Upravo na današnji datum, koji se od 2001. do 2019. godine obilježavao kao Dan državnosti, a od 2020. obilježava kao Dan neovisnosti, Hrvatski sabor je prije točno 35 godina, odnosno 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Time je formalno pokrenut postupak hrvatskog napuštanja SFR Jugoslavije odnosno proglašena je uspostava samostalne, neovisne države, što je potvrđeno pobjedom u Domovinskom ratu, a osobito vojnoredarstvenim operacijama 'Bljesak' i 'Oluja' u proljeće i ljeto 1995. godine.
Sabor 25. lipnja 1991. prilikom donošenja 'Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske'; Aktualni grb republike s početnim crvenim poljem šahiranog štita (na zidu sabornice)
Tri i pol desetljeća kasnije Republika Hrvatska je već gotovo trinaest godina dio jedne druge državne (specifične federalno-konfederalne) tvorbe – Europske Unije, kojoj nastoje – što je vrlo zanimljivo! – također pristupiti i zemlje koje su sudjelovale u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 90-ih godina prošloga stoljeća (primjerice Crna Gora i Srbija). No, bez obzira na to, lijepo je prisjetiti se početaka perioda kraja XX. i prvih desetljeća XXI. stoljeća kada je Republika Hrvatska uživala relativno kratkotrajni period suvremene samostalnosti (1991.-2013.).
Stilizirana kruna grba Republike Hrvatske s pet štitića na kojima su povijesna heraldička znamenja hrvatskih krajeva: tzv. 'najstariji poznati grb Hrvatske'; Dubrovnika, Dalmacije, Istre i Slavonije
Nakon izglasavanja ustavne odluke 25. lipnja 1991. tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan izrekao je rečenicu: 'Rođena je država Hrvatska, neka joj je dug i sretan život!' pod i danas aktualnim državnim obilježjem Republike Hrvatske, kojeg prema odredbama Ustava čini: 'povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u 25 crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. (...) Iznad štita se nalazi kruna (...) s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati simbol povezan s imenom Hrvatska, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.'
'CLIPEUS CROATORUM - tragom hrvatskih grbova' – prva epizoda podcast serijala o zemaljskim grbovima hrvatskog povijesnog područja s temom tzv. 'najstarijeg poznatog grba Hrvatske'
S druge strane, kada je godinu dana ranije (30. svibnja 1990.) nakon demokratski provedenih izbora Sabor bio konstituiran pri svojem prvom zasjedanju na zidu sabornice još se uvijek nalazilo državno obilježje tadašnje SR Hrvatske koje je uključivalo uz povijesni hrvatski grb i pridodani niz karakterističnih simbola socijalističkih društvenih poredaka: željezni nakovanj, morska pučina, sunce, vrhovi klasja, petokraka zvijezda. Međutim, cjelokupnom ceremonijom konstituiranja Sabora (misa u zagrebačkoj katedrali, saborski govor Franje Tuđmana, svečana proslava) dominirale su zastave s nacionalnim grbom bez ideoloških/socijalističkih dodataka i to u prevladavajućoj varijanti s početnim srebrnim ('bijelim') poljem.
Grbovi s početnim srebrnim ('bijelim' poljem) u uporabi 30. svibnja i 25. srpnja 1990. godine; Službeno podizanje prve zastave Republike Hrvatske (bez socijalističkih obilježja) ispred zgrade Sabora 25. srpnja 1990. godine
Otprilike dva mjeseca kasnije, kada su 25. srpnja 1990. doneseni amandmani na postojeći Ustav SR Hrvatske kojima su, između ostaloga, iz državnog znamenja izostavljene dopune iz socijalističkog perioda, na Trgu svetog Marka u Zagrebu je po prvi put svečano podignuta prva službena zastava Republike Hrvatske, na kojoj se nalazio upravo grb tj. srebrno-crveno šahirani štit (5x5) s početnim srebrnim ('bijelim') poljem. Treba istaknuti kako su upravo pod tom prvom državnom zastavom - trobojnicom sa šahiranim grbom početnog srebrnog ('bijelog') polja prisezali čelni ljudi Republike Hrvatske, a koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili istaknuti sudionici antihitlerovskog partizanskog pokreta, primjerice: Franjo Tuđman (1922.-1999.), Josip Manolić (1920.-2024.), Janko Bobetko (1919.-2003.) i Josip Boljkovac (1920.-2014.).
