Zaboravite Siciliju. Po Splićaninu Jasenu Boki, nimfa Kalipso je živjela na Mljetu, čarobnica Kirka čarala na Korčuli, a kiklop Polifem urlao s hvarskih hridi. Zapravo cijela Odisejevo desetogodišnje lutanje odigralo se na Jadranu, ne u Egejskom moru. Dokazi? Njih, dakle ne jedan, već više, možete pronaći u novom izdanju knjige 'Tragovima odiseja' koja je, po autorovim riječima, dopunjena za čitavu trećinu brojnim intrigantnim detaljima. Ovaj diplomirani profesor književnosti, dramaturg, književnik, novinar-komentator, urednik kulturne rubrike, bivši ravnatelj Drame splitskog HNK i još štošta, već se nakon više desetaka objavljenih knjiga pozicionirao kao jedan od naših najplodnijih suvremenih pisaca, posebno kad je riječ o ‘detabuiziranju’ povijesnih osoba.
Svoje teze Boko ne slaže samo za pisaćim stolom, do njih dolazi obilazeći sve lokacije koje antika pripisuje Odisejevom putu provjeravajući tvrdnje osobno, na terenu. To ne čudi kod čovjeka koji je u životu nosio eksploziv u kamenolomu, rušio dimnjake i radio u norveškoj tvornici ribe prije nego što je postao pisac koji sustavno ruši mitove. S njim smo razgovarali o vjetrovima koji, tvrdi, ne lažu i sami otkrivaju geografiju Odiseje, o izgubljenom rukopisu koji mu je otvorio novi pogled na cijelu priču, o 'zabavnom' bijesu talijanskih kritičara zbog tzv. svojatanja antičkog junaka, o tome jesu li i u kojoj mjeri Odisej i Marko Polo varalice, razlozima potrebe za 'rušenjem mitova' te zašto bi ga sljedeća knjiga, mogla odvesti sve do Japana.
Nakon 14 godina od objave prvog izdanja, nova otkrića do kojih ste došli su rezultirala objavom dopunjenog izdanja. Zašto ste se odlučili dopuniti istraživanje i možete li ukratko, bez ulaženja u prevelike detalje da ne pokvarimo užitak čitanja, otkriti do čega ste točno došli?
– Osim što me i nakon izlaska prvog izdanja Odiseja taj ahejski junak i njegovo desetogodišnje lutanje nastavio zanimati, odlučio sam još bolje argumentirati knjigu i napraviti je uvjerljivijom u svojim tezama. Osim toga, došao sam do dijela izgubljenog rukopisa Aristida Vučetića koji je cijelu ovu priču o Odiseju u Jadranu prvi pokrenuo još prije pola stoljeća, tj. došao sam do njegovih ilustracija tog i dalje nepoznatog rukopisa, a ti su crteži otvorili jedan novi pogled u geografiju Odiseje. Neke sam stvari doradio i proširio, cijelu priču o bijegu Argonauta nakon krađe zlatnog runa čija se priča dobrim dijelom događala po istim lokacijama kao i ona Odisejeva generaciju kasnije, dakle na Jadranu. Pojavilo se i nešto nove literature pa je drugo izdanje obimom znatno prešlo ono prvo.
Jeste li očekivali da će ovaj putopis izazvati toliki interes da ćete nekad u budućnosti objaviti drugo izdanje? Postoji li interes za knjige i ovu hipotezu o Odisejevim lutanjima Jadranom u inozemstvu?
– Znao sam da će interesa biti jer je ta priča zanimljiva i argumentirana i drago mi je da se pojavila potreba da se priča na neki način nastavi. Vjerujem da bi interes za prijevod postojao u inozemstvu kad bih se ja potrudio predstaviti je izvan Hrvatske, ali jednostavno nisam tip koji se želi i zna ‘prodati’ pa je nisam ni slao stranim izdavačima. Ali, tko zna, možda jednog dana napravim i to.
