- Kao maloj uvijek su mi puštali Pokemone na TV-u jer je to tada bilo popularno. Također, bila sam luda za Hello Kitty, a oba animirana lika potječu iz Japana. U osnovnoj školi upoznala sam azijsku povijest pa i onu japansku, učila sam o samurajima i to mi je uvijek bilo zanimljivo za slušati. S dolaskom društvenih mreža, javila se i sve veća želja za istraživanjem istočne Azije, no Japan mi je uvijek bio najzanimljiviji. Zato sam, kad se ukazala prilika, morala otići - ovim riječima splitska studentica Lara Taslak opisala je motiv svojeg putovanja u Japan koje je na TikToku apsolutni trend.
Aktivno snimati za TikTok počela je prije dvije godine, želeći se okušati u modernom načinu izražavanja svoje kreativne strane. Danas svoja iskustva, životne zgode i nezgode gotovo svakodnevno dijeli s pratiteljima čiji se broj postepeno počeo povećavati. Za serijal 'Na put poć', s pričom doć'' Lara je i s nama podijelila brojne zanimljive informacije o dvotjednom putovanju u Zemlju Izlazećeg Sunca. Ispričala nam je što se dogodi kad vidite gejšu na 50 metara, sve o kulturnim šokovima, susretu s Japancem koji priča hrvatski, a otkrila je i shopping meke te objasnila zašto bi Hirošimu svatko trebao posjetiti barem jednom u životu.
Kako si to s organizacijske strane osmislila, kojom rutom si išla do Japana i je li bilo naporno?
- Budući da sam išla s prijateljem, odlučili smo se za put preko Katra. Naime, druge jeftinije opcije s polaskom iz Budimpešte, a onda presjedanjem u Kini pa do Japana, bile su jeftinije za svega 50 eura u tom trenutku. U Dohi smo imali presjedanje od 2 h, što nam je ispalo odlično jer smo let za Japan imali tek u 3 ujutro. Uostalom, zato po dolasku nismo ni osjetili vremensku razliku.
Kao studentica, kako financiraš takve daleke izlete? Što bi savjetovala drugim studentima koji žele putovati?
- Ponajprije moram napomenuti da radim od 16. godine. U srednjoj školi sam uvijek radila ljeti, a sada kada sam na fakultetu - radim i zimi i ljeti. Zimi to bude najčešće negdje u trgovinama, na promocijama, radim u ugostiteljstvu ovisno o tome što se nudi u određenom trenutku. Ljeti pak radim na brodu, odnosno vodim jednodnevne izlete. Od malena moji su me učili da ako si nešto želim, za to si moram sama i zaraditi. Kako netko voli uložiti u odjeću, auto, nakit, tako i ja volim uložiti u putovanje. Osobno, smatram da je putovanje najbolje uloženi novac jer tako naučite nešto o novoj kulturi, proširite svoje vidike i upoznate novu verziju sebe. Zato ako nešto jako želite, ulažite u svoje snove i trud će se isplatiti pa i kad su putovanja u pitanju.
Za ulaz u neke hramove, ulaznice su po svega par eura, a onda opet postoje i privjesci za ključeve od dvadesetak eura. Je li Japan sam po sebi skupa, priuštiva destinacija ili sve ovisi od mjesta do mjesta?
- Japan je stvarno jeftina destinacija ako trošite razumno. Prosječni obrok u restoranu je od 5 do 10 eura, a za noć u hotelu s 3 ili 4 zvjezdice izdvojit ćete 10 do 20 eura. Također, Japanci jedu gotove obroke čije se cijene kreću od 2 do 3 eura u trgovinama poput 7-Eleven, Family Mart i Lawson, a popularna matcha latte je 3,5 do 4 eura. U dosta se hramova niti ne plaća ulaz, samo u onima koji su popularniji među turistima. Ipak, naravno da kad se sve to nakupi ispadne skupo, ali pojedinačno gledano, stvarno nije.
Japanci su poznati i po točnosti, urednosti, pristojnosti... Je li Japan stvarno toliko organiziran kako ljudi pričaju?
- Da, zaista je iznimno organizirana država i sve je točno u sekundu. Primjerice, tek jednom nam je kasnio vlak za Hirošimu zbog nepredviđene situacije, odnosno snijega koji je zameo tračnice. Radnici su sve morali očistiti, a onda su nam dali novo vrijeme polaska i ispričavali se sto puta zbog kašnjenja. Moram napomenuti i da su nas pozitivno iznenadili mladi ljudi u javnom prijevozu svojim otvorenim razgovorom i šalama jer smo baš očekivali potpunu tišinu kakvu smo vidjeli na društvenim mrežama.
Tamo ste posjetili više gradova, koji je bio favorit i zašto?
