Hajdukov trener Zoran Vulić i nakon pobjede nad Rudešom svjestan je koliko ga posla čeka...
- Nismo mi još ništa napravili. Trebalo je s momčadi skinuti psihološki teret, s obzirom da se puno toga nakupilo. Ta psihološka barijera kao da je visila nad cijelim gradom. I našim navijačima je bilo teško. Svi smo bili u grču i stresu. Neću reći da je sad to prošlo, ali dobili smo pet dana vremena da se pripremimo za utakmicu protiv Istre, koja je za mene finale i učinit ću sve da je dobijemo - rekao je Vulić.
Bilo je oscilacija u igri i protiv Rudeša, u pojedinim trenucima se stajalo daleko od igrača...
- Mi nismo agresivna ekipa, pokušavamo igrati lijep balun, ali moraš ga nekad i osvojiti. Ne možeš igrati lijepo ako nemaš čvrstoću. Svjesni smo da nam to fali, ali imamo neke druge kvalitete. Ni Rijeka i Dinamo nisu nadigrali Rudeš, oni su momčad koja igra dobar balun, ali nemaju sreće.
Kapetansku traku ste povjerili Miji Caktašu...
- Rekao sam već da stariji igrači moraju preuzeti odgovornost na sebe, a pogotovo Mijo koji drugačije osjeća Hajduk nego ostali. Žao mi je što uvijek udremo po našem djetetu, mi smo takvi, ali to je naš mentalitet kojega ne mogu i neću mijenjati. Zato i stoji ona da kad uspiješ u Splitu, onda znaš da si nešto postigao. Ovdje nema opuštanja, ali draže mi je tako nego igrati negdje gdje nema dva gledatelja. Ali da mi je netko rekao dok sam živ da će Hajduk igrati derbi začelja, ja bih mu kazao da je lud. No, sad smo tu gdje jesmo i samo nas iskusni igrači mogu izvući na površinu.
Mnogi će reći da u inozemstvu niste vodili veliku momčad, a niste bili ni izbornik seniorske reprezentacije. Što kažete na to?
- Kad sam s Hajdukom osvojio prvo mjesto 2001. godine, to mi je bilo najvažnije u životu. Da sam s Real Madridom osvojio Ligu prvaka, ne bi mi toliko značilo. Što se inozemstva tiče, možda nisam imao dobre menadžere ili su neke stvare bile splet okolnosti. Da sam Španjolac, možda bih bio u Realu, ali ja sam Hrvat i ponosno vodim Hajduka.
Možete li nam izdvojiti 'top 3' utakmice s Hajdukom...
- Što se tiče mog življenja s klubom, prvo ću istaknuti onu titulu iz 1971. godine, kada smo protiv Olimpije na stadion došli svi u bijelom. Bio sam dijete, ali to mi je za cijeli život ostalo u sjećanju. Utakmica protiv HSV-a pod Ivićem je bila fantastična, izgubili smo nesretno, ali i bili ponosni. A to je važno, da uzdignute glave možeš napustiti teren jer znaš da si dao sve od sebe. I treće - godina 2001. ide sa mnom u grob. To je za mene trenutak koji sam podario sebi, ovom klubu i gradu.
Bili smo uvjereni da ćete spomenuti još barem gol 1994. godine Zagrebu, kojim ste Hajduku donijeli titulu. Ali dobro, godine 2003. ste vodili po imenima strašnu momčad i osvojili Kup, a sezonu kasnije ste smijenjeni tri kola prije osvajanja naslova...
- Svaki Hajduk kojega sam vodio je imao sjajnih igrača, ali bilo je to vrijeme kada je drugo mjesto ili neosvajanje Kupa bio neuspjeh. Vremena su se promijenila. Što se tiče smjene u sezoni 2003/04, to ti je kao da imaš curu koja je noseća s tobom devet mjeseci, a onda te najednom ostavi. I sad taj drugi koji je s njom 15 dana kaže da to nije tvoje dijete. Ponosan sam na tu titulu, ali i na činjenicu što me naslijedio moj nogometni učitelj Pero Nadoveza. Nikad nisam bio ni najmanje ljubomoran ni na jedan Hajdukov uspjeh.
Odrasli ste u Varošu, blizu Starog placa...
- To je granica Varoša i Marjana u Puntarskoj ulici. Najviše mi je žao u životu što nisam gledao susret Hajduk - Benfica 1970. godine. Sjedio sam na zidiću kuće bivšeg gradonačelnika Nikole Grabića, buljio u novi reflektor i plakao. Tada je svitlo došlo u grad, svi su išli na stadion, a mene otac Ante nije htio voditi zbog gužve. Bila je to jedna od rijetkih utakmica koju sam kao dijete propustio.
Sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih pa i dvijetisućitih, dominirali su domaći igrači. Kako gledate na tu temu oko stranaca koja se povlači u posljednje vrijeme?
- To je Europska unija donijela. Prije ni druge momčadi nisu imale toliko stranaca. S druge strane, teško je danas zadržati našeg mladog igrača, tržište je otvoreno. S aspekta Hajduka, najvažnije je u ovom trenutku skupiti što više bodova, a ne gledati tko je odakle. Meni je najbitnije standardizirati momčad, da se izvučemo iz ove situacije, tako da mogu i mlade igrače više ubacivati u vatru. Talenata sigurno imamo.
Trenutno nitko od mladih nije standardan u prvih jedanaest...
- U ovom trenutku je i teško da imamo jednog standardnog jer ovu situaciju trebaju iskusniji izvući. Najlakše je njih 'kacat'. Srnu, Carevića, Perišića, Strinića sam stavljao jer sam imao temelje koji moraju postojati. Nama su se temelji urušili odlaskom Nižića i Radoševića, pa i malog golmana Letice, makar smo i doveli sjajnog vratara. Čeka nas težak rad, bit će oscilacija, ali te turbulencije trebamo što prije i brže prebroditi.