Sjećate li se točnog trenutka ili misli koja je pokrenula cijeli projekt, je li to bila jedna rečenica u Homeru koja vas je 'zapela za oko' dok ste čitali, ili je ideja došla obrnuto, nakon nekog putovanja Jadranom prije nego što ste uopće pomislili na Odiseju?
– Davno, još dok sam studirao književnost Odiseja mi je bila izuzetno važna knjiga, i iako stoji na početku europske književnosti, njen je književni postupak bio izuzetno kompleksan, zapravo – moderan. Nisam tada razmišljao o geografiji Odiseje, ali sam jedno primjetio: pisac, bez obzira je li se zvao Homer, jako dobro poznaje more i situaciju na njemu. Kod njega ne pušu neki apstraktni vjetrovi, oni, baš kao u Dalmaciji, imaju svoja imena i točno su određeni. Rijetko u Odiseji puše vjetar, junaka Odiseja nose Not ili Južnjak (jugo), vjetar koji odmaže njegovim brodovima da se vrate na Itaku, Zefir ili Zapadnjak (maestral), jako povoljan vjetar za povratak, Borej ili Sjevernjak (bura) i Eur ili Istočnjak (levant). Već to je već govorilo da Odiseja ne mora biti fikcija i da je to priča o stvarnom događaju i nekoj u Mediteranu postojećoj geografiji.
Kad sam puno kasnije počeo istraživati tu geografiju šireći literaturu i putovati potencijalnim mjestima nisam krenuo s gotovom idejom da je Odisej putovao baš Jadranom. Jednom kad sam obišao sva ta mjesta koja se još od antike smatraju rutom njegovog putovanja, postalo mi je jasno da je mogao putovati samo Jadranom. Ne samo jer isključivo iz Jadrana maestral vodi na Itaku, nego i jer je to u Odisejevom, pa i Homerovom vremenu upravo Jadran jedini nepoznati dio Mediterana. Uz to, Homer stalno naglašava kako Odisej putuje nepoznatim arhipelagom. I zaista kad se uhvatite logike vjetrova jasno vam je da nikako Sicilija ne može biti mjesto većine Odisejevih pustolovina, kamo su ga smještali još od antike, jer niti je nepoznata niti je arhipelag. I onda se njegova potencijalna ruta nekako sama počne logično slagati.
Kombinirate erudiciju s putopisnim, gotovo trilerskim tonom. Kako ste birali gdje stati s akademskom argumentacijom, a gdje koristiti cinizam i humor? Kako je izgledalo i koliko dugo je trajalo Vaše istraživanje?
– Zapravo kad počnem pisati nema biranja! Knjiga me vodi, a suhi akademski ton bio bi mi jako dosadan pa koristim često ironiju i šalu u interpretaciji potencijalno dosadnih povijesnih činjenica. Meni su jedno i drugo logično povezani i dio su nekog mog stila, vjerojatno brušenog u desetljećima bavljenja novinarstvom. Samo istraživanje trajalo je dugo, putovanje je išlo u tri faze, prvo Grčka, Sicilija, Malta, mjesta koja su još antički historiografi locirali kao mjesta Odisejevih avantura, slijedio je put Jadranom, a za kraj sam ostavio Itaku. S druge strane, istraživanje po literaturi trajalo je puno duže jer je trebalo otkrivati skrivene detalje i malo poznate tekstove.
Mijenja li se putopis kad ga piše mlađi i kad ga dopunjava zreliji autor, prepoznajete li razliku u vlastitom glasu između 2012. i danas?
– Iskreno, glas se nije bitno promijenio, barem mislim, ali mijenja se iskustvo autora, a onda i pogled na svijet. Ipak, mislim da se u knjizi ne osjeti što je pisano u prvom izdanju, a što su dopune.
