Na današnji dan 1986. godine svoju zadnju utakmicu u Hajdukovom dresu je odigrao Ivan Gudelj. Legenda 'bijelih' nedavno je ispraćena na posljednje počivalište, a ovom prigodom ćemo se podsjetiti kako je bilo u dvoboju Hajduka i Crvene zvezde (1:1), prije točno 40 godina. Gudelju je tada bilo samo 26 godina, a evo što je o njegovom zadnjem nastupu na Poljudu zabilježeno u njegovoj biografiji, autora Blaža Duplančića.
Hajduk - Crvena zvezda 1:1
SPLIT, 13. rujna 1986. - Gradski stadion na Poljudu. Gledatelja 35.000. Sudac: Miodrag Čolić iz Sarajeva. Utakmica 6. kola Nogometnog prvenstva Jugoslavije: Hajduk - Crvena zvezda 1:1 (1:0). Strijelci: Bursać u 19. minuti za Hajduk i Musemić u 64. minuti za Crvenu zvezdu.
HAJDUK: Pralija, Miljuš, Setinov, Gudelj (od 75. Adamović), Vulić, Andrijašević, Jarni (od 70. Tipurić), Peruzović, Bursać, Asanović, Deverić.
CRVENA ZVEZDA: Davidović, Krdžević, Marović, Đurović, Elsner, Janković, B. Cvetković, B. Đurovski, Milojević (od 46. Musemić), Stojković, Mrkela.
'Kapetan Hajduka Ivan Gudelj srušio se u 75. minuti negdje oko centra. Na prvi pogled - iz čista mira. Oko njega nikoga. S Hajdukove klupe hitro su reagirali, liječnik dr Branko Gršković utrčao je u teren i ubrzo signalizirao treneru Sergiju Krešiću da je potrebno izvršiti izmjenu. Gudelja su iznijeli s terena. Mišić lijeve noge nije izdržao. Još je neko vrijeme ostao ležati uz aut-liniju. A onda otišao... Njegov izlazak pratilo je negodovanje s tribina. Ispratili su ga zvižducima. Nitko ni slutiti nije mogao da je to kraj njegove igračke karijere.
Kapetan i najbolji igrač Bijelih otišao je zauvijek. Ivan Gudelj nikad se više nije vratio na igralište kao profesionalni nogometaš. Zašto su ga na kraju izviždali oni koji su mu godinama pljeskali i skandirali njegovo ime?
Početak sezone 1986./87. bio je poseban po mnogo čemu: Dinamo, Zvezda i Partizan bili su među klubovima koji su startali s minusom od šest bodova zbog namještaljki u prethodnoj sezoni pa se Hajduku ukazala prilika da konačno zasjedne na vrh. No, brojni su pehovi ubrzo srezali ambicije Krešićeve momčadi. Uoči prvenstva u inozemstvo su prodani Blaž Slišković i blizanci Zlatko i Zoran Vujović, a kao veliko pojačanje na Poljud je iz Rijeke stigao Nenad Gračan. Međutim, već u prvom kolu prvenstva Hajduk je na Kantridi ostao bez Gračana, kojemu je Mladen Mladenović oštrim startom slomio nogu. Gudelj je godinama bio najbolji u najvažnijim susretima i svi su u njemu vidjeli lokomotivu koja će ih povući prema uspjehu.
No, odjednom je postao neprepoznatljiv. Djelovao je sporo, tromo. Izgledao je poput Samsona odrezane kose, činilo se kao da je ostao bez snage. Utakmica protiv Zvezde trebala je biti prijelomna, ali je Gudelj opet i u tom šestom kolu bio samo prosječan, ni sjena samoga sebe. Ni traga nezadrživom veznjaku koji protivnicima tjera strah u kosti.
- Početak prvenstva i dvoboj u prvom kolu s Rijekom na Kantridi dočekao sam u posebnom stanju. Stalno sam imao mučnine, ali nisam na njih obraćao pažnju. Mislio sam da se radi o nečemu što će brzo proći - priča Gudelj.
Ni kada je počeo učestalo povraćati, punih se mjesec dana nije požalio nijednom liječniku. Trpio je i mislio kako će sve zdravstvene tegobe nestati same od sebe.
