujući besprijekoran ukus i muzikalnost, Tomislav Jukić vratio se na kraju dvjema klasičnim arijama 'Una furtiva lagrima' Gaetana Donizettia i 'È la solita storia del pastore' Francesca Cilea. Te će romantične arije izuzetno naporne i povezane najbolje pokazati do kuda je stigao Tomislav čija je zvijezda zasjala i u Hrvatskom domu, u kojoj se dlanovi svih posjetilaca zadugo nisu ohladili.
Pažljivo odabran program
Kada je ozaren izronio iz tame Hrvatskog doma, mladi tenor Tomislav Jukić prvi se put s recitalom našao pred splitskom publikom koja ga je pozdravila gromoglasnim aplauzom informirana o njegovim umjetničkim domašajima. I ja sam se zatekao kao svjedok i znatiželjnik koji dočekuje zagonetnog mladića koji je najavio naporan i dug program, spreman nadmašiti naša očekivanja.
Koncepcija programa se usredotočila na koherentno pripovijedanje koje ne ostaje na uobičajenoj vokalnoj produkciji, već je zanimaju karakteri i geste, tjelesni pokreti koji ostavljaju dojam delikatne vizualne drame. Skriveni cilj tenora i njegove vrle suradnice prof.
Bradić, jest da se javno provjere razni efekti interpretacije, estetski kriteriji, da se dotaknu starije vokalne izvedbe pa i ono da u susretu umjetnik-publika dođe do novih kreativnosti i uzbudljivih situacija koje zasigurno rađaju nove fanove klasične i operne glazbe. Nudi li nam opera, pa i druge umjetnosti, odraz onoga tko smo i kako se odnosimo prema drugima, može li se umjetnost modificirati ili racionalizirati.
To me podsjeća na uglednog engleskog glazbenog kritičara Ivana Hewetta koji kaže da 'moderna glazba i stara klasična glazba općenito nisu neprijatelji, obojica su simptomi istog problema kako stvoriti zamišljeno glazbeno jedinstvo kad su stari načini narušeni društvenim promjenama. Među uglednim mladim umjetnicima u svijetu zaustavio sam se kod Yunchan Lime, pijaniste iz Seula u Južnoj Koreji, koji je s 18 godina pobijedio na natjecanju Van Cliburna da bi do danas s 22. g. imao niz novih uspjeha. 'Odlučio sam', kaže Kim, 'da ću živjeti svoj život samo zbog glazbe i odlučio sam da ću se svega odreći zbog glazbe... Želim da moja glazba postane dublja i ako ta želja dosegne publiku, zadovoljan sam.'
Slične sam izjave čuo više puta i od našeg Tomislava, on naprosto uživa u operi, tako je bilo i na nedavnoj izvedbi Gianni Schicchia (Rinnuccio) u svibnju 2026.u Zurichu. Opera nas navodi da svijet i velike emotivne gorčine melodioznom glatkoćom doživimo drugačije.
U prvom dijelu recitala vraćamo se ranoj glazbi 18. st., canzonettama, ariettama, i pjesmama, postepenoj dominaciji bel canata i širokom polju emocija (Caro mio ben, O del mio dolce ardor, zbirka Bellinijevih arija i dvije razonodne salonske Rossnijeve teme - ljubav i poletni ples). Lijepim i toplim glasom, sjajnom dikcijom, svaka skladba ima svoj način izražavanja, gotovo spokojno slušam glas Tomislava Jukića koji mi se učinio kao blag, gladak, zvučan ali ne i težak, gotovo bez delikatnih 'passaggio' prelaza, izvorni tenore di grazia (od Es do As-dura) kojega smo upili od nezaboravnog Tita Schipe i možda Alfreda Krausa. Gotovo neviđeni kratkotrajni vokalni drhtaji od naleta bolesti tenoru nisu zadavali razloga za zabrinutost.
Drugi dio koncerta, s obzirom na složenost programa, izlaže glas u prvi plan, a s obzirom na Jukićeve talente pokazalo se da je on glasom uspio da emocije postanu gotovo opipljive. Niz napoletanskih kancona pokazao je kultivirani glas tenora, odličnu tehniku, ali i interpretaciju koja se približila izvornom govoru. Poznato je da naša glasovna energija bitno utječe na privlačenje ljudi, ona je ta koja osvaja srca i granice. Dogodilo se i Tomislavu, kada se ponesen euforijom publike, naprosto predao forte pjevanju i visokom registru što je upozorilo na zamor glasnica. Tek su Hatzeove dvije melodijske linije (Majka i Serenada) otvorile vrata osjećajnosti i lirskih unutarnjih zbivanja i u njima dominira glas tenora koji nadmašuje sve druge artističke namjere.