Kažete da je 'Tragovima Odiseja' kontroverzni putopis i da je podigao prašinu u Italiji, a to potvrđuju i komentari talijanskih kritičara. Premda oni tvrde da je riječ o 'klasičnom svojatanju svjetske povijesti', knjiga definitivno ruši povijesni i turistički monopol nad lokacijama iz Odiseje prebacujući ih s talijanskih obala na hrvatske otoke. Očekujete li istu snažnu reakciju Talijana za ovo novije, dopunjeno izdanje?
– Ne čudi me taj napad Il Piccola, list je još potkraj 19. stoljeća osnovan kao glasilo protalijanske desnice, a u Mussolinijevo vrijeme deklarirao se kao fašistički dnevnik, koji je Dalmaciju smatrao talijanskom. Hrvatska je tvrdi list: 'odlučila ponovno ispisati povijest čovječanstva, i to u vlastitu korist. Tezu nacionalno-popularnog karaktera zastupa putopisac i novinar, naravno Hrvat, Jasen Boko!' Zanimljivo, taj novinar koji me proglasio hrvatskim nacionalistom, ako ne i šovinistom, sigurno nikad nije tu knjigu ni držao u rukama, netko mu je javio i on je napao 'svojatanje' Odiseja kao Hrvata. Nemam pojma gdje je tu ideju o navodnom hrvatstvu uopće našao, jer o tome u mojoj knjizi nema ni riječi. Taj novinar pri tom nema pojma o kojim uopće lokacijama govorim, no u svakom slučaju riječ je o potpuno nebuloznom tekstu koji me zabavio. Hoće li Talijani opet reagirati? Ne znam, ako će reakcije biti ovakve, nije me ni briga.
Nimfu Kalipso smještate na Mljet, čarobnicu Kirku na Korčulu, kikopa Polifema na Hvar... Kad biste morali izdvojiti samo jednu od te tri lokacije kao onu u koju ste najsigurniji, koja bi to bila i zašto baš ta? Generalno, postoji li jedan konkretan stih ili detalj u Odiseji koji vam je osobno bio najjači dokaz da ep opisuje baš Jadran?
– Nisam prvi koji tu locira mjesta u Odiseji, pisao je i Grga Novak o tome, a Aristid Vučetić prvi je iznio niz zanimljivh dokaza. Što se tiče te tri lokacije, sve tri, kao i Omiš, grad Lestrigonaca, meni djeluju uvjerljivo.Također, da je Odisejevo lutanje smješteno baš u Jadran dokazuje niz vrlo konkretnih činjenica u Odiseji. Evo samo dva detalja: Kad Kalipso sa svog otoka Odiseja šalje kući kaže mu da Velikog medvjeda (dakle Sjevernjaču) drži s lijeve strane. Kad mu bog Eol daje povoljan vjetar, maestral za povratak na Itaku jasno je da se tako na Itaku dolazi samo iz Jadrana, a još ga usput čeka zemlja Feačana, otok Krf, ulaz u Otrant. Da je Kalipsa na Gozu (Malta), ne na Mljetu, a Eol na današnjim talijanskim Eolskim otocima, kako tvrde još antički historiografi takva bi uputstva Odiseja odvela u – Egipat!
Bavi li se na nekom hrvatskom sveučilištu ili institutu netko ozbiljno tezom o jadranskoj ruti Odiseje, i jeste li ikad s takvim stručnjacima razmijenili argumente?
– Naravno da ne! U književnom smislu sama Odisejeva ruta nije ni bitna, ali geografski jest. Razgovarao sam sa stručnjacima iz raznih znanosti i većina se slaže s onim što tvrdim, dapače, nisam zapravo od izlaska knjige čuo ni jedno bitno neslaganje, pogotovo ne argumentirano.
Jesu li Vam poznate reakcije otočana na tvrdnje da su njihovi domovi nekad bili Odisejeve luke? Imate li neku anegdotu za podijeliti?
