Kada je 11. lipnja 2010. Siphiwe Tshabalala silovitim udarcem pogodio rašlje za vodstvo Južnoafričke Republike protiv Meksika i potom potrčao prema korner zastavici u slavlju koje će obići svijet, činilo se kao da je pogodak postigla cijela Afrika. Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici 2010. godine imalo je mnoštvo nezaboravnih trenutaka poput ovog, a pamtimo ga i po zvuku vuvuzela koji je preplavljivao stadione, Shakirinoj pjesmi Waka Waka, koja je postala himna milijuna navijača, te po slikama prepunih tribina i ulica koje su svijetu pokazale lice kontinenta koje je prečesto bilo skriveno iza stereotipa.
Čak i danas, šesnaest godina kasnije, dovoljno je čuti nekoliko sekundi Shakirine pjesme ili karakterističan zvuk vuvuzela da se vrate uspomene na afričko ljeto, Jabulani loptu, Forlánove projektile, Suarezovu ruku na gol-crti i Iniestin udarac koji je Španjolskoj donio prvi naslov svjetskog prvaka. Zaista je malo prvenstava ostavilo toliko upečatljivih slika, zvukova i priča.
Međutim, Svjetsko prvenstvo 2010. nije bilo savršeno. Dok su jedni slavili povijesni dolazak SP-a na afrički kontinent, drugi su upozoravali na milijarde potrošene na stadione, upitnu gospodarsku korist, a kasnije i na korupcijsku aferu u procesu dodjele domaćinstva. Jedni su u turniru vidjeli dokaz da Afrika može organizirati najveći sportski događaj na svijetu, dok su se drugi pitali što će ostati kada se ugase reflektori i posljednji navijači napuste stadione. Ovo prvenstvo stoga ima dvije strane. Bio je to turnir upečatljivih sportskih trenutaka, ali i velikih društvenih, političkih i ekonomskih pitanja. Upravo zato vrijedi ga se prisjetiti.
Afrika je zaslužila Mundijal, ali ne i način na koji ga je dobila
Sredinom 2000-ih godina FIFA-ina politika kontinentalne rotacije predviđala je da se Svjetsko prvenstvo prvi put održi na afričkom tlu, a u završnoj utrci Južnoafrička Republika pobijedila je Maroko s 14 glasova prema 10, dok Egipat nije dobio nijedan glas. Bio je to trenutak koji je jednostavno nadišao nogomet. Nakon gotovo osam desetljeća svjetskih prvenstava, kontinent koji je svijetu dao mnoštvo vrhunskih igrača konačno je dobio priliku ugostiti najveći sportski događaj na planeti.
Važnost tog trenutka bila je još veća jer se prvenstvo nije trebalo igrati u sjevernoj Africi, na prostoru koji je geografski i (donekle) razvojno bliži Europi, nego u subsaharskoj Africi. Upravo je taj dio kontinenta desetljećima bio opterećen stereotipima o siromaštvu, korupciji, nasilju, bolestima i političkoj nestabilnosti. Mnogi su otvoreno sumnjali da Južnoafrička Republika može organizirati tako velik događaj. Zbog toga je Mundijal 2010. za milijune Afrikanaca predstavljao priliku da svijetu pokažu drukčiju sliku kontinenta. Onu modernu, sposobnu i ambicioznu.
Naravno, iza velikog slavlja postojala je i druga strana priče. Godinama kasnije pojavile su se optužbe da je proces dodjele domaćinstva bio povezan s korupcijskim skandalima koji su potresli FIFA-u. Otkriveno je kako su visoki dužnosnici u Južnoafričkoj Republici dali mito čelništvu FIFA-e kako bi osigurali da najveći sportski spektakl dođe upravo na njihovo tlo. Afrika je definitivno zaslužila ovo prvenstvo. Bez spora. Ali zar je trebalo do njega doći na ovaj način? Ako u obzir uzmemo tretman kakav su FIFA i masovni zapadni mediji imali prema toj ideji, dolazimo do zaključka da nažalost je. U niti jednom svijetu taj se čin ne može opravdati, ali godine ignoriranja afričkog nogometa i njegovog zarobljavanja u okovima stereotipa samo nam objašnjavaju zašto je do toga došlo. Niti jedan akter nije dao vjetar u leđa narativu koji bi na dnevni red uvrstio raspravu o tome zašto se ovoliko dugo Svjetsko prvenstvo nije igralo na afričkom kontinentu. Gotovo nitko nije stajao na njihovoj strani, pa su se valjda tim ilegalnim i neetičkim mehanizmima nastojali osigurati kada je došao dan odluke dodijele domaćinstva.