- Iskreno, svaki grad ima nešto posebno. U Osaki su to street food marketi, Kyoto se izdvaja po spoju starog i tradicionalnog, a Kamakura po pogledu na planinu Fuji i velikom kipu Buddhe. U Nari pak atrakcija su jeleni, Hirošimu karakterizira neviđeni mir, tu je naravno i Tokio kao jedan od najvećih gradova na svijetu. Da biste Tokio barem djelomično istražili, treba vam barem 10 dana - a baš zbog te raznolikosti, pompoznosti i nedostatka vremena, nisam ga mogla istražiti kako sam željela. Ipak, taj šušur me se najviše i dojmio pa neka favorit bude Tokio.
Po kojem ste principu prijatelj i ti birali gradove koje ćete posjetiti?
- Odlučili smo se da krenemo s Osakom jer nam je od tamo bilo najlakše putovati u druge gradove dok smo Tokio odlučili ostaviti za kraj jer smo ipak odatle polijetali nazad za Hrvatsku.
Kad bi svaki od posjećenih gradova opisali jednom rječju, koja bi to bila i zašto baš ta?
- Osaku bih dočarala rječju hrana. Naime, u centru grada street food marketi su na svakoj strani ceste te sam tamo probala svašta i fino se najela dok je Kyoto; tradicija. Ovaj grad nekoć je bio glavni grad Japana, ima dosta hramova, a i arhitektura je drugačija u usporedbi s ostalim gradovima. Miyajima otok bih prikazala kao dom šintoizma jer je šintoistički hram postavljen na moru. Pritom Torii, ulazna vrata u šintoističko svetište koja označavaju prijelaz iz ljudskog u sveti prostor, plutaju u moru. Kamakura je posebna po velikom kipu Buddhe visokom preko 13 metara. Tokio bih opisala rječju gigant jer je riječ o jednom od najvećih gradova na svijetu. S druge strane, Hirošima je baš mir. To je grad koji se izdigao iz pepela, građani svojim svjetonazorom žele spriječiti da se nešto takvo ponovno dogodi u drugoj državi.
Kakav je osjećaj voziti se njihovim vlakovima? Koliko je lako ili teško bilo snalaziti se po megagradovima poput Osaka ili Tokio?
- Vožnja je u brzim vlakovima jako ugodna. Uopće nemate osjećaj da se vozite tako brzo, a naravno da imate i Wi-Fi u vlaku. Sve je čisto i uredno te su na svakoj njihovoj stanici, kao i u gradovima, naznake i na engleskom. Osaka i Tokio zaista jesu veliki gradovi, ali Google Maps odlično funkcionira. Čak i da se izgubite, samo pitajte osoblje na stanicama ili nekog lokalca i pomoći će vam makar gestikulacijom rukama. Japanci su iznimno ljubazni.
Što je bilo najveće iznenađenje kad govorimo o japanskoj kulturi? Pamtiš li neki 'culture shock' trenutak?
- Dobro sam se informirala o japanskoj kulturi prije samog dolaska u Japan. Jedino je što me baš iznenadilo to što tamo ljudi doslovno žive anime i ostale crtiće. Obuku se u likove iz crtića ili našmikaju i njima je to skroz normalno. Također, njihova pretjerana pristojnost i stalni nakloni bili su mi ispočetka pomalo čudni, no kad sam se naviknula, postalo mi je normalno. Japanci nisu nametljivi, a ako im ostavite napojnice u restoranu, uvrijedit će se jer će misliti da nisu dobro odradili posao. U restoranima i kafićima nema razgovora među ljudima, sjedneš, pojedeš, popiješ i odeš, a to je iz naše perspektive nezamislivo.
Kakva je tradicionalna japanska hrana u Japanu - primjerice gyoze, matcha ili sushi? Razlikuje li se ukusom?
- Tradicionalna japanska hrana ustvari je dosta raznolika, posebno ako govorimo o namirnicama. Premda često jedu unaprijed pripremljena jela ili unose hranu koja se brzo pripremi, veliku pažnju obraćaju na kvalitetu namirnica. Naravno da se kvaliteta ne može mjeriti s Europom, ali sve je ukusno. Kad govorimo o razlikama u okusu, Japanci u pripremi stavljaju 5 grama matche dok u Hrvatskoj stavljaju 1 ili 2 grama. Zato je njihova matcha i znatno jača i bogatija kofeinom pa nakon što ih popijete par, imate osjećaj da ste na sedmom nebu.
Kakva je japanska kultura prehrane u usporedbi s našom?
- Njihova je hrana nekako masna, ali ne padne teško na želudac. Japanci uvijek teže da im jela sadrže sva tri makronutrijenta dok su u našem slučaju u obrocima zastupljeni većinom ugljikohidrati i masti. Zato ako usporedim količinu energije koju imam kod kuće s onom koju sam imala u Japanu, ispada da sam se u Japanu osjećala življe inikad nisam osjećala umor nakon jela.