– Otočani, konkretno Mljeta i Korčule, nisu bili nimalo šokirani mojim tvrdnjama, niti im je to nešto novo, oni te priče znaju već stoljećima, ušle su u otočnu tradiciju i prepričavaju se. Uostalom Odisejeva špilja na Mljetu, a zapravo vjerojatno Kalipsino stanište, zove se tako desetljećima, možda i stoljećima prije moje knjige. Dakle, otočani te priče poznaju kao legende, sad ih je moja knjiga samo dopunila argumentima.
Nedavno se ponovno pobudio interes za grčku mitologiju nakon plasiranja filma Christophera Nolana. Dok neki kažu da je riječ o vizualnom remek djelu, drugi zamjeraju povijesne nedosljednosti. Jeste li pogledali film i koji su Vaši dojmovi? Mislite li možda da bi film bolje prošao da su ga zaista snimali na našem plavom biseru?
– Grčka mitologija stoji i danas sa svim svojim značenjima u temelju europske kulture. Film (još) nisam gledao jer živim na otoku koji kina nema, ali treba znati da je film potpuno drukčiji medij, fikcija i ne bavi se povijesnim ili geografskim istraživanjem. Što znači da tek usputno dijeli temu moje knjige. Za takav film, koji se ne bavi faktografijom potpuno je nebitno gdje je sniman, dok god lokacije izgledaju atraktivno. Naravno da bi nama bilo dobro da je sniman u Jadranu, zbog turističke reklame, ali što je tu je.
Profesor ste književnosti i dramaturg. Možemo li možda u budućnosti očekivati prilagodbu Odiseja na daskama koje život znače?
– Sigurno ne jer sam kazalište definitivno napustio. Iako, jednom davno, dok sam još pisao lutkarske tekstove za dječja kazališta bavio sam se mišlju da napravim Odiseja za lutkare. To bi sigurno bilo zanimljivo i lutkarski atraktivno premda to očito nikad neću napraviti jer sam danas u sasvim drugom filmu. Odiseja i njezin glavni junak imala je niz scenskih adaptacija posvuda i u svijetu i kod nas, u jako različitim varijantama. Nesumnjivo, Odisej je vječan, sa svim svojim temama koje otvara.
Kako izgleda Vaš tipičan radni dan kad pišete knjigu? Jeste li disciplinirani rutinar za stolom, ili radije čekate impuls i onda pišete u naletima?
– Nisam sigurno čovjek rutine, a u inspiraciju ne vjerujem pa je situacija složena. Kako bih rekao da sam i lijen, morao sam ustanoviti neku radnu disciplinu, nema tu impulsa, a uzevši u obzir da sam sve ove godine radio i puno drugih poslova, trebalo ju je postići. Pišem rano, često jako rano ujutro i pokušavam pisati barem pet dana tjedno kako bih održao kontinuitet misli i naracije. Istovremeno i proučavam literaturu za knjigu koju pišem pa je proces dosta složen. Budući da je Odisej upravo objavljen, a do kraja godine izlazi mi i nova knjiga, radnog naslova Afrika – put u srce tame (Tragovima neokolonijalizma) očito sam bio dovoljno discipliniran. Ne mogu u takvoj koncentraciji pisati puno sati, ne može usredotočenost potrajati cijeli dan, no odradim nekoliko sati i nakon toga se bavim ostalim obvezama. Posljednje vrijeme, recimo – maslinama.
Biste li mladom novinaru ili piscu koji danas želi krenuti vašim putem uopće preporučili tu karijeru, s obzirom na stanje medija i izdavaštva? Pratite li mlađu generaciju hrvatskih putopisaca i blogera koji pišu o putovanjima i ako da, koga biste i zašto izdvojili?
– Novinarsku karijeru nikako ne bih preporučio mladim ljudima, jer još od početka devedesetih pratim kako se mediji, sa zaista rijetkim izuzecima, srozavaju. Nema više ozbiljnih tekstova ni istraživačkog novinarstva, a banalni tračevi su glavna vijest. Što se izdavaštva i književnosti tiče piše se puno, ali netko tko se odluči za takvu karijeru mora znati da se kod nas, u malom jeziku, od pisanja knjiga ogromna većina pisaca ne može živjeti pa treba imati alternativu.