Sličnu stvar napravio je i Katar, ali koliko god obje situacije bile duboko pogrešne, ona potonja ostala je u kolektivnom sjećanju znatno negativnije obilježena. Katar nije imao, niti sada ima nogometnu kulturu, a Svjetsko prvenstvo ovoj izuzetno financijski moćnoj zemlji definitivno nije trebalo da u ekonomskom smislu 'stane na noge'. Iste stvari se ne mogu reći za Južnu Afriku. Otkrića korupcije definitivno su bacila sjenu na cijeli proces, ali jednostavno nisu mogle izbrisati simboliku trenutka u kojem je Afrika prvi put postala središte nogometnog svijeta. Ljudima u Africi to je istinski značilo, dok je Katar to napravio isključivo zbog reklame.
Propalo obećanje o 'gospodarskom čudu'
Pripreme za prvenstvo bile su goleme. Gradili su se novi stadioni, obnavljale prometnice, modernizirale su se i gradile zračne luke i željezničke veze. Južnoafrička Republika željela je dokazati da može organizirati turnir na istoj razini kao Njemačka, Francuska ili Japan. U mjesecima prije početka prvenstva zemlja je izgledala kao veliko gradilište, a političari su govorili o projektu koji će promijeniti budućnost države.
Dio tih očekivanja doista se ostvario. Stotine tisuća turista stigle su u zemlju, Južnoafrička Republika dobila je neprocjenjivu globalnu promociju, a milijuni gledatelja prvi su put vidjeli njezine gradove, stadione i svakodnevni život izvan uobičajenih medijskih stereotipa. No, priča o ekonomskom čudu ipak se pokazala pretjeranom. Novac je najviše kružio tijekom godina pripreme i gradnje, dok dugoročni gospodarski učinci nisu bili ni približno onakvi kakvima su ih predstavljali političari i FIFA. Turizam se nije značajno povećao u godinama poslije prvenstva, a zaposlenost je, očekivano, bila velika samo prije (intenzivna izgradnja infrastrukture) i tijekom prvenstva (svi poslovi povezani uz organizaciju), dok se nakon posljednjeg zvižduka vratila na stare razine.
Utjecaj na 'malog' čovjeka također nije bio velik. Ljudi su većinom spavali u velikim hotelima, a ne u apartmanima. Mali prodavači koji su ručno radili suvenire maknuti su s ulica kako bi se tamo mogli prodavati FIFA-ini suveniri proizvedeni u Kini i drugim zemljama s jeftinim pogonom. Na stadionima se nije prodavala tradicionalna južnoafrička hrana i piće, već su profitirali globalni brendovi poput Coca Cole. A kad smo kod stadiona, neki od njih kasnije su postali simbol pitanja koje prati gotovo svaki veliki sportski događaj: što ostaje kada se ugase reflektori? Primjeri rijetko korištenih stadiona su, recimo, oni u Rustenburgu i Cape Townu. Sadržaja za njihovo aktivno korištenje, kako zabavnog, umjetničkog ili sportskog, jednostavno nema. Oni su postali trošak za porezne obveznike, a nekakvu dodatnu vrijednost van simboličke više nemaju.
Upravo u tome može se pronaći najveći paradoks prvenstva 2010. godine. Ako bismo njegovu ostavštinu mjerili isključivo ekonomskim pokazateljima, teško bismo ga mogli nazvati velikim uspjehom. Obećanja o gospodarskom procvatu uglavnom su ostala neispunjena, dio infrastrukture pretvorio se u teret, koristi za obične građane bile su znatno manje od onoga što su najavljivali političari i FIFA, a nemojmo zaboraviti ni korupcijski skandal s početka. Iz ovoga svega može se zaključiti da je afrički Mundijal graničio s debaklom, ali realnost je upravo suprotna. Kada se danas govori o tom prvenstvu, rijetko tko prvo pomisli na statistike, troškove ili neiskorištene stadione. Ljudi se sjećaju nečeg drugog. Sjećaju se zvuka, boja, pjesama, emocija i trenutaka koji su Mundijal 2010. godine pretvorili u jedan od najupečatljivijih sportskih turnira u povijesti. Stoga se vrijedi, prije nego se bacimo na nogomet, pozabaviti sa simbolima koji su ovom turniru dali dušu.