Nacionalni grbovi s početnim srebrnim ('bijelim') poljem u uporabi prilikom ceremonije konstituiranja Sabora 30. svibnja 1990. godine; na predsjedničkoj lenti Franje Tuđmana i pri svečanoj proslavi na Trgu bana Josipa Jelačića
Upravo iz razloga što se upravo ta inačica hrvatskog grba u posljednja dva desetljeća u javnosti često proskribirala kao 'nepoćudna' te zlonamjerno povezivala sa znakovljem ustaškog pokreta odnosno službenom državnom heraldikom Nezavisne Države Hrvatske iz prve polovice XX. stoljeća (što je u suštini predstavljalo ponavljanje teza koje su služile kao izlika za velikosrpsku agresiju 1990-ih godina), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je 5. lipnja prošle godine donijela Deklaraciju o hrvatskom povijesnom grbu, koja je za cilj imala istaknuti jednako legitimnu uporabu obiju varijanti početnog polja (srebrnog ili 'bijelog', kao i crvenog - bez ideoloških dodataka).
Deklaracija HAZU o hrvatskom povijesnom grbu donesena 5. lipnja 2025. – tada je odlukom Hrvatskog sabora bio proglašen i Dan hrvatske zastave u spomen na isti datum 1848. godine kada je prilikom ustoličenja bana Josipa Jelačića prvi put bila istaknuta crveno-bijelo-plava trobojnica
Iz perspektive sudionika tog simpozija HAZU, kojom prilikom je donešena navedena deklaracija – od čega je prošlo već godinu dana – mogu istaknuti kako su se odmah po njenom objavljivanju u javnosti počeli javljati glasovi odobravanja (koji su prevladavali), ali i pokude - iz različitih pozicija, ali ipak usmjerenih na samu instituciju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao inicijatora održavanja znanstvenog skupa s navedenom temom.
Ukratko, kritika deklaracije nije bila usmjerena na znanstvene, historiografske zaključke koje taj dokument sadrži i ističe, nego se jednostavno iznosio negativan stav o djelovanju same HAZU, pa bi slijedom toga (kako zaključuju neki pojedinci) i stav kojeg je ta ustanova ovom deklaracijom iznijela, jednostavno bio bezvrijedan i u konačnici nevažan.
Imajući to u vidu vrijedno je istaknuti pojedince koji su sadržaj ove deklaracije načelno javno podržali, primjerice kipar Ivan Kujundžić, zatim novinari: Ivan Hrstić, Davor Dijanović, Davor Ivanković, Mladen Pavković i Silvana Oruč Ivoš. Deklaraciju su u svojim tekstovima također pozitivno ocijenili: iseljenički aktivist i autor Stjepan Asić, liječnik i političar Jure Burić, odvjetnik Zvonimir Hodak, povjesničar Marijan Lipovac, novinar i bloger Nebojša Magdić kao i blogerica Lili Benčik. Na stranu deklaracije HAZU su javno stali i publicistkinja Barbara Dijanović, književnici Hrvoje Hitrec, Đuro Vidmarović i Javor Novak te naposljetku političari Marin Miletić i Petar Škorić.