Pratim putopisce i naravno, svaki od njih ima svoj stil, premda blogerske priče o putovanjima najčešće i nisu putopisi. U srednjoj generaciji postoji niz izuzetno kvalitenih putopisaca književno vrijednih i šteta je što je taj žanr – s kojim zapravo počinje i svjetska i hrvatska povijest književnosti – uglavnom potcijenjen i često ignoriran. Unatoč tome, putopisi se rado čitaju i to mi je zaista drago! Uostalom, hrvatsko društvo pisaca čiji sam član osmislilo je nagradu Joža Horvat za najbolji putopis, a kako sam član žirija pratim što se piše. I ove godine imali smo niz jako kvalitetnih putopisa značajne književne vrijednosti. Izdvojit ću ovogodišnjeg pobjednika Dinka Telećana i njegove Tri daljine, Nebojšu Lujanovića (Jošuino drvo), Nives Opačić (Putositnice), Marka Pogačara (Kras psihogeografija), odreda priznate književnike, ali i mlađu gardu poput Martine Divić (Tamo gdje duga dobiva boju). Ovim imenima definitivno nisam nabrojio sve što je bilo jako kvalitetno na ovogodišnjem natječaju.
Nosili ste eksploziv u kamenolomu, rušili dimnjake, spuštali se niz kanjone, tvornici ribe na norveškom sjeveru, brali maline u Québecu... Jednako tako Odisej na svakoj postaji nailazi na lik koji ga pokušava zadržati; Kirka, Kalipso, Feačani, svatko sa svojim razlogom da ga ne pusti dalje. Je li i vas na tim putovanjima, u Norveškoj, Australiji, Québecu, nešto ili netko pokušavao ‘zadržati’, nagovoriti da ostanete i odustanete od povratka?
– Dobro, očito nisam fatalni ljubavnik kao Odisej pa me žene nigdje nisu držale, ha ha. Ipak, kako sam obično putovao bez strogog plana zadržavao sam se na mjestima koja su mi bila bliska i često nisam bio ograničen vremenom, što je jako dobro kad putujete. Bilo je i lijepih mjesta i zanimljivih, dobro plaćenih poslova i odličnih ljudi, ali kad-tad nastavljao sam dalje.
Osmišljavate i vodite ture u Indiju, Japan, na Šri Lanku, džipovima se vozate po Balkanu... Što Vas i danas toliko vuče prema otkrivanju svijeta?
– Iskreno ne znam, to je jednostavno neki poriv koji mi je usađen od mladosti. Ove ture koje vodim, a nisu to jedina moja putovanja, druga su stvar: uživam kad ljudima koji sa mnom putuju otkrijem mjesta koja meni znače, a oni ih prepoznaju. Neka sasvim druga priča.
Što biste poručili čitatelju koji je prvo izdanje već pročitao 2012., zašto bi mu se isplatilo ponovno posegnuti za istom knjigom, samo u novom ruhu?
– Uvijek je dobro podsjetiti se starih, dobrih priča, a kako je u ovom izdanju trećina materijala potpuno nova, potencijalni čitatelj sigurno neće čitati istu knjigu. S petnaest godina odmaka i mi se mijenjamo pa drugačije i gledamo na stvari.
'Tragovima Odiseja' nije jedini putopis koji istražuje povijesne ličnosti, tu je i 'Na Putu svile – kako nam je lagao Marko Polo', 'Biografija kontroverznog rimskog cara Dioklecijana: reformator ili progonitelj kršćana?', 'Latinskom Amerikom uzvodno – za Che Guevarom od Patagonije do Kube...' Za Aleksandrom Velikim u srce Azije… Otkud toliki interes za razotkrivanje tajni koje ih prate?