Koje japansko jelo izazvalo najveće oduševljenje?
- Wagyu, luksuzna vrsta japanske govedine poznata po intenzivnoj intramuskularnoj masnoći koja joj daje božanstven okus, oduševila me. Prije nekoliko godina radila sam u poznatom splitskom fine dining restoranu gdje sam ga prvi put probala. Okus je savršen, baš masno i sočno. Jako je skup kod nas, u to vrijeme je 100 g mesa koštalo 600 kn, sada ni ne želim znati koliko košta. Pretpostavljam da je to zbog uvoza jer smo mi u Japanu nešto više od pola kilograma mesa platili niti 50 eura.
Jesi li probala nešto što ti se uopće nije svidjelo?
- Probala sam tradicionalni desert mochi napravljen od ljepljivog rižinog brašna s pastom od slatkog graška na dva različita viralna mjesta. Onaj tradicionalni iz Nare mi se nikako nije svidio, dok je u Kyotu bio ukusan jer postoji opcija s jagodom i čokoladom. Tamo smo susreli Japanca koji nam je prišao jer je čuo poznat jezik, a na kraju je ispalo da ima prijatelja iz Hrvatske. Čak je progovorio par riječi na hrvatskom.
Posjetila si i Hirošimu, jedan od dva japanska grada na koji je bačena atomska bomba u vrijeme Drugog svjetskog rata.Kakve emocije budi posjet Hirošimi?
- Hirošima je grad koji kada posjetite - nećete više niti pomisliti na bilo kakav rat. U memorijalnom muzeju me uhvatila neopisiva jeza i strah, a kako hodate prema izlazu, gledate ustvari razvoj japanskog društva unatoč toj tragediji i kako su nastavili živjeti nakon nje. Oni odvajaju politiku od nedužnih ljudi te imaju moto 'no more Hiroshima', što bi značilo da se takva tragedija ne smije više nikome dogoditi. Smatraju da bi svatko u životu jednom morao posjetiti Hirošimu, posebno oni koji su zavedeni nekakvom mržnjom. Jednom kad se nagledate ratnih strahota kakvih nema ni u jednom muzeju na svijetu, stvarno progledate. Danas u Hirošimi živi nešto više od milijun ljudi, a pozitiva i mir se osjećaju na svakom koraku.
Na društvenim mrežama nerijetko poneka mjesta izgledaju ljepše nego u stvarnosti. Postoji li neko popularno mjesto koje je bilo razočarenje?
- Možda me eventualno razočarala Nara. Na društvenim mrežama svi su govorili da su jeleni slatki i mirni, ali zapravo su divlji, prave male napasti. Ako čuju da nešto šuška, odmah znaju da je riječ o hrani. U slučaju da im ne daš ništa ili barem ne količinu koju oni žele, neće prezati za tim ni da te ugrizu. Nije to ništa bolno, samo je neugodno.
Koja je znamenitost u Japanu apsolutni 'must-see?'
- Po mojem mišljenju, apsolutni je 'must-see' Memorijalni muzej mira u Hirošimi. Zaista bi svakom čovjeku posjet tom gradu i muzeju dobro došao jer mijenja pogled na ratove i njihove posljedice.
Iz daljine si ugledala i gejšu. Možeš li nas vratiti u taj trenutak - gdje si bila i što si točno vidjela?
- Bila sam sama i bilo je hladno, svega 2 stupnja, no ja od svoje namjere da gejšu vidim uživo nisam odustajala. Hodala sam duže od pola sata po četvrti Giona u Kyotu gdje se gejše najčešće mogu vidjeti, no ispočetka nisam bila te sreće. Kad odjednom, zapazila sam jednu gejšu na 50 metara od sebe. Kao i sve, i ova je uz sebe imala zaštitara koji vas sprječava da ih fotografirate bez dopuštenja, a ako to učinite i zapaze vas, platit ćete kaznu. Na kraju je nisam uspjela fotografirati, ali barem mi je prizor ostao u pamćenju.
Budući da su gejše simbol tradicionalne japanske estetike i bontona te se bave klasičnim japanskim umjetnostima poput plesa, glazbe, pjevanja, razgovora i ceremonije čaja, imaju prepoznatljiv izgled. Nose kimono – tradicionalnu japansku odjeću izrađenu od skupocjene svile, a lice im je prekriveno bijelom šminkom što im daje gotovo porculanski izgled. Ispod toga ostavlja se mala linija prirodne kože na vratu, što se u japanskoj estetici smatra elegantnim i privlačnim detaljem. Usne su im obojene crvenim ružem, često samo djelomično, dok su oči naglašene crnim i crvenim linijama radi izražajnosti.