Nezaboravni simboli
Neovisno o tome je li netko prvenstvo pratio uživo sa stadiona ili preko televizijskih ekrana, teško je zaboraviti zvuk koji ga je obilježio. Vuvuzela, dugački plastični puhački instrument, postala je akustični simbol južnoafričkog Mundijala. Njezina prisutnost unijela je u turnir dio lokalne kulture i ostavila trag koji se osjećao i na kasnijim svjetskim prvenstvima. Iako su je mnogi doživljavali tek kao izvor buke, vuvuzela je za domaće stanovništvo predstavljala izraz identiteta, ali i svojevrsni otpor europskim shvaćanjima navijačke kulture. Kritike na račun njezina prodornog zvuka, koje su uglavnom stizale od zapadnih navijača i televizijskih kuća, nisu umanjile njezinu popularnost. Naprotiv, dodatno su učvrstile njezin status zaštitnog znaka turnira. Šesnaest godina kasnije, kada je FIFA za nadolazeće prvenstvo zabranila vuvuzele i slične bučne rekvizite na stadionima, postalo je još očitije koliko je južnoafrički Mundijal imao jedinstvenu, lokalno ukorijenjenu zvučnu kulisu kakvu globalni nogomet danas više ne želi ili ne može podnijeti.
Ovo prvenstvo osim glasnih zvukova obilježila je i glazba. Pjesma 'Waka Waka' Shakire i južnoafričkog sastava Freshlyground postala je službena pjesma prvenstva, a kolumbijska pjevačica izvodila ju je na koncertu uoči turnira i na završnoj ceremoniji. To je vjerojatno najslavnija pjesma u povijesti svjetskih prvenstava, a postala je toliko popularna da ga je i nadživjela te se često čuje i dan danas.
Ovo izdanje najpopularnijeg sportskog turnira također nije imalo prazne kulise. Ukupna posjećenost iznosila je 3.178.856 gledatelja, prosječno 49.670 po utakmici, dok je finale u Soccer Cityju pratilo 84.490 ljudi, a prema FIFA-inim podacima više od 909 milijuna gledalo je barem dio finala na televiziji. Uz to, FIFA Fan Festovi u južnoafričkim gradovima privukli su više od 2,6 milijuna posjetitelja. Da, bilo je u prvim danima vidljivih praznih blokova sjedala zbog neiskorištenih paket-aranžmana, ali opća slika turnira nije slika praznih tribina, kakvu možemo očekivati na ovom prvenstvu, nego slika masovne, kolektivne prisutnosti.
Naposljetku, jedan simbol bio je posebno važan. Kako zbog toga da ovo prvenstvo ostane zapamćeno, tako i zbog toga što je direktno utjecao na igru. Bila je to Jabulani lopta. U teoriji savršeno okrugla lopta ne zvuči loše, ali u praksi se pokazala kao jako loš izum. Kako se uopće takvo što moglo dogoditi profesionalcima u Adidasu? Kako je FIFA mogla dopustiti da se s njom igra prije nego što ju je detaljno testirala? Odgovore na to još uvijek nemamo, ali posljedice igranja s takvom loptom imamo. Nogometaši na nju nisu bili naviknuti, a imala je nepredvidljiv, neprirodan i snažan let, što je dovelo do toga da je nogomet znao bit jednodimenzionalan. Drugim riječima, igralo se većinom po travnjaku, bez nabijanja i dugih lopti, što je išlo u korist nekim reprezentacijama. Iako ovu loptu mnogi pamte po dobrom zbog ponekih upečatljivih golova ili samo zbog toga što je nostalgija odradila svoje, Jabulani je tada izazvao mnoštvo kontroverzi, ali i ovom prvenstvu dao jedan dodatan šarm.
Brutalnost starog Mundijala
Prije nego što krenemo na nogometni dio priče ovog prvenstva, vrijedi postaviti tadašnji kontekst. Nogomet je u tom trenutku bio u tranziciji. Tehnologija je bila sve važnija, individualnost se počela gubiti, a naglasak se stavljao na sustav. Španjolski nogomet općenito, a osobito Guardiolina Barcelona predvođena tiki-takom, bili su ispred svojega vremena. A ako na to nadodamo da se igralo s loptom koja nije bila prikladna za nabijanje i dugi let, nije teško zaključiti tko je na koncu trijumfirao. Ali započnimo s grupnom fazom.