S druge strane spektra temu i sadržaj ove deklaracije u svojim su tekstovima javno osudili povjesničari Dragan Markovina i Hrvoje Klasić, zatim novinar i povjesničar Tihomir Ponoš te novinari i pisci: Boris Dežulović, Ivica Ivanišević, Viktor Ivančić i Jelena Lovrić. Zatim, deklaraciju je negativno ocijenio politolog Stevo Đurašković, sociolog i politički komentator Dragan Bagić te naposljetku političarka Anka Mrak Taritaš, kao i njezin kolega, filozof i političar Marko Vučetić. Načelno osuđujući stav prema deklaraciji zauzeo je i publicist Srećko Radović, uz isticanje njezine zakašnjelosti.
Prema tome, moglo bi se zaključiti kako se javnost ipak većinom svrstala uz prošlogodišnju Deklaraciju o hrvatskom povijesnom grbu prepoznajući njezinu vrijednost i aktualnost.
Naposljetku, nakon stišavanja te kratkotrajne medijske bure u prostorijama Teatrina Gradske knjižnice Solin 17. studenoga prošle godine – povodom Svjetskog dana filozofije i uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje (18. studenoga) – održao sam predavanje pod naslovom: 'ŠAHIRANI GRB HRVATSKE: SIMBOLIKA I FILOZOFIJA od prosvjetiteljstva do suvremenog doba', kako bi se u javnosti dodatno razjasnila pozadina različitih tumačenja značenja nacionalnog grba kroz prošlost.
Plakat izlaganja Male škole filozofije – Solin održanog 17. studenoga 2025. godine te osvrt na predavanje Dinka Fazinića objavljen u listu 'Solinska kronika' (15. prosinca, 2025.)
Izlaganje je održano u okviru niza aktivnosti Male škole filozofije – Solin, a kronološki je usporedno pratilo razvoj filozofije, kao i razna tumačenja nastanka i simbolike šahiranog grba Hrvatske. Tako je zainteresirana publika imala prilike čuti nešto više o pokušajima niza heraldičara, povjesničara i publicista kroz stoljeća razjašnjavanja što bi to mogle predstavljati popularne 'kockice' hrvatskoga grba.
Ovim izlaganjem također je nastavljen pregled povijesnog razvoja filozofije od srednjovjekovlja (što je bilo predstavljeno u predavanju autora u solinskog gradskoj knjižnici 2024. godine) preko Novoga vijeka do Suvremenog doba, a ujedno je i dodatno razjašnjena tema nastanka i simbolike šahiranog grba Hrvatske, o čemu sam već imao priliku na istom mjestu govoriti povodom Dana državnosti 2021. godine. Kako Svjetski dan filozofije za svoj cilj ima isticanje važnosti filozofskih disciplina u poticanju kritičkog mišljenja, predstavljanje različitih načina promišljanja brojnih autora o genezi hrvatskoga grba izazvalo je interes publike i tome bilo koristan doprinos!
Tako se imalo priliku čuti kako je u periodu prosvjetiteljstva XVII. i XVIII. stoljeća hrvatski povjesničar, književnik i leksikograf Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652. – Beč, 1713.) oko 1700. godine šahirani grb smatrao simbolom srednjovjekovnih županija Crvene i Bijele Hrvatske odnosno varljive ratničke sreće. Inače, Vitezovićevo najznačajnije djelo je 'Croatia rediviva' iz 1700. u kojem iznosi viziju ujedinjene Hrvatske, tražeći u prosvjetiteljskom duhu od vladara Leopolda i Josipa I. iz dinastije Habsburg-Lotringovaca oslobođenje hrvatskih zemalja i ujedinjenje pod jednom krunom.
S druge strane, Vitezovićevi stihovi u kojima je istaknuo svoje razmatranje o značenju hrvatskog šahiranog grba zapisani su u njegovom djelu Stemmathographia sive armorum illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (Beč, 1701. i Zagreb 1702.) i to sljedećim stihovima:
Candidus et rubeus color hoc variatur in agro,
Invitans sortes ad mea fata vagas.