Frizura je isto fascinantna. Tradicionalno se kosa oblikuje u složene punđe i ukrašava ukosnicama zvanim kanzashi, koje mogu označavati sezonu, status ili fazu učenja. Kako bi očuvale postojanost svojih frizura, gejše spavaju u neudobnim položajima na drvenom stalku, no danas često koriste i perike. Svakako, nestvarno su lijepe.
Družili ste se i s raznim životinjicama. Koje su ti najviše prirasle srcu?
- Definitivno su mi srcu najviše prirasle kapibare, najveći živući glodavci na svijetu. Iako originalno potječu iz Južne Amerike, može ih se naći i japanskim kafićima. Turistima su zanimljive baš zbog svoje društvenosti i mirne naravi. Nema ih puno, a o njima se u kafićima pažljivo brinu i paze da ih posjetitelji ne bi ozlijedili. Iznenadilo me kako im je dlaka jaka i koliko su opuštene u blizini ljudi, samo jedu, spavaju, a probude se tek načas dok ih fotografirate. Baš su 'mood života'!
S druge strane, u Tokiju smo se htjeli družiti i sa Shiba Inu psima, nacionalnom japanskom pasminom. Mislili smo se da će se i o njima brinuti jednako dobro kao i o kapibarama, no nažalost smo se prevarili. Premda je riječ o psima starima svega par godina, što se vidi na karticama gdje su izloženi podaci o njima, stalno su bili neprirodno umorni. Dok smo kapibarama mogli prići samo ako bi one prve prišle nama, pse je osoblje kafića neprestano uzimalo u ruke, stavljalo razne rekvizite po njima kao da su igračke, a ne životinje. Jedan je zaspao na meni i nakon 10 minuta radnik ga je uzeo iz mog naručja i tako pospanog dao drugim ljudima. Kao da su psi bili marionete turizma i to zaista nije bilo lijepo za vidjeti.
Odradio se i shopping. Što se pokazalo kao 'win', a što kao 'fail?' Gdje preporučaš obaviti shopping?
- Ha-ha, sve se pokazalo kao apsolutni 'win'. Eventualno me se nije dojmio KitKat s nekim nekonvencionalnim okusom poput batata, ali preparati su duplo jeftiniji nego kod nas. Ponuda za njegu lica prilagođena je njihovom tržištu i potrebama, igra i veliku kulturološku ulogu. Shopping preporučujem obaviti u lancu trgovina Don Quijote jer radi 24/7 i ima sve, od igle do lokomotive, a ni na što ne plaćate takse. Naravno da postoje i druge trgovine, no cijena je približno ista, 20 centi gore-dolje. Zato, po meni, Don Quijote je nešto posebno.
Što bi primjerice Split i Hrvatska mogli naučiti od japanskih gradova?
- Ponajrprije bi naši ljudi mogli naučiti da odvajaju ljude od politike. Uz to, u Japanu nitko ne zabada nos u tuđa posla, a ljudi su prepristojni. I za najmanju sitnicu Japanci će zahvaliti rječju 'Arigatō gozaimasu' i to upotpuniti naklonom. Što se tiče gradova, sigurno bismo mogli naučiti nešto o održavanju čistoće. Primjerice, tamo kanta za smeće nema na svakom koraku. Ako nešto konzumirate van restorana, svoj otpad nosite sa sobom i bacite gdje vidite prvu kantu. Mi smo najčešće išli kupiti neke sitnice u supermarkete pa bismo otpad bacili tamo. Postoje i aplikacije putem kojih možete vidjeti gdje se nalaze najbliže kante, toaleti ili mjesta namijenjena za pušenje.
Kad netko kaže Japan, na što ćeš prvo pomisliti, na koji miris, prizor ili zvuk?
- Ako govorimo o mirisima i okusima, prvo ću pomisliti na hranu, hranu, i samo hranu! Kad govorimo o zvukovima, pomislit ću na užurbanu tišinu. Život se brzo odvija, ali buke nema.
Bi li se opet vratila u Japan i gdje? Ista ruta, neki drugi dio Japana?
- Odmah se sutra želim vratiti istom rutom, a preskočila bih tek Hirošimu jer se do nje dugo putuje i zamijenila bih je Okinawom. Svi kažu da je kao japanski Hawai i zaista nam je žao što tamo nismo otišli jer se karte na relaciji Tokio - Okinawa mogu naći za 100 eura. Ipak, bit će prilike pa ovo ostavljam za sljedeći put.
Imaš li već sljedeću destinaciju u planu?
- Već planiram put u Kinu i Južnu Koreju. Šangaj, Peking, Hong Kong, Makao, Seul i drugi poznati gradovi već su mi dugo na listi želja. Koreja me posebno zanima jer je zadnjih par godina postala popularna zbog K-popa, kozmetike i činjenice da su brzo rastuća zemlja. I tehnologija im je jako razvijena - a kako mi je ta tema isto zanimljiva, zaista sam uzbuđena.
