Jedan od najzanimljivijih hrvatskih pijanista mlađe generacije - Jan Niković - danas, 16. studenoga, u 20 sati nastupa u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u sklopu Piano Loop festivala 2026. Uoči splitskog nastupa donosimo razgovor s mladim umjetnikom koji je već kao dječak dijelio pozornicu sa slavnim Lang Langom, nastupao pred 70 tisuća ljudi, surađivao s uglednim orkestrima i osvojio niz međunarodnih priznanja.
Rođen 2001. u Zagrebu, napomenimo, Niković pripada generaciji hrvatskih glazbenika koja svoj umjetnički put sve snažnije gradi na međunarodnoj sceni. Magistrirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Rubena Dalibaltayana, usavršavao se kod Natalije Trull i na Musikakademie u Lihtenštajnu, tijekom obrazovanja surađivao je s nizom uglednih pijanista i pedagoga.
Kao solist nastupao je s vodećim hrvatskim orkestrima, ali i s Kraljevskom filharmonijom iz Liverpoola. Među brojnim priznanjima ističu se čak sedam državnih nagrada Oskar znanja, Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu te Nagrada 'Ivo Vuljević', koju mu je Hrvatska glazbena mladež dodijelila za najboljeg mladog glazbenika 2025.
Ipak, iza impresivne biografije krije se umjetnik koji o glazbi razmišlja daleko izvan natjecanja, nagrada i virtuoznosti. Otkrio je koliko su ga oblikovali susreti s velikim umjetnicima, zašto je važno znati odbiti profesionalnu priliku i što očekuje od publike koja će ga večeras slušati u Splitu.
U jednom ste intervjuu kazali kako je za glazbenika možda važnije sačuvati nešto dječje i zaigrano nego težiti ozbiljnosti. Je li upravo ta sloboda igre ono što razlikuje dobrog pijanista od umjetnika koji publiku doista uspije dirnuti?
- Ne bih rekao da je to ključan ili najvažniji faktor. Igra u kontekstu konstantne radoznalosti svakako je neizbježan dio umjetničkog procesa, ali bez prave ozbiljnosti i svijesti o odgovornosti koju nosimo, zaigranost ne proizvodi sama po sebi rezultat.
Zanimljivo je da, unatoč brojnim uspjesima, vrlo pažljivo birate projekte i čak svjesno odbijate neke profesionalne prilike kako biste sačuvali vlastiti odnos prema glazbi. Koliko je teško mladom umjetniku danas reći 'ne' i ostati vjeran sebi?
- Teško je generalizirati, ali u mojem slučaju to jest tako. Ne mislim da me prati reputacija odbijanja prilika, dapače, no radi se o svjesnom umjetničkom profiliranju. Svatko ima svoj put. Ja sam imao tu sreću da sam jako rano znao, podosta precizno, kakvim se formatom želim baviti, a to je onda značilo da sve što se ne uklapa u taj kontekst (koliko god bilo primamljivo u možda nekom drugom smislu) moram odbiti. Mislim da je to bilo jednako važno za percepciju publike koliko i za moju percepciju samoga sebe.
Kao dječak svirali ste s Lang Langom, a kasnije ste zbog Marthe Argerich otputovali čak u Arizonu. Kada danas pogledate na te susrete, što vam je ostalo važnije – njihova umjetnička veličina ili nešto što ste kroz njih naučili o sebi?
- Svaka veličina uči nas nešto o nama samima. Stajati pored velikog umjetnika, pričati i svirati s njima uvijek je posebno iskustvo. Lang Lang me kao dječaka inspirirao i to me iskustvo motiviralo za nastavak pijanističkog puta. Svirati pred 70.000 ljudi u Allianz Areni pored njega ureže se u sjećanje četrnaestogodišnjaku. Martha je neizbježna figura svakom pijanistu, svirati njoj i primiti njezine komplimente bila je posebna čast i vjetar u leđa koji ću pamtiti zauvijek.
Malo je poznato da ste posuđivali glas likovima iz animiranih filmova, bavili se nogometom, a skladali ste i glazbu za animirani film. Postoji li neki drugi umjetnički svijet kojem biste se voljeli ozbiljnije posvetiti kada biste na neko vrijeme zatvorili poklopac klavira?
- Umjetnost je moja velika ljubav. Medij je u nekom smislu manje relevantan i podosta sam siguran da ću se, ako za to dođe vrijeme, posvetiti i nekom drugom načinu ekspresije. Hoće li to biti slikanje, skulptura, pisanje, skladanje... - vrijeme će pokazati!
Rekli ste kako imate svojevrstan problem s 'hitovima klasične glazbe'. Što vas više privlači u glazbi – otkrivanje manje poznatih djela ili pronalaženje nečega potpuno novog u skladbama koje je publika čula već stotinu puta?
- Ljepota davanja intervjua je kad se možeš prepirati sa samim sobom i svojim odgovorima iz prošlosti.
Trenutno sam u potpunosti otvoren bez ikakvog straha pristupiti bilo kojoj skladbi za koju imam osjećaj da me zove i da mogu njome nešto kazati. Baš sam u procesu planiranja novog programa i nemam nikakvih pretenzija prema poznatijim djelima, čak naprotiv, čini se kao zabavan izazov.
U Split dolazite u sklopu Piano Loop Festivala, pred publiku među kojom će zasigurno biti i onih koji tek otkrivaju svijet klasične glazbe. Što biste voljeli da publika ponese s vašeg koncerta 16. studenoga, osim dojma o virtuoznosti i pijanističkoj tehnici?
- Instrumentalna glazba meni je toliko draga upravo zato što je jako apstraktna. Nikad nemam konkretan cilj ili očekivanja od publike. Virtuoznost i tehnika isključivo su sredstvo za izražavanje velikih ideja koje su nam kompozitori ostavili i, ako je umjetnik iskren, trebale bi biti skoro neopažene, a ne vulgarno stavljene u prvi plan. Ako publika dođe otvorenog uma i fokusira se na ova prekrasna djela, sve nakon toga je izvan naših ruku; a glazba je uvijek dobra prema nama i sigurno neće razočarati.






