Kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Šola napisao je članak naslovljen 'Evo zašto mislim da je novi Zafranovićev film povijesni falsifikat', u kojem je iznio tezu da najveću odgovornost za stradanje kozaračke djece snose partizani, dok je ustašama pripisao zasluge za njihovo spašavanje.
Citirat ćemo dijelove Šoline kolumne motivirane filmom 'Zlatni rez '42 - Djeca Kozare':
'Što se tiče stradavanja kozaračke djece u vrijeme Bitke na Kozari, na temelju dokumenata možemo govoriti o najvećoj odgovornosti partizana koji su vodili djecu u zbjeg, u šumu i tamo ih držali bez hrane, prikladnog smještaja i liječničke brige važne zbog epidemije tifusa.'
'E sad, idemo na Zafranovićev film koji je gola laž, zašto postoji ipak arhivskih izvora i dokaza. Kako je krenulo spašavanje kozaračke djece? Nju su pokrenule vlasti NDH i Ante Pavelić osobno. Po njegovu nalogu iz 1942. godine, naređeno je spašavanje na tisuće kozaračke djece, žrtava partizana...'
'Tu mobilizaciju spašavanja djece osobno je naredio Ante Pavelić, pa je preko MUP-a Nezavisne Države Hrvatske izdao naredbu br. 21484 – 1 – 1942 o preuzimanju djece bez obzira na naciju i vjeru (imam dokument iza zbirki Igora Vukića) te prihvatilišta, vraćanje roditeljima ako su poznati, ako ne u udomiteljske obitelji, a ako su bolesna u bolnice.'
Kontaktirali smo Ivu Goldsteina, hrvatskog povjesničara posebno poznatog po radovima o NDH, Jasenovcu, Holokaustu i povijesti Židova u Hrvatskoj, te ga zamolili za komentar Zafranovićeva djela i Šolinih tvrdnji.
- Nisam gledao film, pa ga ni ne mogu komentirati. Što se tiče kolumne Ivice Šole - ona je sramotna. Sramotna za autora, kao i za uredništvo nekoć uglednog hrvatskog dnevnika - rekao nam je uvodno Goldstein.
Dodao je da se neće baviti 'Šolinim kvazipovijesnim vratolomijama koje je pokupio iz kojekakvih revizionističkih uradaka', već nam je poslao dijelove svoje knjige 'Jasenovac'. Naglasio je da se sve što nam šalje temelji isključivo na njemačkim izvorima i iskazu Diane Budisavljević. Evo citata iz Goldsteinova djela:
- Već je od ljeta 1941. 'njemački opunomoćeni general' u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau (bavio se ponajviše obrambenim poslovima, 'savjetujući' vlasti NDH kako da ustroje vojsku) u Zagrebu primao je izvještaje svojih obavještajaca s terena kako će ustaški masovni zločini nad Srbima 'pretvoriti cijelu zemlju u usijano vulkansko grotlo koje se neće moći lako ugasiti'. Kao bivši austrougarski oficir dobro je poznavao prilike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a bio je i pronicljiv promatrač. Nikad kod Pavelića Glaise von Horstenau nije intervenirao u korist komunista, Židova ili Roma, ali je više puta zahtijevao da se prekinu masovne 'čistke' po srpskim selima, no tek je tu i tamo uspijevao spasiti pojedince. Pavelić je prilično dugo imao Hitlerovu podršku za svoju genocidnu protusrpsku politiku.