Scificet hic jacitur dubii alea saepe Gradivi:
Vulneror: at nullo vulnere candor abit.
Odnosno u prijevodu s latinskog na hrvatski jezik:
Bijela i crvena boja u tvom se mijenjaju polju,
Divno prikazuju one našega roda kob,
Tuj se bacaju kocke sumnjive ratničke sreće,
Ranjenom meni od rane gubi se boje te trag.
Vitezović u svojem djelu također ističe: 'Hrvatska ima štit pravilno podijeljen na četrnaest polja, crvenih izmiješanih s bijelima, u obliku abaka ili igraće daščice: moćni nekoć sudbinski znamen one koja je imala biti podijeljena na isto toliko dijelova…'
Pavao Ritter – Vitezović i njegova kolorirana ilustracija šahiranog grba Hrvatske sa stihovima na latinskom jeziku kojima objašnjava njihovo navodno značenje; Tekst autora o istom grbu u djelu 'Stemmathographia sive armorum illyricorum delineatio, descriptio et restitutio'
Idući primjer tumačenja značenja šahiranih polja hrvatskoga grba vezan je uz romantizam - intelektualni pokret u europskim zemljama od 1790-ih do 1840-ih koji je odbacivao klasicizam i ideju reda te isticao osjećaje nasuprot razumu naglašavajući iracionalno, subjektivno i transcendentalno. U skladu s tim misaonim pokretom povjesničar Vjekoslav Klaić (Garčin, 1849. – Zagreb. 1928.) – koji je šahirani grb smatrao heraldičkim znamenjem 'jednog od dvanaest hrvatskih plemena' – je u svojim djelima prenio romantičnu i fantastičnu priču koja se do danas sačuvala – o navodnim šahovskim partijama hrvatskog kralja Stjepana Držislava i mletačkog dužda Petra II. Orseola koje su odredile nastanak hrvatskog grba.
Portret kralja Stjepana Držislava (969.-997.) u časopisu 'Danica' (1940.) i novovjekovni prikaz njegova navodnog šahovskog suparnika – dužda Petra II. Orseola
Prema toj priči starohvatski vladar kralj Stjepan Držislav iz druge polovice X. stoljeća je nakon nekog sukoba pao u ruke Mlečana odnosno bio zarobljen. Kako je mletački dužd Petar Orseolo saznao da je kralj odličan igrač šaha izazvao ga je na tri partije o kojima je ovisila kraljeva sloboda. Odnosno, ako Držislav pobijedi dužda u sva tri sraza dobit će slobodu. Tako je započelo šahovsko natjecanje dvaju vladara. Prva partija je bila vrlo duga, ali je Držislav pobjedio. Uslijedila je druga, koja je bila vrlo žestoka, ali kralj opet odnosi pobjedu nad mletačkom vladarom laguna. Naposljetku, treća partija je bila sasvim kratka, budući je dužd uznemiren prethodnim porazima pogriješio već na početku, nakon čega ga je sustigao i šah-mat. Tako Držislav pobjeđuje u sve tri partije, a triput matirani dužd se ipak drži svoje riječi te pušta sretnoga kralja iz zarobljeništva. Stjepan Držislav se potom vratio u svoju zemlju, a kao znak zahvalnosti uzeo je šahovsku ploču (tj. šahovnicu) kao grb svoga roda i naroda.