Sve to govori o Tomislavu kao talentiranom muzikalnom interpretu, vrsnom vokalistu s velikim rasponom glasa i odlične tehnike. Svoje veliko pjevačko iskustvo, osjećaj za boju gotovo svakog tona, nijansiranje dinamike i konačno rane susrete s operom, provjeravaju se svakog dana.
Na splitskom recitalu, ponesen podrškom publike, Jukić se predao forte pjevanju i forsiranju visokog registra što utječe na osjećaj umora. Bio je to bjelodani dokaz da su pjevački recitali izuzetno zahtjevni i često teži od opernih uloga, to je svijet drugačijih formi i interpretacija u kojima si s publikom sam Face to Face. Biti uspješan umjetnik znači predati se radu i usavršavanju, informirati se i kritički sagledavati svoju poziciju i raditi na ostvarenju osobnih umjetničkih ciljeva kao i realizaciji projekata ustanove u kojoj se radi.
Pijanistica Lana Bradić prihvatila se zadatka da bude pratilac Tomislavu i da zajedno realiziraju obiman program. Ona je uredno pratila ritmičku i harmonijsku i dr.osnovu a to je bilo dovoljno za ovu priliku. Zanimljivo je da ovakvi koncerti nisu strani Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića…
S Napolitanskim kanconama prvi je dolazio Tomislav Mužek 22.12.23. (bio je još ranije na Peristilu) u odličnoj formi! Glasovir Veton Marevci.
Ivica Čikeš, Ciklus klasične glazbe (mahom opere) 11.12.2025. glasovir Veton Marevci
Tomislav Jukić, Razne pjesme, operne arije, kancone i dr. 18.5.2026., glasovir Lana Bradić
Život je samoća, strpljenje, tuga, lanac rastanka i susreta…različite vokalne forme uzdizale su živote iznad junaštva, dugo su slavili sanjare i pjesme, sebe nikad upoznali nisu…Naši su prozori i dalje otvoreni da čujemo buku s ulice, nezaboravni glas koji nestaje u daljini….
2026 Competition
Opera Cascais primila je 499 prijava od pjevača koji predstavljaju 59 različitih nacionalnosti. To su pjevači koji će se sada natjecati uživo u Portugalu.
Grand Prix Égide Tomislavu Jukiću
Carlos Gomes Prize | Amazonas Opera Festival
Contract with Mafra Music Festival 'Filipe de Sousa' (FMM)
Contract with Ópera na Academia e na Cidade (Porto) Tomislav Jukić CroatiaTenor
Cascais Opera je ime za međunarodno vokalno natjecanje sa sjedištem u Cascaisu, Portugal. osnovano s ciljem podrške, promicanja i povećanja vidljivosti mladih talenata. Natjecanje pruža pjevačima od 18 do 32 godine priliku da nastupaju pred prestižnim međunarodnim žirijem, stječući priznanje i nove prilike u opernom svijetu. Cascais Opera vezana je s nizom drugih natjecanja, nagrade su novčane i ugovori za nastupe vani.
Cascais Opera osnovana je s ambicijom da bude više od natjecanja. To je mjesto susreta generacija i kultura, prostor za obuku, dijeljenje i otkrivanje.
Odajemo počast velikim ličnostima u povijesti opere, perpetuirajući njihovu inspiraciju kroz nagrade Teresa Berganza, Maurício Bensaúde i Carlos Gomes. Ta imena predstavljaju umjetničku baštinu, strast i rigoroznost koju natjecanje nastoji slaviti i prenijeti.
Bravo Tomo, cijeli Solin i Split!
Razgovor s tenorom Tomislavom Jukićem, Trag u vremenu, svibanj 2026.
- Ispunjen sam radošću i toplinom što sam mogao pred svojom publikom, ispunjenom poznatim licima, ispjevati ovaj recital. Slažem se, uzeo sam si velik zalogaj, no nekada mi mladi pjevači razmišljamo srcem a ne glavom.