U ljeto i ranu jesen 1942. i drugi su njemački generali (osim Glaisea von Horstenaua) s područja NDH javljali u Berlin da na njihovu terenu partizanski otpor neprekidno raste te da ne mogu izdvojiti nijednu diviziju za Istočnu frontu. Kako su tvrdili da je tomu velikim dijelom kriva Pavelićeva nerazumna politika, odnosno ustaški zločini, Hitler je dopustio stanovite pritiske na Pavelića (zanimljivo je da u svojim izvještajima njemački generali nisu izmišljali nikakva slična zvjerstva partizana, protiv kojih su vodili krvave borbe!). Pritužbe Glaisea von Horstenaua bile su učestale, a kad je čuo za ustaško pustošenje po prisavskom selu Crkvenom Boku (45 km jugoistočno od Siska) i susjednim selima, njegovu strpljenju došao je kraj. Osim što je posjetio ta sela, njemački je general od Pavelića zahtijevao (i dobio) suglasnost da usput obiđe logor u Sisku, o kojem se unaprijed informirao. Tu je razgovarao s protjeranim seljacima iz tih ustaških akcija i u odjelu za djecu doživio stravičan prizor: Ušli smo u koncentracijski logor koji je bio smješten u adaptiranoj tvornici. Užasne prilike! Malo muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, noću leže na kamenu, iscrpljeni, jauču i plaču. Jedan 'zapovjednik logora' - unatoč kasnijoj povoljnoj ocjeni poglavnika, običan lupež - njega sam ignorirao, ali sam svojoj ustaškoj pratnji rekao: ‘U ovakvim okolnostima čovjeku dođe da povraća… samo da povraća, gospodo’. A onda najstrašnije: dvorana uz čiji uzdužni zid, na oskudnoj slami, očito bačenoj ovamo tek zbog moje 'inspekcije’' leži oko pedesetero gole djece, dijelom već mrtve, a dijelom na samrti! …Ali ova su mjesta strave ovdje u Hrvatskoj, pod poglavnikom kojega smo mi postavili, dosegnula vrhunac strahote. Najgore bi trebalo biti u Jasenovcu, u koji, međutim, nijedan običan smrtnik ne smije zaviriti. Naime, unatoč inzistiranju, ustaše Glaise von Horstenaua nisu pustili u Jasenovac. A on je sve to opisao u memoarima koji su objavljeni u Austriji 1980. godine.
'Slučaj Crkveni Bok' postao je ključni povod za velike promjene u Jasenovcu i u cijeloj NDH. General Glaise von Horstenau zatražio je od Pavelića najstrože kažnjavanje 'njegovih najvjernijih pristaša' koje je nazvao 'zločincima, ubojicama i nasilnicima'. Ljubo Miloš je kao začetnik i vođa akcije na terenu 'otpremljen u Zagreb i zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti. Njemački vojni sudovi su tražili njegovo izručenje, a u isto vrijeme ga je teretio i ratni sud NDH'. Na odlazak je bio prisiljen i Maks Luburić. Još u rujnu je, dijelom i pod pritiskom Nijemaca, bio smijenjen Dido Kvaternik.
Iz poslanstva Reicha u Zagrebu u studenom 1942. obavještajac kapetan Arthur Haeffner javlja kako nitko nije preuzeo odgovornost za logore umjesto smijenjenog Luburića, pa da bi se 'već i s obzirom na hladno godišnje doba stanovnici logora trebali pustiti na slobodu, ukoliko protiv njih ne postoji nikakav konkretni optužni materijal'. Haeffner smatra da bi se trebao 'staviti van snage i zakon koji se odnosi na koncentracione logore, jer od jednog režima, kojem je osjećaj objektivnog prava nepoznat pojam, jedna takva institucija je besmislica'. Haeffnerovi stavovi nisu bili iznimka među njemačkim vojnim, policijskim i diplomatskim predstavnicima, koji su se, kako piše Haeffner, zgražali nad 'zločinačkim grozotama' u provedbi masovnih zločina. Ali to je bilo prijetvorno - naime, nacisti nikad nisu obuzdavali ustaše u općim protužidovskim, proturomskim ili protukomunističkim mjerama.
O akciji Diane Budisavljević koja je spašavala djecu iz ustaških logora (ponajviše srpsku, ali i židovsku i romsku) zna se mnogo. Objavljeni su njezini memoari.
Evo što ona kaže:
Austrijanka Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog kirurga i sveučilišnog profesora Julija Budisavljevića, uspjela je preko poznanstva s visokim njemačkim vojnim predstavnicima u Zagrebu isposlovati dozvolu da 9. i 10. srpnja s jednom komisijom posjeti Staru Gradišku. U njoj je bilo i 16 medicinskih sestara. Diana Budisavljević bila je užasnuta jezivim prizorima, strašnijima od svega što se čulo u Zagrebu: 'Ušli smo u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala na krevetima (..). A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je rekao da je tu svaka pomoć već prekasna (...) većina ih je umrla još tijekom dana (...) U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila nasmrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili (…) Preuzela sam bolnicu i pokušala sam uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su se brinule za djecu, dobiti podatke za ova mala iznemogla bića (…) Neka su djeca imala ceduljice s podacima oko vrata. Za neke od preostalih sam uspjela dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca'.
Diana Budisavljević natjerala je preko Nijemaca, koji su opet izvršili pritisak, Didu Kvaternika da uz mnogo oklijevanja i uz suglasnost samoga Pavelića odobri izvlačenje djece iz logora. Luburić i drugi ustaše na mnoge su načine nastojali opstruirati akciju.