– Rado vežem svoje putovanje uz važnu povijesnu osobu i mitove vezane uz njih koji su obilježili ta mjesta, u slučaju Indije za Ganges. Tako putopis, vjerujem, ima više slojeva i postaje zanimljiviji, nije samo nekad površna skitnja svijetom. Kroz osobnost i život povijesnih junaka često svijet kojim prolazite gledate drugim očima, otvara vam se u drugom svjetlu, a knjiga postaje i povijesno svjedočanstvo. Nije mi Horacije neki uzor književne teorije, niti mi je ideal njegova izjava da 'književnost mora zabaviti i poučiti', ali kad je putopis, barem moj u pitanju, nekako se sve više slažem s njim. Zanimljivo mi je i zabavno da su me u više navrata zbog mojih knjiga nazvali 'razbijačem mitova', što vidim kao kompliment. Volim u mitovima tražiti povijesne činjenice i onda ih sagledati iz druge perspektive, ponekad sasvim suprotne od one koja se smatra jedinom istinitom.
Kad biste Marka Pola i Odiseja stavili jednog pored drugog kao junake Vaših putopisa, koga od njih dvojice osobno smatrate vještijim varalicom — Pola koji je možda izmišljao, ili Homera koji je možda pretjerivao opisujući mjesta koja je Odisej posjetio?
– Ne bih ni jednog nazvao varalicom, ali izmišljanje navodnih činjenica u ta vremena bio je normalan postupak. Granica povijesti i mita nije postojala, legenda i trač ravnopravno su se ispreplitali s povijesnim činjenicama, sve za dobru priču. Obje te poznate povijesne ličnosti, iako ih dijeli više dva tisućljeća, određene su svojim vremenom i književnim postupkom popularnim u to vrijeme. Ni jedan ni drugi nisu varalice, Odisej je izuzetno hrabar, lukav, furbasti Mediteranac koji je u Ilijadi određen za sve prljave poslove, a Marka Pola jednostavno ponese zanimljivost priče.
Ne treba zaboraviti da su Ilijada i Odiseja više od dva stoljeća živjeli isključivo u usmenoj tradiciji, prije nego su oko 535. stare ere zapisani u Ateni. Međutim, kako to već biva, svaki je pjevač koji je izvodio te i druge pjesme dodavao nešto svoje. Glavni cilj bio je biti zanimljiv slušateljima pa su se dodavale epizode i koje nisu postojale i jednostavno su izmišljene. Tko u vremenima kad druge zabave nije bilo ne bi volio slušati o posjeti Odiseja podzemnom svijetu? Samim time nije onda čudo da je to poglavlje toliko opširno i bogato epizodama. Faktografija onda nije bitna, realnost i fikcija se isprepliću. Za Marka Pola i njegovu knjigu ne smije se zaboraviti da ju je pisao zajedno s Rustichelom, piscem srednjovjekovnih fantastičnih novela koji je sigurno i sam dodavao ljude s psećim repovima i sve one potpuno izmišljene priče. Kao posljedica toga i Ilijada i Odiseja, kao i Polov Milijun bile su najpopularnije knjige, ne samo svog vremena.
Ima li uopće kraja ovom traganju za izgubljenim junacima ili je iduće 'putovanje' već u planu?
– Sljedeće putovanje, zapravo više njih, uvijek je u planu. Ne prati svaki moj putopis nekog junaka pa ne znam hoće li takva biti sljedeća knjiga. Ipak, nekako mi se čini da bi priča o Japanu, fascinantnoj zemlji, koju posljednjih godina često posjećujem, mogla biti moja sljedeća knjiga. Ta zemlja potpuno drugačije kulture i običaja od svega što poznamo, zemlja u kojoj se tako originalno prepliću povijest, mit i legenda i u kojoj roboti i samuraji danas žive skladan suživot, nudi bezbroj putopisnih mogućnosti.