- Bilo je indicija da sa mnom nešto nije u redu. Nekoliko dana prije utakmice s Rijekom vozio sam automobil iz Stobreča prema Splitu. Želio sam skrenuti na Mertojak, prema svome stanu, kada sam ugledao motocikl koji je u punoj brzini jurio prema meni. Vozač me nekako izbjegao, motor se zaljuljao, ali nije pao. Stao sam sa strane i prekrstio se. Stao je i on, još u šoku što je za dlaku izbjegao tragediju. Osjećao sam se nekako čudno, kao da nisam dobro vidio oko sebe. A zapravo sam bio prošao kroz crveno. Kroz cijelo to razdoblje kao da nisam bio svoj.
No, nitko osim njega samoga nije znao da se s njim događa nešto čudno. Najednom se našao na udaru kritike po novinama kao igrač od kojega se očekuje mnogo više. Čak se i Mali Marinko (pseudonim Miljenka Smoje) u Slobodnoj Dalmaciji nakon utakmice sa Zvezdom zapitao: 'Šta se s njin događa, prije tri godine u državu mu ni bilo premca...'
Dan nakon utakmice sa Zvezdom Gudelj je došao na Poljud kako bi doktor Gršković vidio stanje njegova mišića. Oku iskusnog znalca i ovoga je puta bilo dovoljno samo nekoliko sekunda da postavi dijagnozu. Mišić mu ni pogledao nije.
- Rekao mi je da odem izvaditi krv u 'staro rodilište'. Do dana današnjega nisam zaboravio njegove riječi izgovorene prije nego što sam zatvorio vrata poljudske ambulante: 'Ako mene pitaš, radi se o anemiji ili žutici.'
Iskusni liječnik nije pogriješio, bio je zloguki prorok. Žutica!? No, Gudelj na to nije htio ni misliti. Sjeo je u automobil, parkirao pored Starog placa i došetao do nekadašnjeg splitskog rodilišta, gdje je ambulanta Doma zdravlja. Izvadio je krv i mirno čekao novo jutro uvjeren u dobar ishod.
- Bio sam savršeno miran. Razmišljao sam kako bih već nakon dva, tri kola mogao natrag na igralište. Trebala je to biti moja najbolja sezona, smatrao sam kako mi u domaćoj ligi nitko nije ravan. Zdravstveni problemi utjecali su na lošije igre na startu, ali sam bio siguran kako se radi o probavnim smetnjama koje će brzo proći te da je samo pitanje dana kad ću opet biti onaj stari.
Ivan je bezbrižno došao po nalaze. No, čim se obratio medicinskoj sestri, u ordinaciji se osjetila nelagoda.
- Bilo ih je troje i nitko mi ništa nije htio reći. Svi su okretali glavu. Tek je jedan stariji liječnik u bijeloj kuti procijedio: 'Nije dobro, nikako nije dobro.' Dali su mi nalaze i pohitao sam doktoru Grškoviću. Nakon što je pogledao nalaze, izrekao mi je presudu: 'Ivane, imaš hepatitis. Još se mora utvrditi koji oblik, ali za tebe je najvjerojatnije jesenski dio prvenstva završen.' Nisam mogao vjerovati. Tri mjeseca pauze?! Ne, nemoguće... Nikad nisam toliko dugo bio bez treninga. Mislio sam da su to samo riječi i da ću ja sigurno na teren ranije. Uskoro je potvrđeno da boluje od hepatitisa B, težeg oblika žutice.
Slučaj je htio da Gudelj počne s liječenjem u bolnici 'Fran Mihaljević' u Zagrebu. Doktor Gršković nazivao je svog kolegu u splitskoj bolnici, ali ga nije uspijevao dobiti na telefon. U isto vrijeme Gudelj se obratio svojem prijatelju Marku Mlinariću, Dinamovu prvotimcu, koji se odmah odazvao i osigurao mu tretman u jednoj od najcjenjenijih zdravstvenih ustanova. Ubrzo je Ivan postao pacijent doktora Vladimira Cara.
- Danas znam o hepatitisu toliko da mi je jasno kako cijeli tretman ozdravljenja nije bio idealno odrađen. S vremenom otupi oštrica gorčine i ostane samo žaljenje što nikad više nisam mogao igrati nogomet. Još godinama sam razmišljao kao igrač. Noću, kad bih sklopio oči, u mislima su mi se vrtjele slike najdražih utakmica koje sam odigrao u Hajdukovu dresu. Ponekad mi se činilo da sam opet u igri, imao sam dojam kao da čujem navijanje s punih poljudskih tribina, sanjao sam bivše trenere i suigrače.'