Ako dvorana i nije bila do kraja ispunjena, vjerujem da će se to jednom promijeniti i da ću svojim radom i zalaganjem u budućnosti pridobiti sve one koji ovom prilikom nisu uspjeli doći. Posebno mi je zadovoljstvo što sam muzicirao s profesoricom Lanom Bradić, umjetničkom savjetnicom na Odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu, koja ima veliko iskustvo u radu s mladim pjevačima i spremna je na sve glazbene izazove.
Nakon nezaboravnog koncerta imao sam zadovoljstvo razgovarati s Tomislavom Jukićem o brojnim temama i pitanjima koja se nisu odnosila samo na glazbu, premda sam za ovu priliku izdvojio baš takve sadržaje.
Nema potrebe ponavljati sve ono što je poznato o Vašim počecima i školovanju koje i dalje traje... Sada ste u elitnom Međunarodnom opernom studiju u sklopu opere u Zürichu, otvaraju se novi projekti i festivali. Programi i uloge su pomno odabrani, uglavnom za tenore di grazia, ali i klasifikacija glasa se mijenja sve to prije diplomskog rada i završetka studija. Naporno, zar ne?
- Tempo je trenutačno stvarno na visokoj razini. Upravo sam završio produkciju pet predstava u Zürichu gdje sam pjevao ulogu Rinuccija u Puccinijevom remek-djelu Gianni Schicchi. To mi je ujedno bilo prvo iskustvo u jednoj od većih uloga i, bez obzira na veliku tremu koju sam imao, sve je prošlo jako dobro. Na sceni sam se osjećao prirodno i mislim da sam ulogu i priču koju sam trebao prenijeti iznio profesionalno i iskreno.
Naravno, danas nema puno odmora — sve se odvija jako brzo, pogotovo na festivalima, tako da sam već u procesu učenja novih uloga za iduću godinu, što me posebno veseli. Uloge koje biram su pažljivo odabrane jer želim graditi repertoar postupno i pametno, kako bih sazrio i kao umjetnik i glasovno. U tome mi je velika podrška moja profesorica Martina Zadro, koja mi uvijek zna dati pravi savjet i, kako se kaže, povući kočnicu kada je to potrebno.
U planu su uloga u Massenetovom Wertheru (Schmidt) na Salzburškom festivalu 26. i zatvaranje Dubrovačkih ljetnih igara uz poznate operne umjetnice. Veseli nas da se s novom sezonom vraćate Mozartu i njegovom Don Ottaviu (Il mio tesoro), tu je i Lenski Čajkovskog iz opere Evgenij Onjegin (Kuda, Kuda), pa Narraboth u Straussovoj Salome u Zagrebu i dr. Vjerujemo da Vam je duboko stalo do opere ali ona je u velikoj financijskoj i drugoj krizi i pitanje je kako je održati u životu. Imate li vi neke vizije, razgovarali ste o tome s kolegama? Jeste li čuli za 'suvremene rock opere'?
- Nisam čuo za rock opere, ali svjestan sam da se opera danas nalazi u financijski vrlo zahtjevnom razdoblju. To je tema koja se često provlači kroz razgovore s kolegama, profesorima i ljudima iz struke. Problem je u tome što kvalitetna operna produkcija traži ogromnu količinu resursa — opera je skupa, zahtjevna i uključuje velik broj ljudi, dobru organizaciju, komunikaciju i jasnu umjetničku viziju.
Danas ljudi često posežu za bržim, jednostavnijim i jeftinijim sadržajem. Sve se odvija ubrzano, informacije dolaze gotovo trenutno i čini mi se da smo se pomalo navikli živjeti brzo, a ponekad i površno. Opera je po meni potpuno suprotna tome — ona traži vrijeme i prisutnost. Donosi uvid u ljudsku dušu i vlastitu egzistenciju te pruža priliku da na dva ili tri sata zastanete, uronite u nečiju priču i u njoj prepoznate dio sebe. Upravo u tome leži njezina snaga, može probuditi emociju koju možda dugo nismo osjetili.
S obzirom na to da sam još uvijek na početku svoje karijere i nemam velik utjecaj, moja je vizija prije svega raditi svoj posao smisleno, odgovorno i kvalitetno. Mislim da upravo mi, mladi umjetnici, trebamo biti pokretači koji će publiku ponovno vraćati u kazališta.
Mnogi zaljubljenici u operu, ali i muzikolozi i povjesničari glazbe tvrde da je zlatno doba vokalizma iza nas, da je na djelu nezdrava opsesija kako kazališta moderniziraju operu, minimalističkim režijama podržavaju čudne redateljske projekte. Kakva su vaša iskušenja, zanima li Vas sudbina opere?