Grupna faza odmah je pokazala koliko je ta tranzicija bila bolna za neke velikane. Francuska je stigla kao aktualni viceprvak svijeta, ali se interno raspala nakon sukoba Nicolasa Anelke s izbornikom Raymondom Domenechom. Italija je pak došla kao branitelj naslova, no Marcello Lippi nije uspio provesti smjenu generacija, a momčad koja je četiri godine ranije osvojila svijet djelovala je sporo, bezidejno i izgubljeno. Završili su posljednji u skupini iza Paragvaja, Slovačke i Novog Zelanda, osvojivši samo dva boda. Taj isti Novi Zeland postao je jedna od najljepših priča prvenstva jer je s tri remija završio kao jedina neporažena reprezentacija na cijelom turniru, a ipak nije prošao dalje.
Bio je to čudan početak prvenstva. Mogao si ostati neporažen i ispasti, mogao si biti svjetski prvak i završiti posljednji u skupini, a mogao si ugostiti prvenstvo i postati prvi domaćin u povijesti koji nije prošao grupnu fazu. Ipak, Južna Afrika ostavila je uspomenu za vječnost kroz spomenuti legendarni pogodak Tshabalale protiv Meksika na otvaranju turnira te kroz trijumf nad Francuskom.
Gledajući iz današnje perspektive, grupna faza iz 2010. godine služi kao potvrda da je format od 32 zemlje s dvije ulaznice po skupini dopuštao ozbiljnu ranjivost velikih. Na Svjetskom prvenstvu 2026. to će biti teže ponoviti u istom obliku jer će se igrati s 48 reprezentacija u 12 skupina po četiri, a u nokaut fazu ići će prve dvije reprezentacije iz svake skupine plus osam najboljih trećeplasiranih. To ne znači da više neće biti senzacija; novih 'malih' iznenađenja može biti i više, upravo zato što će na turniru biti više debitantskih i autsajderskih reprezentacija. Ali potpuni kolaps velikih u grupi, kakav su 2010. doživjeli Francuska i Italija, bit će manje vjerojatan jer će format pružiti veću sigurnost favoritima.
Zato je grupna faza iz 2010. godine i danas dragocjena te nam služi kao podsjetnik na izgubljenu brutalnost starog formata. Tada je loših deset dana moglo srušiti reputaciju građenu nekoliko godina. Danas, u proširenom sustavu, Svjetsko prvenstvo će imati više reprezentacija, više priča i više tržišta, ali manje onih trenutaka kad se nogometni poredak svijeta ruši već prije osmine finala.
Od najveće afričke tuge do španjolske slave
Nokaut faza prvenstva 2010. ima dvije vrste priča, one dosadnije i one zanimljivije. Što se tiče zanimljivih, gledali smo Njemačku koja je protiv Engleske i Argentine postigla osam pogodaka i dominantno stigla do polufinala te Nizozemsku koja je preokrenula i izbacila Brazil. Također, tu je i priča Gane, koja je bila na korak do povijesti jer da je prošla Urugvaj postala bi prva afrička reprezentacija u polufinalu svjetskih prvenstava. Umjesto toga dogodila se jedna od najpoznatijih i najokrutnijih scena u povijesti turnira: Suárezev rukomet na crti, Gyanov promašeni penal i urugvajski prolaz nakon raspucavanja. To je definitivno bila najdublja afrička rana prvenstva.
A onda imamo i 'dosadnu' Španjolsku, koja nije rušila protivnike lavinom golova, već ih je gušila posjedom, ritmom i strpljenjem. Nakon poraza od Švicarske u prvom kolu, Španjolska je do kraja turnira pobijedila sve utakmice, a tri nokaut susreta prije finala dobila je identičnim rezultatom 1:0 protiv Portugala, Paragvaja i Njemačke. U finalu je protiv Nizozemske pobijedila istim rezultatom, ali tek nakon produžetaka.
Finale je bilo sve osim romantično. Bilo je grubo, napeto i isprekidano, s rekordnih 14 žutih kartona za finale svjetskog prvenstva. Nizozemska je imala svoje trenutke, ponajviše kroz Robbenov bijeg koji je Casillas spasio vrškom kopačke, ali je utakmicu ipak presjekao trenutak koji pripada nogometnoj ikonografiji: Fabregasova lopta, volej Andresa Inieste u 116. minuti u lijevi kut, proslava posvećena preminulom Daniju Jarqueu i 'furija' prvi put na vrhu svijeta.