Suvremena ilustracija legende o pobjedama Držislava u šahovskim partijama s duždom Orseolom
Tako iz perioda 'nacionalnog buđenja' (XIX. stoljeće) datira i ta vjerojatno najpoznatija priča o nastanku hrvatskog grba. Zna se kako je Klaić tu 'predaju' jednostavno zabilježio (ne navodeći izvor), jednako kao što je isti autor detaljno opisao i Tomislavovu krunidbu na Duvanjskom polju utemeljenu jedino na pretpostavci Ivana Kukuljevića-Sakcinskog. Prema tome, moguće je kako je tu legendu izravno konstuirao sam Klaić ili je taj povjesničar priču svojevremeno čuo i odlučio zapisati. Međutim, što ističe i sam Klaić – poznato je kako je kralj Stjepan Držislav vladao od 969. do 997. godine, dok je dužd Petar II. Orseolo (991. – 1009.) uzduž istočne obale Jadrana plovio tek oko 1000. godine, tijekom prijestolnih borbi u vladarskoj kući Trpimirovića – kada je posjetio i Trogir, pa se prema tome dvojica jadranskih vladara vjerojatno nikada nisu imala niti priliku sresti.
Grb s nadgrobnog spomenika Kaspara von Loebena (XV. st.) te jedna od inačica grba srodne obitelji Löben Sels – u drugoj i trećoj četvrtini prikazan je grb obitelji Löben
U tom smislu je vrlo zanimljiva slična predaja o nastanku grba sasko-šleskog grofovskog roda Loeben ili Löben, o kojem prvi zapisi datiraju iz XIII. stoljeća. Tako je prema 'staroj legendi' ta obitelj stekla svoj grb zahvaljujući maurskoj kraljici Pelusi. Naime, njemački vitez iz njezine pratnje (predak obitelji Loeben), hrabri ratnik Daniel Los ili Loss, pobijedio ju je u šahovskoj partiji (koja se igrala po cijenu njegovog života). Nakon te partije šaha i kao nagradu za njegova junačka djela kraljica ga je u svom glavnom gradu Meroeu 733. godine proglasila vitezom, a on je primio crveno-bijelu vrpcu te je, zbog svoje lavlje hrabrosti, stekao pravo nositi obiteljsko prezime 'von Loeben (život)' ili 'von Löwen' (lav). Druga inačica predaja kaže kako je predak te obitelji pao u ruke nevjernika 733. godine te je morao odigrati šahovsku partiju sa spomenutom kraljicom za svoj život. Kako je pobijedio, dobio je veliku svotu novca, a ona ga je imenovala generalom u bitkama protiv egipatskog kralja. Budući je svugdje hrabro riskirao svoj život za maursku kraljicu, dobio je prezime Leben (njem. život) i smio nositi njezin lik u svom grbu!
Šrafirani grb obitelji Löben (lijevo) te usporedba ljudskih likova prikazanih iznad heraldičkog elementa otvorenog zida u nestiliziranoj (sredina) i stiliziranoj varijanti (desno), odnosno u obliku šahiranih polja, kao što je i slučaju novovjekovnog grba Hrvatske
Prema tome, obje predaje – o hrvatskom vladaru Stjepanu Držislavu kao i o legendarnom dalekom pretku obitelji Loeben ili Löben su po svojoj strukturi vrlo slične, dok se u njemačkoj legendi umjesto mletačkog dužda Petra Orseola pojavljuje poganska maurska kraljica Pelusa. Međutim, konačni rezultat svih šahovskih partija nametnutih zarobljenom hrvatskom kralju odnosno njemačkom vitezu je izbor šahiranih polja kao heraldičkog znamenja pobjednika – vladarske kuće Trpimirovića i Hrvatskog Kraljevstva odnosno spomenutog sasko-šleskog grofovskog roda. Upravo iz sličnosti i očigledne bajkovitosti obiju priča može se zaključiti kako 'predaja' o nastanku hrvatskog šahiranog grba zahvaljujući partijama šaha odigranima negdje krajem X. stoljeća uz obale Jadrana, a zapisana tek u doba romantičarskog XIX. stoljeća, nije ništa drugo nego preslikana izmišljotina… (nastavlja se!)
'CLIPEUS CROATORUM - tragom hrvatskih grbova' – druga epizoda podcast serijala o zemaljskim grbovima hrvatskog povijesnog područja s temom grbova Dubrovačke Republike i Dalmacije