Kako je Juranović prihvatio činjenicu da više nije kapetan?
- To je život jedne momčadi, objasnio sam jednome i drugome što im je činiti. Jura je to shvatio baš onako kako treba shvatiti. On je mlad igrač i po meni budući reprezentativac. Zaslužio je barem pretpoziv, pogotovo sada kad nema Vrsaljka na desnom boku.
Teško je kod Vas pronaći negdje da ste iti jednu riječ rekli protiv kolega...
- Zašto bih tako govorio? Kako ja sad mogu reći išta loše o treneru Kopiću? Ne znam kako je čovjek radio, kakvu je imao atmosferu... To bi od mene bilo jako nekorektno. Ja se jedino na suce mogu nekad naljutiti i to je to.
Da Vam je netko u vrijeme dok ste bili u Splita kazao da će Ante Rebić biti jedan od ključnih igrača Hrvatske na SP-u, gdje će Vatreni osvojiti srebro, što biste mu odgovorili?
- Ja sam Rebića gurao prema Hajduku kad je to trebalo. Njemu i Ercegu sam apsolutno vjerovao i šteta je što Rebu hvataju povrede jer mislim da je on igrač za Bayern ili top pet klubova Engleske i Španjolske. Kad Ante uštima glavu, a uštimao je, tada ga ne možeš zaustaviti.
Velik broj stranaca u HNL-u može biti problem i za reprezentaciju....
- Ispada onda da naša liga ima para... Šalu na stranu, i malo veće reprezentacije su osjetile te probleme. Gotovo svi napadači su stranci, uvijek kupuješ igrače prema naprijed, pogledajte što se dogodilo Italiji...
Ajmo mi na Ivanovskog, kojega je Hajduk doveo...
- On je dobar igrač koji je dobio udarac i nije odradio kompletne pripreme. Izuzetan je profesionalac, što je meni u ovom trenutku najbitnije, a golovi će doći.
Jairo?
- Njega je kupio PAOK, a oni ne kupuju bezvezne igrače. Ja sam ga htio u Apollonu, a otišao je u Sheriff. Radi se o odličnom igraču, on je pogodak Hajduka ako ga zaobiđu ozljede. Mislim da će Hajduk s njim puno dobiti.
Lijepo je asistirao protiv Rudeša, makar se i Caktaš sjajno snašao...
- Mijo je u tim situacijama najjači. Da mu je lopta išla idealno, ne bi je ni zabio.
Kako gledate danas na klub, što se promijenilo u odnosu na davna vremena kada ste bili trener?
- Drago mi je što danas kad uđeš u svlačionicu imaš osjećaj kao da si u najjačim europskim klubovima. Ali ja bih više volio da imam momčad kao Real, a ne svlačionicu.
U momčad ste vratili Lopeza...
- Kad je Lopez došao u Hajduk, pomislio sam: 'Vau, koji je Hajduk dobio loto na stoperu'. Što se kasnije događalo ne znam, nisam bio unutra. Ali nije on zaboravio igrati, mislim da će rasti iz utakmice u utakmicu, a ako ne bude, imamo tu Mikulića... Tu smo dobro pokriveni.
Gdje je tu Ismajli?
- Ako mi je nekoga žao, onda je to ismajli. Sviđa mi se strašno, ima agresivnost i brzinu koji nam fale, ali izbor je pao na Vučura koji je iskusniji.
Što nedostaje ovoj momčadi?
- Prvenstveno jedna desetka tipa Računica ili Leke. Ja je vidim u Tekliću ili Bajiću, ali njima treba vremena. Ili jedan 'pas' kao što je bio Radošević, to nam malo fali, više fajta i kreacije. Ali momčad je dobra, može ona još rasti i rast će. Vlada traži 100 dana, a ja, pošto sam Dalmatinac, 101.
Koliko će igrači prihvatiti vaše zahtjeve...
- Ja sam igrao u Španjolskoj, Francuskoj... Kao igrača me apsolutno nije zanimao trener, ali njegove ideje da. U Hajduku sam igrao iz ljubavi, a u inozemstvu me najviše zanimalo kako zaraditi za svoju obitelj. Bio je to čisti profesionalizam. Najviše me smeta što smo podcijenili ovaj klub. Meni je otac govorio da mi poslije Hajduka najdraži klub mora opet biti Hajduk. Rekli smo već da se dogodila globalizacija, ima puno stranaca i ne mogu očekivati od njih da vole Hajduka kao ja, ali moraju ispoštivati profesionalni ugovor i ljude koji ih dolaze gledati. Jer što će ti klub bez navijača?!
Na kraju se još dotaknimo i suradnje prve momčadi s Hajdukom II, što je tema koju se dosta spominjalo...
- Mi smo danas imali sastanak na tu temu. Vrh piramide je prva momčad. Svi mi joj moramo biti servis. Zamisli da netko iz druge momčadi kaže Bjelici, Keku ili Zekiću - 'neću ti dati igrača'. To ne postoji. U normalnom klubu se te teme na trebaju ni otvoriti. U Hajduka te vrste problema nema i ne znam zašto se uopće neke stvari potenciraju. Ovdje je bitno zove li Vulić pogon 'škola baluna' ili Akademija, je li došao u bijeloj ili žutoj košulji. Nekad imam osjećaj kao da se stvara sukob tamo gdje ga nema. Jedino je bitno zna li Vulić ili ne zna, a pustite sve ovo drugo.