Tim je trijumfom Španjolska postala prva europska reprezentacija koja je osvojila Mundijal izvan Europe, osmi svjetski prvak u povijesti te prvi prvak koji je do naslova stigao unatoč porazu u prvoj utakmici turnira. Još upečatljivije, do naslova su došli sa samo osam postignutih i dva primljena pogotka. Od toga je David Villa pet puta zatresao mrežu i tako Španjolsku nosio kroz krizne trenutke, a oba pogotka primili su u grupnoj fazi. Tako je 'furija' nošena mirnim, kontroliranim nogometom, bez srljanja, nabijanja i dugih lopti, nadvladala sve prepreke na prvom afričkom Mundijalu.
Lica koja su obilježila afrički Mundijal
Osim Inieste i Ville, jedno od najvećih lica ovog prvenstva bio je Diego Forlán. Iskusni napadač postao je simbol ovog prvenstva, a neki od njegovih pogodaka bili su toliko spektakularni da mu se slobodno može nadjenuti nadimak 'vlasnik Jabulanija'. Postigao je pet pogodaka, neke iz daljine, neke iz prekida, a neke i iz voleja. Mrežu je tresao dvaput protiv domaćina te po jednom u neizvjesnim susretima protiv Gane, Nizozemske i Njemačke. O njegovim vrhunskim partijama svjedoči i priznanje za najboljeg igrača prvenstva. Urugvaj je s njim došao do polufinala prvi put nakon 1970. godine, a Forlán je postao simbol jedne male zemlje koja je opet podsjetila da povijest u nogometu nikad sasvim ne umire.
Četvrto lice bio je Thomas Müller, tada mladi Nijemac koji je s pet pogodaka i tri asistencije uzeo Zlatnu kopačku i nagradu za najboljeg mladog igrača turnira. Njemačka je završila treća, ali je upravo kroz Müllera i tu generaciju pokazala kako izgleda reprezentacija koja tek dolazi. Kad danas gledamo unatrag, prvenstvo 2010. najavilo je fantastičnu njemačku generaciju koja je zasjela na svjetski tron četiri godine kasnije u Brazilu.
Vrijedi na koncu dodati i Wesleyja Sneijdera, koji je s pet pogodaka vodio Nizozemsku do finala, te Ikera Casillasa, čije su obrane, a posebno ona protiv Robbena u finalu, bile jednako presudne kao i Iniestin pogodak.
Mundijal je vrijedan onoliko koliko je prisutan u kolektivnom sjećanju
Šesnaest godina kasnije, lako je nabrojati sve razloge zbog kojih se Svjetsko prvenstvo 2010. može promatrati kao razočaranje. Obećano gospodarsko čudo nikada se nije dogodilo, brojna radna mjesta nestala su zajedno s posljednjim zviždukom turnira, dio stadiona pretvorio se u skupe spomenike velikim ambicijama, a korupcijski skandal oko dodjele domaćinstva ostavio je trajnu mrlju na jednom od najvažnijih trenutaka u povijesti afričkog sporta. Gledano isključivo kroz ovu, dominantno ekonomsku prizmu, teško je tvrditi da je ovaj Mundijal bio uspješan.
Ipak, ovakva događanja ne žive isključivo kroz financijske izvještaje, statističke tablice ili neke druge brojčane pokazatelje. Njihova istinska vrijednost mjeri se kroz uspomene koje ostavljaju, emocije koje bude i mjesto koje zauzimaju u kolektivnom sjećanju ljudi. A po tom kriteriju Južna Afrika 2010. stoji izuzetno visoko.
Tshabalalin projektil protiv Meksika, zvuk vuvuzela, Shakirina pjesma koja se i danas pušta na stadionima, Jabulani lopta, Suarezova ruka protiv Gane, Forlánove majstorije, Casillasova obrana Robbenu i Iniestin volej u produžecima finala… Svi ovi trenuci i simboli uistinu i dalje žive u kolektivnom sjećanju te nas neprestano asociraju na trenutak u kojem je afrički kontinent prvi put postao središte nogometnog svijeta, a teme o siromaštvu, sukobima i krizama barem su na mjesec dana pale u drugi plan.
Trofej je na koncu završio u Madridu, ali Johannesburg, Cape Town, Durban i milijuni domova diljem Afrike dobili su trenutak u povijesti. Svjetski prvak promijenio se već na sljedećem prvenstvu, promijenili su se i igrači i treneri, ali činjenica da je Južna Afrika svijetu dala nezaboravne uspomene ostala je trajni dio nogometne povijesti.