- Kroz dosadašnje iskustvo imao sam priliku svjedočiti vrlo različitim produkcijama i režijama, pogotovo modernim interpretacijama opere. Moram biti iskren i reći da još uvijek na neki način gradim svoj stav o tome. Ono što zasad sigurno znam jest da sam veliki ljubitelj tradicionalnih i klasičnih režija, jer vjerujem da upravo one i danas mogu privući velik broj gledatelja. Ipak, bilo je i modernih produkcija koje su me zaista dojmile i pokazale mi koliko suvremeni pristup može biti snažan kada ima jasnu ideju i smisao.
Moderne režije mogu imati veliki umjetnički učinak, ali važno je pronaći ravnotežu između originalnog djela i suvremenog pristupa. Što se tiče pjevanja, još od svojih početaka navikao sam slušati snimke velikih tenorâ prošlog vremena poput Giuseppea Di Stefana, Maria Del Monaca, Franca Corellia, Luciana Pavarottia, Joséa Carrerasa, Beniamina Giglia i Jerryja Hadleya.
Proučavam način na koji su stvarali i nosili zvuk, kako su disali, ali i njihove intervjue kroz koje mogu puno saznati o tome kakvi su bili kao osobe i kakav su odnos imali prema operi i umjetnosti općenito. Činjenica da kao pjevač nikada nisi potpuno 'gotov'. Uvijek postoji prostor za rast, napredak i neko novo otkriće o glasu, glazbi i samome sebi.
Postoji li širom Europe pa i u nas glazbeni management koji u uskim krugovima odlučuje tko će dobiti stipendije, odlaske na specijalizacije, stimulacije pa i sudjelovanje na našim festivalima, koje uloge ih čekaju, ne zaboravimo nagrade?
- Mislim da je u svakom poslu, pa tako i u opernom svijetu, važno koga poznaješ i s kim surađuješ. Kontakti, preporuke i povjerenje koje ljudi imaju u tebe sigurno mogu otvoriti neka vrata, pogotovo mladim umjetnicima na početku karijere. To je jednostavno realnost ovog posla. Nikada ne znaš tko gdje i kada te sluša, uvijek je važno biti na razini zadatka.
Ipak, vjerujem da dugoročno bez ozbiljnog rada, discipline i kvalitete nije moguće opstati. Možda netko može dobiti jednu priliku zahvaljujući poznanstvima, ali publika i scena vrlo brzo prepoznaju tko je zaista spreman i tko ima što ponuditi. Brzo mane i nedostaci izađu na vidjelo kada se gura u posao netko nespreman.
Zahvalan sam ljudima koji su mi do sada pomogli savjetima, podrškom i ukazanim prilikama, nijedan mladi umjetnik ne može sam proći cijeli put. Ali isto tako vjerujem da je najvažnije kontinuirano raditi na sebi, ostati profesionalan i biti spreman kada prilika dođe.
Operno pjevanje se promijenilo, nema više starih škola, dvorane su porasle i imaju mnogo više posjetilaca, vizualni i konceptualni pristup otkriva često manjkave pripreme, snažni orkestri prisiljavaju pjevače na velike napore. Zaostajemo u rješavanju uočenih problema a način privlačenja mladih ljudi ne daje željene rezultate. Gdje Vi vidite probleme i je li dovoljno voljeti svoj posao i odmaknuti se od spomenutih prepreka?
- Umjetnost je slobodna, nepredvidiva i prekrasna, ali ponekad zna biti i vrlo okrutna. Ona ne opstaje sama od sebe — iza nje stoje timski rad, obrazovanje, sustav financiranja, marketing i veliki trud mnogih ljudi. Ipak, ja sam optimističan kada govorimo o budućnosti.
Poznajem mnogo mladih kolega — pjevača, instrumentalista i dirigenata — koji dijele istu ljubav prema glazbi kao i ja. Ima ih puno, uporni su, neumorni, inteligentni i potpuno posvećeni onome što rade. Sretan sam što sam okružen upravo takvim ljudima. Ako ostanemo uporni i ako mladim profesionalcima bude pružena prilika za rad i razvoj, siguran sam da umjetnost ima svoju budućnost.
Posebno me veseli što danas u Hrvatskoj pjevačka scena zaista cvjeta. Imamo mnogo kvalitetnih i talentiranih pjevača, pogotovo među mlađom generacijom. To mi daje nadu, motivaciju i dodatni vjetar u leđa.
